subota, 31. kolovoza 2019.

Sve je to u glavi

                                   

Autofokusi s rupama

Piše:Martina Sviben

           Čudo je prošlosti moć,/ prate me duhovi k'o gladni vukovi,/  a moje vreme tinja kao ovaj stari trupac bukovi,/ još jutros gurnut u kamin... stihovi najdražeg Pjesnika nizali su se u glavi iako se Marta još nije posve razbudila. Uvijek se pitala kako je moguće da joj se citati iz omiljenih knjiga ili stihovi pravilno redaju, a ona je još u polusnu. S vremenom se navikla na odgađanje buđenja utišavanjem mobilne budilice, namještene na ponavljanje, i otud ti trenuci sudara dvaju svjetova, koji to možda i nisu. Podsvijesti i svijesti. Zapravo su to lijepa buđenja prije cjelovitog povratka u novi dan.  Spašavali su je na neki način od nje same. Samo nakratko. Koliko su pomagali, toliko su i odmagali, ali ona je to uvijek prekasno shvatila, a zatim neumorno ponavljala i ponavljala istu grešku?

            J...m vam krv, ostavite mene i moju obitelj na miru! Ja sam bolestan, ali i vi ste. Vi ste sad meni napravili takvo sranje... ma psihopat, to ste vi... Ili... poticajan kasnovečernji citat u inboks uz Hvala vam! Volim vas! Sve će biti dobro, neću vas iznevjeriti... nikada... sve mi je jasno, znam što i kako treba... Trebam hitno pomoć...

Budilica na mobitelu već je triput odgođena. Još traje Martin polusan, s mislima na večernje Aleksandrove poruke. (Jer, znate, nisu uvijek bili samo lijepi stihovi Onog Omiljenog Pjesnika. Marta općenito upija riječi - tuđe, dakako.) Budio je nadu čitave dane i kasno uvečer, s kojom se Marta budila, i možda još sigurnije kročila u novi dan. Ipak stihove i ulomke knjiga vrti stalno u glavi, a ovo je nešto novo. Čovjek s kojim se redovito dopisuje, dijeli sebe i svoje muke, nadu, prošlost, misli o budućnosti. Dijele međusobno, ne zna se tko prvi počinje jer su u već zapletenom odnosu razmjenjivanja nade i gorčine. Važni su jedno drugome, svatko iz svojih pobuda, ali i iz nekakvog iskrenog osjećaja nalik na prijateljstvo? Ljubav? 

A njena priča prosta je, kao što kaže Pjesnik, od psovke je činila stih, od ljudi neprijatelje kad ih je iskreno zavoljela, nije nikako mogla biti mirna vlat, a odreći ih se mogla tek s vremenom. Dugo je dugo trebalo jer ... što god ih više zavoleš, više ti njih nedostaje... a ona je oduvijek bila Prkosno Sunce Pred Zimu. Sve je u njoj bilo jače od logike i čuvanja vlastitog mira. Jednom je čak imala i lozinku za blog "smanjiemocije", ali kao da to pomaže. Glupo utipkavanje dviju riječi o kojima ne razmišljaš jer si usmjeren na nadolazeći sadržaj.

Martina je prošlost trebala biti prošlost, kako joj često govore, ali ti koji to tvrde, nemaju objašnjenje, osim racionalnog, da to tako treba. Kako prihvatiti nijekanje da si oblikovan prošlošću i sadašnjošću koja ponekad prebrzo postaje prošlost? Dakle, nije bilo šanse da njezin temperament i karakter prihvate taj "savjet".

Duboko se uvjerila da je dobra i da sebi želi pomoći empatijom prema drugima, nametanjem pomoći, odazivom na svaki tuđi krik. Nje se sve ticalo. Podavala se i davala drugima.  Nesebično, u potpunosti, s povjerenjem. Ako je išta može opravdati, misli Marta, činjenica je da je zaista vjerovala riječima Tih Drugih. 
                     
***********

No svi od mene bježe/ živjeti tako svakim je danom sve teže. / Poglede od mene skrivaju/ uvijek me ostave, nikad me ne biraju...  Mračan sam, agresivan prema van, najusamljeniji iznutra. Ne, ne gledam ljude u oči, čemu? Nitko ne razumije sve što je u meni. Kako, kad ni sam ne razumijem? Pa ipak, vježbam, sam, kod kuće, naravno. Kad se pojavim u gradu, ja sam samo mišići i mračan pogled. Znam, zastrašujuć sam. Al' žene to vole. Čemu uopće pokazivati ono najbolje što imam vikendašicama i tamo nekakvim poznanicima? Prijatelja nemam. Najbolji, Ivor, ubio se. Uglavnom ne spavam. Nekada danima. Iako sam tabletoman, nema tih okruglica i kapsula koje će uspavati moju bol. Stopila se sa mnom, ja sam bol. Takav sam. Neispavan, sam k'o vuk, pun bijesa na sebe i na život. Slušam Olivera među ostalima. Mama ga voli pa sam ga zavolio i ja. Imam mamu, da, njezin sam miljenik. Nije toliko blizu mojih unutarnjih vrata, ali razumije više od drugih. Jer ja sam jedan od mnogih sam pod zvijezdama,/ jedan  od mnogih sam do očaja,/ ljubavi žedan, težak nosim ja križ...

