„Anders Manga, izvolite.“
„Vanda je. Moramo to učiniti, moramo! Siguran si da će uspjeti?“
„Vanda je. Moramo to učiniti, moramo! Siguran si da će uspjeti?“
„Hm, naravno da jesam. Samo ti moraš odraditi svoj dio, odnosno nagovoriti ga.“
„Hoću, hoću, sve ću učiniti, ali moraš mi prisegnuti, moraš! Reci da ćeš uspjeti, da ćemo uspjeti! Ne mogu to drugačije napraviti. Bojim se. Jako se bojim.“
„Smiri se, polako… Od uzbuđenja nećemo puno dobiti. Svjestan sam da to doista želiš, ali planiramo nešto što nije jednostavna i mala stvar. Posljedice bismo mogli osjećati kroz vječnost, ako pogriješimo. Dakle, korak po korak. Prvo se pobrini za osnovni dio plana, a kada to odradiš nazovi me. Od tog trenutka moramo brzo djelovati. I sve će biti gotovo kroz nekoliko sati. Dogovoreno?“
„Je, dogovoreno je. Hvala ti još jednom.“
„Nema na čemu.“ – telefonski poziv bio je prekinut – „Užitak je samo moj.“ – Anders je nastavio govoriti samo za sebe.
Ljubav ju je potrgala. Doslovno i do kraja. Tijelo joj se slomilo, iskrivilo. Hodala je svijetom kao da je posljednja razjebana kučka. Jer, prevarila je sebe, varajući njega. Htjela je zakopati grijehe, dopustiti im da joj slobodno koračaju umom, međutim planirano joj se nije ostvarilo. Ezra je to osjetio, svu tu prljavštinu i kajanje, tragove koje nije uspijevala sakriti kako je zamišljala da hoće. I nije joj želio oprostiti. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da su Vandine ruke držale nečiji kurac, odnosno da su njezine usne ljubile taj isti dok je smireno vjerovao kako se samo negdje zabavlja uz pokoje piće s poznanicima. Povrijedila ga je, previše, stoga je u trenu odustao od vjere u ljubav.
Tražeći način da se pokaje, da se vrati u stabilnost, povrati u dvoje, upoznala je čovjeka kojega nikada nije trebala upoznati. Opet, možda baš i je, jer taj joj je obećao ljubav bez naknade, a jadnica je svoju osakaćenu dušu bila spremna prodati samo kako bi joj se obećano i ostvarilo.
Anders Manga, gospodin s puno sijedih vlasi, izgledom mlađi i od Ezre i od Vande, odlučio je pomoći, učiniti vječnost meko probavljivu, ali i cjenovno skuplju. Plan je bio suvisao, stoga ga je Vanda odmah prihvatila, opet bojeći se za istinitost ponuđenog.
***
„Molim?“
„Ja sam. Oprosti što te zovem, ali moramo razgovarati.“
„Nemamo o čemu.“ – klik!
„Da?“
„Nemoj poklopiti, stvarno moramo razgovarati. Kasni mi.“
Šutnja je trajala dovoljno dugo da bi mogla uništiti i vodene kozice na petogodišnjaku. Ezri se nikako nije dalo govoriti. Osjetio je teret, težinu preslovljenu u strah.
„Tvoje je.“
„Sigurna si u to?“
„Jesam.“
„Kada i gdje?“
„Sutra. Javim ti kada i gdje.“
„Dobro.“ – klik.
***
„Anders Manga, izvolite.“
„Dobila sam ga!“
„I?“
„Pa, pristao se naći sa mnom. Rekla sam mu javiti kada i gdje.“
„Odlično! Sada moraš postati pažljiva i slušati moje upute.“
„Jedva ih čekam, iskreno.“
„U redu. Reci mu da se morate naći na raskrižju prije skretanja za šumu. Znaš li gdje je to?“
„Naravno da znam. S glavne ceste se skrene u sporednu i onda samo ravno prema šumi. Raskrižje je odmah nakon petsto metara. I ravno je šuma, ako se produži.“
„Točno. Znači tamo morate biti nešto prije ponoći, odnosno sve je potrebno odraditi negdje u tom vremenu. Da li si sigurna da ćeš ga uspijeti nagovoriti da ide do kraja?“
„Jesam. Lagat’ ću, kao što sam i do sada. Ezra ne zna da nisam trudna, a ja ću mu reći da sam pobacila. Imam neke ženske adute, stoga ne brinite. Meni je najvažnije znati da ćete vi biti tamo prije nas i sve pratiti kako ste i rekli da hoćete. A onaj krajnji dio ću onda već nekako lakše odraditi.“
„Biti ću tamo prije vas, ne brini. Do sutra, onda.“
„Do sutra. Hvala vam još jednom!“ – klik.
I plan se pokrenuo. Ideja je bila jednostavna, okultna, prokleta. Anders je Vandi ponudio vječnu ljubav s Ezrom. Način je bio okrutan, ali izvediv. Ezra je trebao ubiti Vandu i zakopati je na raskrižju, kako bi je Anders ponovno probudio iz mrtvih, te je zauvijek postavio uz Ezru, jer je za njih napravio ugovor s Vragom. Uvjerio je Vandu kako to može dogovoriti, kako samo mora umrijeti i kako je Ezra baš tamo mora zakopati, jer onome koji pod zemlju zatre – vratiti će se. Još jedna prevara za Ezru.
