srijeda, 21. kolovoza 2019.

Zdenka Čavić | Noć Odluke


Polako je dolazio k sebi. Pred očima su mu sijevale munje a svaki pokret stvarao nesnosnu bol koja se širila čitavim tijelom. Kako je popuštala anestezija, tako je bio svjesniji sterilne sobe u kojoj se nalazio po mirisu alkohola i medikamenata, a i po položaju na uskom bolničkom krevetu.

„Doktore, dolazi k svijesti, čuo je ženski glas negdje u pozadini. “ Pred njim su stajale samo sjene. Siva koprena zastirala mu je vid a oči zapravo još nije ni mogao do kraja otvoriti. Svjetlost mu je jako smetala. Potom su mu eksplodirale zmijolike munje pred očima i ponovo je potonuo u mrak.


„Opet se onesvijestio, rekao je dežurni liječnik sestri.“ Noćas ga je zaprimio u teškom  stanju, razbijene glave, s velikim ubodnim ranama po prsima i lijevom kuku. Uz to je bio pretučen i slomljene noge. Bez dokumenata, bez novčanika i bez mogućnosti da ga se identificira. Imali su vraškog posla dok su ga nakon alarmiranja dežurnog liječničkog tima, kirurga, anesteziologa i interniste jedva nekako poslije trosatne operacije skrpali. Učinili su koliko su mogli. Možda preživi. „Morat ćemo pričekati da dođe k sebi da pokušamo saznati tko je on i što mu se zapravo dogodilo“, rekao je kirurg odjelnoj sestri na kirurgiji dva.

Išao je iz popodnevne smjene. Bilo je blizu pola jedanaest. Uz put je stao u obližnjem neuglednom i zadimljenom kafiću na domak tvornice. Popio na brzinu pivu koja mu je baš dobro legla. Gladan, razdražljiv i  poprilično umoran, jedva je čekao da dođe doma. Uspio je odraditi normu iako se zadnjih dana baš i nije osjećao najbolje. Pritiskala ga je noćna mora zbog koje već par tjedana nije mogao spavati. Do sada je nosio svojih pedeset i dvije godine na plećima relativno lako. Koščat i jak, grubih crta lica, nezgrapnih krupnih ruku odavao je muškarca kojega baš i nije lako zaplašiti i slomiti. Ali bio je iscrpljen. Mrak se već odavno spustio na cestu i obližnja polja. Magla je bila sve gušća. Napokon će raščistiti situaciju, zarekao se sam sebi. Bila je to noć odluke.

Našli su ga kraj mrtvačnice skupa s izlizanom povećom smeđom kožnom torbom u kojoj su bili neki čudni crteži i blatni papiri razbacani posvuda. I zgažena novčanica od pedeset eura. Prijavu je podnio slučajni svjedok, čovjek koji je u blizini groblja imao kuću. Bilo mu je čudno kako to da se tako kasno na groblju vidi svjetlo. Kao da netko džepnu svjetiljku čas pali, čas gasi. Baš poput signala. Pričinilo mu se da vidi i oboreno svjetlo nekog automobila u blizini mrtvačnice. I siluete ljudi koji su se raštrkali posvuda. Baš čudno. Danas ni mrtvaci na groblju nemaju mira. Pomislio je da je možda policijska racija. Svakakvi besposličari i smutljivci se vuku okolo, a i granica je blizu. Trenutak se dvoumio i pomislio da je bolje da se ni u što ne petlja. No neki mu crv ipak nije dao mira. Nazvao je policiju i brzo se povukao u kuću.

Izašao je iz kafića s mislima kako bi najbolje bilo da uzme par dana godišnjeg odmora. Nagomilalo se dosta toga zadnjih mjeseci u njegovom životu. Morat će se napokon otvoreno suočiti sa situacijom, ma kakve da budu posljedice. A i to s bratom mora odmah riješiti. Besposličario je. Kada bi nešto i uspio zaraditi, novac bi nestajao u kockarnici obližnjeg grada  već istog popodneva. Čak  je nedavno kupljenim polovnim autom platio dio dugova, pa je često posuđivao njegov. Ni to mu baš nije bilo po volji. Morat će ga pritegnuti. A u zadnje vrijeme mu se činilo i da mu petlja sa ženom. Sumorne misli sjele su mu na prsa poput olova.