Tog sam dana bio uznemiren, usamljen kao i uvijek, znatiželjan. Zatražio sam je prijateljstvo na fejsu. Ona voli književnost, djeluje zanimljivo. Možda ću se preko nje približiti Njoj. Ne znam. I inače sam impulsivan. Ubrzo mi je odgovorila. A što ti sad hoćeš?  Ma i ja sam glup, kome se ja uopće javljam. Ne, čekaj. I počelo je... Bolje da nikad nije. Ili ne? Mislio sam da mi puno znači. Značila je. Dugo smo se, mjesecima, dopisivali. Konačno sam imao nekoga koga boli, tko shvaća da i mene boli. Progonjeni smo prošlošću, slični, tako se lijepo odvijalo to dopisivanje. Do kasno u noć. Bila je prisutna. Činilo se da joj postajem važan, govorila mi je lijepe riječi. I ja njoj. Nemam pojma je li me iskorištavala ili to uistinu mislila. Zadovoljan sam sredinom. Činili smo isto.
             
**********

Da, uzbuđena sam. Danas ću konačno vidjeti čovjeka s kojim se mjesecima dopisujem i povjeravam mu se. I on meni. Čuli se jesmo, glas je mekan, uspavan, ali pomogao mi je dosta. Idem u kafić s povjerenjem. Bez ikakvih dvojbi. Sretna, da, to je prava riječ, baš sam sretna što ću ga vidjeti uživo. Puna nade. Ma kako glupo zvučalo, u sebi ga zovem Spasiteljem, Onim Koji Zna Voljeti. Mahnemo si, ta mi se poznajemo po slikama. Ruka ruci. Sjedam nasuprot njemu. Jedva da me gleda u oči. Crna majica kratkih rukava, uglavnom spušten pogled, mišići i tetovaže. Velik i debeo križ oko vrata. Ponekad podigne pogled i onda tek vidim koliko je izgubljen. Osjećam nježnost prema tim očima koje slabo vide, prema tom licu dobrog čovjeka, prema svakoj tetovaži. Osjećam da smo prijatelji, srodne duše koje će učiniti nešto veliko. Spasiti nekoga. Nema problema s razgovorom premda ja dominiram. Oslobađa se, ali i dalje govori malo. Najvažnije mi je rekao. Na moje pitanje Koliko ti je stalo? on odgovara: Jako. Puno mi je stalo. Poklanja mi dvije svoje knjige u običnoj vrećici. Dodatno raznježivanje. Tako je drugačiji, slab i jak, on - On Će Biti Taj. Kakve tablete, dijagnoze.... on ima Srce. Na odlasku se ne rukujemo, nego rukama u zraku stišćemo se i pozdravljamo kao dugogodišnji prijatelji.
             
**********

Imam tremu, al' idem. Vožnji autobusom kao da nema kraja. Ma poznajemo se mi. Toliko mi je toga lijepog rekla... mi smo slični. Nisam ja nekakva kukavica da se ne bih upoznao s njom. Stiže u kafić nasmijana, nekako vedra. Odmah je nekako ista kao i u porukama. Prijateljska. Trema pomalo slabi. U razgovoru osjećam da me ne provjerava. Vjeruje mi. Vidi se to. One će shvatiti, Ona uz Njezinu pomoć, dignut' me s koljena. Puno priča. To je dobro. Pušimo jednu za drugom. Pita me svašta, uspijevam naći odgovore, biti najiskreniji što mogu u tom trenutku. Tri su sata proletjela. Osjećam se dobro, jače. Mogu ja to sve, Marta će mi pomoći, a ja ionako već pomažem njoj. Treća će shvatiti. Hoće. Baš je dobra ta žena. Osjećam da će me Marta spasiti, da će bezuvjetno pomoći. U povratku pomislim Imam je! To je bilo prihvaćanje! O da, imam je! A s njom će ići lakše. 
         
**********

Počinjem se rezati po rukama. Manipulacija zbog izdaje, nepodnošljivo stanje straha i nepovjerenja u koje sam upala u vlastitom domu. Bol. Kilometrima daleko isto bol. Čini mi se da on odustaje, živim kroz sve manju nadu međusobnih poruka. I što sad, štooo?
Još sam usamljeniji. Poruke više ne dižu - samo spuštaju. Ona šuti, a ona piše duge poruke, objašnjavajući ne znam ni ja što. Dosta mi je. Plakao sam kao dijete dok je zadnju noć spavala u mom krevetu.
         
**********

Tjedni bijesa. Namjernog nanošenja boli. Zajednički se cilj pretvorio u dvije nespojive istine.

Kukavico! Isti si kao ostali! I ti, znači, odlaziš. Samo riječi za masu i poneku žrtvu koja ih "shvati". Ne mogu vjerovati. Nakon svega. Sve sam dala za tebe i nju. Iskrenost, pomoć, sve... kako možeš biti tako okrutan? Lažljivče....!

Vi niste normalni! Kako se to ponaša žena od 50 godina (namjerno dodajem tih 5 - to njih boli). Pustite me. A koliko ste vi meni lagali? Ne želim imati posla ni s vama ni s njom. Odj...te više! Ne trebam vas!
       
**********

Tišina. Blokada na svim društvenim mrežama. Vrijeme će napraviti svoje.

Još uvijek lijepa si,/ al' noćas odlazim....
Heeej. Sve to dođe na svoje./ Odavno pravila znam,/ samo tuge se broje...

Nema komentara :

Objavi komentar