srijeda, 28. kolovoza 2019.

Danijel Špelić | Hrvoje Šaljović: „Valcer protiv Eintrachta“


Glock daje moć, poput nabujalog penisa od trideset centimetara skrivenog u nogavici traperica. Nitko ga ne vidi kada uđeš u neki javni prostor, ali nekom nevidljivom magijom svi prisutni osjećaju vibracije u zraku.”

Sada, za one koji možda nisu upućeni u imena, Glock je pištolj. Dobar, pouzdan, precizan i najvećim dijelom njegovi modeli nemaju sigurnosnu kočnicu. Kada Glock nosite sa sobom jedina stvar koju morate paziti jeste da vam prst bude podalje okidača jer, sranje, nesreće se događaju, od tenora lagano postanete sopran, pogotovo ako vam taj Glock prepolovi onih trideset centimetara. Zato sa oružjem rukuju profesionalci, stručnjaci, nose ga ljudi od povjerenja, kao što su policajci, ili bi barem tako trebalo biti. Kada vam glavni lik izgovori rečenicu kao što je ona gore, ne samo da mu nije mjesto u policiji već mu uopće nije mjesto u kriminalističkom romanu. Osim, možda kao neki stereotipni negativac, koji će možda pucati nakošenom rukom, kao da je gangster koji je zalutao iz lošeg kriminalističkog filma iz 90-ih. Ali, baš nemate sreće, to je jedan od naših glavnih likova. Policijski inspektor koji voli osjetiti Glock u svojim trapericama jer mu je pravi - khm - Glock premali, valjda. Ili možda voli da mu drugi pacijenti iz javnog WC-a škicaju paket, vrag će ga znati, ostaje nerazjašnjeno.

Kada pišete krimić, jednu je stvar dobro imati pod kontrolom, a to su neki omjeri u stvarnosti i fikciji, roman tako bolje funkcionira. Ako niste baš upoznati s nekim procedurama u vezi policijskog posla, nema straha, smijete nešto i izmisliti, to vam je kao u opisu posla (kao piscu, jel'te), ali ne smijete biti lijeni i stavljati na papir baš sve što vam padne na pamet jer - prokleta hrvatska policija ne „fura“ proklete Glock pištolje kao prokleto službeno naoružanje! Koliko je to teško za provjeriti? Ovo nije prvi slučaj da sam takvo što pronašao u nekom domaćem „modernom“ krimiću (uvijek je prokleti Glock u pitanju) i naši pisci ili ne znaju nijedno drugo oružje ili svi toliko vole penise od trideset centimetara da im je taj pištolj nešto kao zamjena za muškost.

No, otišao sam malo unaprijed, preskočio sam uvodnu riječ, pa se moram vratiti malo natrag jer su me nedavno upozorili kako pišem dugačke tekstove i kako su zbunjujući jer nije jasno što su; kritika, osvrt ili recenzija. Nisu ništa i svašta, ovo je slobodna forma, dragi moji, pišem jer mi je dosadno i nemam se volje prihvatiti nečega pametnijeg. Dakle, ovdje je riječ o romanu „Valcer protiv Eintrachta“ Hrvoja Šalkovića, prvog romana koji je izašao u sklopu biblioteke „Balkan Noir“ i koji je taman za ljetno vrijeme. Zašto za ljetno, pitate se vi? Zato što je kratak i u njemu nema previše slova. Vidim da se u posljednje vrijeme širi trend gdje „recenzenti“ naglašavaju kako su „kratki“ romani super, kako je nula posto karakterizacije sjajna stvar i da je izostanak opisa nevjerojatno odlična stvar. Nije da imam nešto protiv kratkih romana, dapače, neke priče i funkcioniraju bolje u kraćoj formi, ali kada pročitate takve osvrte, gdje je knjiga odlična jer nema previše slova u njoj, jednostavno moram poručiti - uzmite jebeni strip. Kratki su, imaju puno slika i jako malo slova - sve što se ovih danas nosi. Naglašavati kako je kratka knjiga zakon samo zato što je kratka je malo teža glupost, pa iako to ljudima možda i nije namjera, tako na kraju ispadne. No, kako je sada ljeto i ljudi vole naglašavati koje knjige su za plažu, koje su kratke i tako to, tko sam ja da bježim od popularnih trendova. Iako, ovo nije prvi slučaj da pišem o „Valceru...“ već sam to jednom prije napravio i bio sam kraći, sažetiji, znate, „normalan“ u dužini, no kako sam ga nedavno ponovo pročitao (par sati vam za ovo treba, smažete ga na plaži i onda pustite da ga more odnese na daleku pučinu da ga više nikad ne vidite) shvatio sam da bih mogao napraviti i redateljsku verziju prvog teksta, dodati malo izbačenih scena i tako to. Ljeto je, nemam što pametnije za raditi.

