Bit će, ruho pašnjaci vam spleli.
Mjerom sape sva je pusta jedno,
zazor crta među kroza sijeno.
Uho slijedi topot, svijet se širi;
oko spazi obor, um se smiri.
Hej, čilaši, u što smo se dali?
Kas nam šepav, tek što nismo stali.
Svak' bi svoje sunce da ga grije,
djed nas tarpan gleda pa se smije.
Lako njemu gdje je zor bez riječi,
kopitom kad nema što da zgnječi.
Hej, čilaši, zar do zadnjeg daha?
Štale sudbe od istog su praha.
Zar zapasat vlastitu si tlapnju,
svatko svoju da popase patnju?
Pastuh da u bližnjem gleda kljuse,
da se ždrijebe zateleba u se?
Hej, pajdaši, valja meni s vama.
Bijedna mi je usamljenom slama.
Gdje je ridjan? Dajte da ga trijebim!
Da mu sivi pramen zalud rijedim.
Kad već sve je crno ili bijelo,
cijelog stada dok se čeka sijelo.
__________________________________
Ovaj je tekst nastao s glazbom u mislima. Sviralo je „Hej, salaši (na sjeveru Bačke)“ skladatelja Zvonimira Zvonka Bogdana.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.