svakoga jutra
prvi otvara oči i pita
koliko je sati
kao da netko u njemu
oživljava zaborave na vrijeme
kad su ga budili jutarnji vozovi
i odnosili mu mladost
u drvenik u mostar u ston
u frankfurt u veneciju
u davno proživljen zaton
svakoga jutra
njegove se boje pretaču
kao na noćnim razglednicama
još zalijepljenim po starom ormaru
dok šutim kao kišni dani
on broji laste glasno se čudi što su
ovoga proljeća uranile
doista pitam se kad smo
postojali mi ili je samo u nama
postojalo i otputovalo vrijeme
svakoga jutra
čeka da ispod prozora protutnji
onaj brzi ploče-sarajevo-zagreb
ali ne zna je li to doista bio
njegov život ili se samo spotiče
o davno pokošene snove
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.