Do sela su vodila dva puta. Obilazan preko polja zrelih kukuruza i šume i drugi bliži uz seosko groblje i vinograde. Ne ide mi se baš uz groblje, pomislio je. Dosadne guste jesenje magle su se već počele vuči poljima, pa je jedva raspoznavao poznatu mu  cestu. Ali ipak je krenuo putem koji vodi uz groblje, kao i neki dan, jer će tako prije biti doma. Učinilo mu se da kroz zamagljeni zastor vlažne magle vidi jurnjavu i strku. I automobile koji su se brzo udaljavali sporednom uskom paralelnom cestom. Dva, a možda i tri.  Nije se stigao ni snaći, a već je u retrovizoru ugledao kako mu se približava auto s upaljenim dugim svjetlima koja su ga potpuno zaslijepila. Jurio je ravno na njega. Zaustavio se gotovo zalijepljen na stražnji dio njegove vremešne škode. Iz tamne limuzine iskočila su tri maskirana muškarca s čarapama na glavi i s kratkim dvocijevkama. Jedan od njih je povikao. „To mora da je on. Uzmi mu torbu, brzo“. Drugi ga je već izvlačio iz automobila i počeli su ga udarati udarcima koji bi oborili i slona. Razbili mu glavu, izboli ga nožem i slomili nogu. Zadnje čega se sjećao je da je bol gospodarila njegovim razmrcvarenim tijelom koje više nije moglo izdržati. Onesvijestio se.

„Sestra Ana, neka barem jedna od vas danas bude u blizini brane na kirurgiji 2“, rekao je umoran dežurni liječnik. Spremao se otići doma nakon duge i burne noći i završene smjene. „I javite Branku čim se pacijent probudi da ga obiđe. Ozljede su teške.  Još je u vrlo kritičnom stanju“.

U polu svijesti se pokušao presložiti. Najprije da utvrdi da li je još uopće živ ili ga možda čeka prijem gore kod svetog Petra.  Bolovi su bili nesnosni. Glava sva u zavojima unutar kojih  je osjećao pulsiranje bila, prsni koš pun cjevčica a kuk i lijeva noga podignuti u vis s udlagom pričvršćenom za zaslon kreveta. Gospode, u kako sam jadnom stanju, pomislio je. Ako preživim, bit će to noć koju sigurno nikada neću zaboraviti, pomislio je. Znao je da mu slijedi ispitivanje. Ali što da kaže? Istinu, nikako! Uostalom, pitanje da li je pravu istinu i znao, ali sumnje su se rojile njegovom razbijenom glavom  i od njih mu se dizao želudac i išlo mu na povraćanje.

Uslijedilo je: „Kako se zovete? Da li znate zašto su vas napali? Što ste vidjeli? Da li ste upamtili išta neobično na napadačima? Da li su govorili našim jezikom? Da li ste možda upamtili broj tablice bilo kojeg vozila? Koliko je bilo ljudi?“  Rafal za rafalom. A on se i opet onesvijestio. Kirurg Branko im je do daljnjega zabranio pristup pacijentu. Teško da on sada bilo kome može biti od koristi.

Groblje je ranim jutrom izgledalo kao poprište teške bitke. Grobovima u blizini mrtvačnice bili su polomljeni križevi a bilo je oštećeno i par porodičnih grobnica. Tragovi automobilskih guma bili su duboko utabani u raskvašen seoski put. Jednom riječju vandalizam bez presedana. Ali što se to zapravo dogodilo? Isljednik Tomo Čagalj imao je pune ruke posla. Njegovi su se raštrkali na sve strane po informacije i možebitne dokaze.

Andrija Trt je napokon bio identificiran. Sestra s ortopedije prepoznala je svog susjeda i zaprepastila se  kad ga je vidjela u tako jadnom stanju. Tko mu je mogao takvo što napraviti?

I što je za Boga miloga radio na groblju tako kasno? Policajac tvrdi da je noćas tamo bilo bučno, kao da su se podizali mrtvi.

„Pa on mi mrava ne bi zgazio“, rekla je u bolničkoj kantini za vrijeme pauze. Razglabalo se  o događajima protekle noći. Tada joj je pogled pao  na jutarnje novine koje je neki zaboravni pacijent ostavio jutros na obližnjem stolu. Veliki naslov vrištao  je s naslovnice. Tragalo se za pljačkašima banke koji su uspjeli ukrasti tristo sedamdeset pet tisuća eura iz trezora centralne nacionalne banke. „Kakvo je to došlo vrijeme, tamo kradu novce na veliko, a kod skvrnave grobove i ni mrtvacima ne daju mira“, rekla je sestra Katarina samoj sebi onako u pola glasa, vračajući se natrag na odjel.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.