Dakle, „Valcer protiv Eintrachta“ je priča o istražiteljskom dvojcu koji u velegradu (Zagrebu, uvijek je prokleti Zagreb u svim našim kriminalističkom romanima - uz isprike svim Zagrepčanima jer ovo ide na pisce koji valjda nemaju nijedan drugi grad za pisanje) pokušavaju uhvatiti serijskog ubojicu koji ubija studente koji imaju nekakve veze sa Siskom. Osjećate li napetost? Osjećate li uzbuđenje? Probudite se ljudi, imamo jednog pravog serijskog ubojicu u radnji, to uvijek dobro ispadne. Naši su glavni likovi inspektori Grof i Žica i oni - ne, ne mogu ja samo tako prijeći preko toga. Grof i Žica? Kunem se Bogom, ponekad imam osjećaj da domaći pisci namjerno imenuju ovako svoje likove samo da bi se zajebavali s čitateljima. U storiji gdje imate brutalna ubojstva i mračnu depresivnu atmosferu imate dva lika koja zbog humorističnih imena jednostavno ne možete shvatiti zaozbiljno. Ali, okej, imena, možda je to samo do mene, idemo dalje. Dakle, oni su tipičan istražiteljski dvojac jer jedan broji posljednje dane na poslu, drugi je tu da promijeni okolinu, oni su Danny Glover i Mel Gibson, oni su Morgan Freeman i Brad Pitt, oni su svaki vražji klišej dvojac kojeg ste vidjeli u sto različitih filmova. Roman je tako neka verzija Smrtonosnog Oružja i Sedam, baš ono što treba književnoj sceni - kopiranje već sto puta viđenih stvari - zar niste zabavljeni? I, tako, slučajevi su gadni jer ubojica voli koristiti nož i uzimati suvenire, slučaj je napet, oba istražitelja imaju svojih problema o kojima doznajemo kroz radnju, slučaj postaje još napetiji (sada ste već na rubu stolice, zar ne) i na kraju idemo do Wakande (ustvari negdje na Tajland, ali kako o oba mjesta imam pojma isto toliko koliko i o tamnoj strani mjeseca ime je potpuno nebitno) gdje oni riješe slučaj. Kraj. Vidite, kratko. Nema suvišnih slova ovdje, dapače.

Romani o serijskim ubojicama su posebna živina; njih treba znati napisati. Šalković nije znao. Ovo je trebala biti jedna od onih napetih storija gdje su zločini mračni, nasilni i krvavi i gdje bi iza svega trebala stajati dobra motivacija, ali to se ne događa. Ubojica je ovdje samo da tjera radnju naprijed, osim kada to ne radi jer, iako je ovo kratak roman, pratimo par sporednih stvari koje djeluju kao da su napisane samo da se nabije broj riječi. Mora se nabijati broj riječi jer u romanu nema poštene kriminalističke istrage - stvari se jednostavno događaju. Nema ni karakterizacije likova - oni su jednostavno to što jesu. I pratimo stvarno tupaste razgovore o nekim nogometnim utakmicama koje su se odigrale u vrijeme Marije Terezije i shvatimo da naslov romana nema nikakve veze sa samom radnjom već pričom nekog sporednog lika koji, ah, kako ste dobri u pogađanju, također nema nikakve veze s radnjom romana. Imamo Glock pištolje i nabujale penise, imamo malo jeziv odnos Grofa i njegovog nećaka, imamo odnos Žice i neke Maje, s kojom nešto kao započinje jer svaka žena za sebe želi jednu purgersku verziju Clinta Eastwooda (obrijane glave) da je svojim macho ponašanjem i čvrstim gardom zaštiti od velikog zločestog svijeta - moje dame, Šale zna što žene žele.

O, da, imamo i ubojicu. Tu je, vreba iz mraka, ubije nekoga i onda ode u Wakandu jer - jebiga, razlozi. Šalković je putopisac, vidio je svijeta i svakako je bolji pisac takvih stvari nego krimića. Doznajemo zašto je to sve radio, ubojica, jel'te, ali nas baš boli neka stvar (nabujali penis od trideset centimetara) za to pošto negativac nije ništa više od obične skice. Ovo nije toliko loš roman koliko je jednostavno banalan. Ima u njemu i nešto dobrih stvari, ponešto dijaloga, opisa ima malo, tek da uhvatite okvir mjesta radnje, ali funkcioniraju (osim što je to i dalje Zagreb, centar svijeta za domaće pisce koji misle da svi žive u Zagrebu) i da je autor bio malo kreativniji, da nije žurio ovo stući na 90 minuta trajanja (jer toliko svi traju oni bezlični B trileri koje sam gledao kao klinac) tu se negdje skrivao zgodan mali roman. Naravno, i dalje bi bio pun klišeja i glupih stvari i kontradikcije (u jednom trenutku klinac govori kako su bili siromašni studenti, a u drugom kako mu je frend bio pun kao brod), ali svakako bi imao puno veći respekt za njega nego što ga imam ovako. Ovo je na razini „Detektiv Hejzi“ romana (da, imam toliko godina da znam tko je i što su bili romani o Hejziju) s time da se OVO vodi kao književnost dok se ono vodilo pod pisano smeće. N-da, razlika je samo u marketingu, sadržajno su si tu. Plus, ovo se također vodi kao predstavnik „modernog“ krimića, ali on je „urbani“ krimić, moderan je koliko i prvi dio Smrtonosnog Oružja, što znači samo da je izdan prije par godina, ali po klišejima bi trebao pripadati davnoj prošlosti. Oh, zamalo sam zaboravio - nema politike u njemu, to ću mu priznati. Likovi ne dave o političkoj situaciji, malo se šmuca po nekim socijalno-društvenim temama, ali nema ni toga skoro ništa, pa mu to priznajem jer barem nema lažnu reklamu kao dosta naših krimića koji su dosadni društveno-kritični davež, a ne krimići. I tako, to je to. Preporuka za na more. Pročitate i ostavite na plaži da zajebete neku drugu nesretnu dušu da požali čitanje. Ugodno ljetovanje, ljudi.

Nema komentara :

Objavi komentar