četvrtak, 28. listopada 2021.

Mirko Popović | Uz nijanse bezbojne infuzije

 

Pred san dojmio me
šapat trave što se kao val
ulijeva u bolničku sobu
Ne znam zašto ga

ne željeh pokositi

niti utišati ni zašto se sjetih
ljubavnog pisma
od prije mnogo godina
kojeg je u jednoj
od zaboravljenih ladica
izbrusilo beznađe
U nedostatku cigareta
i u navali glasne tišine
među bijelim zidovima
melankolično ga ispratih
među zvijezde
da ozvuče te nenapojene
jalove priče


Pred san utihnuo je sat
i netko je neznan
glasno čitao poeziju
kao da oživljuje retke
poznatog romanesknog uratka
I sinoć sam u toj disonanci
u toj neobičnoj radosti
uspio prevariti sebe
da sam sretan spoznajući
kako krvare davna proljeća
dok mi mileniji bruse čeljust
a ja postajem oblutak i žal
pod krikom ptice koji ne pita
otkuda si kamo si zašto si što si


Pred san zagrljen zanosom
slušam kako sa nekih vrata
bolničke sobe
jedna sestra smješkom
demantira moje uvjerenje
da se neće više zanjihati
muk eonā niti iz smrtnog svemira
rasti tkivo koje oblikuje ljubav
koje rađa nostalgiju
koje oplođuje misao                                    
koje udahnjuje svjetlost oku


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.