„Molim?“
„Ja sam, Vanda. Ne pitaj me zašto tamo, samo dođi. Raskrižje, odmah prije šume, znaš gdje se skrene?“
„Znam, doći ću. Kada?“
„Pola sata prije ponoći.“
„Molim? Daj budi normalna i nađimo se u pristojno vrijeme.“
„Ne. Molim te, dođi tada. I više nikada ne moraš. Molim te!!“
Tišina. Puno tišine. Ezra je bio zaprepašten samom činjenicom da je ona trudna, pa još i više prijedlogom da o tome razgovaraju netom prije ponoći na nekom prašnjavom raskrižju pored šume.
Pomislio je kako je neozbiljna i kako ga možda navlači samo da bi se susrela s njime. Ipak, popustio je i potvrdio joj dolazak točno u jedanaest i trideset.
„Anders Manga, izvolite.“
„On je tamo u pola dvanaest. Ti moraš doći prije.“
„Znam Vanda. Doći ću i ranije. Ništa ne brini, sve je po planu. I ne paničari, opusti se, vratit’ ću te odmah. A on više ništa neće moći, već voljeti te.“
„Tome se i nadam! Hvaaala vam!!“
„Hvala tebi.“
Raskrižje. Prazno i kruto, dovoljno sablasno mjesto a da ga nitko i ne poremeti. Križ koji se koristi za ono što smrtnicima nije jasno, za pokapanje stvari onih koje želimo ureći ili onih koje želimo oživjeti, odnosno za sve što samo noć poznaje. Mjesto za ugovor s Vragom, mjesto za duševnu smrt nevinih, za sranje koje se događa samo jednom u životu. Mjesto za prodaju, najam, poraz i pobjedu, ovisno o vjeri u isto, a opet oni koji sumnjaju – neka to ne čine, jer moć na tom mjestu ipak postoji.
Ezra je došao točno na vrijeme. Stajao je nasred križa kada se Vanda pokazala. Prišla mu je i rekla riječi koje zasigurno nije htio čuti. Riječi, namjerne izjave, koje su ga tada morale prisiliti na najgore.
„Ubila sam ga. Ubila! Znala sam da ćeš me odbiti, ostaviti, opet i bez obzira na sve, pa sam ga dala ubiti!“
„Ubila si ga? Naše dijete?“
„Da, naše jebeno dijete! Ti bi ga kao volio, je li gade??! Ostavio si me, molila sam te da mi oprostiš i što si ti učinio? Povukao si se bez imalo snage za nas. Bolio te KURAC za mene, za moje suze i da – ubila sam ga jutros – UBILA SAM GA!!!“
„Ubila si moje dijete, pa jesi ti normalna?! Zašto si to napravila? Došao sam razgovarati s tobom, htio sam ti pružiti priliku, a ti mi ovo govoriš!“
„Neću ti biti privjesak iz sažaljenja, jebi se! Ego ti nije mogao oprostiti moju slabost, jer ti si jak, moćan, e pa sad si tu svu svoju snagu zabij u guzicu! Ubila sam ti dijete majmune, UBILA!!“
Popustio je. Izigran i zbunjen, krenuo je prema Vandi. Prvo ju je ošamario misleći kako će je time malo smiriti, ali nakon što je nastavila još više divljati i udarati ga postajao je sve agresivniji. Uporno mu je ponavljala kako je ubila njihovo dijete i to ga je na kraju slomilo. Uhvatio ju je za vrat i gušenje je započelo.
Vanda se opirala, na početku, a onda se i opustila znajući da će ga uskoro svojim zagrljajem obuhvatiti i odvesti ravno u postelju – zauvijek.
Pala je nasred raskrižja, na tvrdu podlogu od prašine.
Ezri je trebalo nekoliko minuta kako bi se sabrao, a kada je shvatio je što je učinio… Ubio je!
Panika ga je nagrizla preduboko, pomislio je pobjeći, krenuo je, pa se vratio, i tako nekoliko puta iznova. Kada se napokon malo pribrao, udahnuo i izdahnuo, potražio je puls na Vandinom vratu. Nije ga bilo. Znao je da nema izbora, da je mora negdje odbaciti. Pokušao ju je podići i odnijeti u svoj automobil. Nije uspio, jer začuo je prodorni bariton, glas koji ga je zarobio.
„Zakopaj to truplo.“
„Tko je to?“
„Kopaj na rubu ceste i slobodan si.“
„Plašite me, tko ste vi?“
Anders je prišao Ezri, iznenadio ga je stvorivši mu se odmah iza leđa. Kao da je niknuo iz same zemlje, tvrde prašine.
„Zakopaj je ovdje. Nitko ništa nije vidio.“
„Nnemmam aalaatt.“ – drhtao je poput slomljenog koplja na vjetru.
„Evo ga.“ – i Anders je Ezri dodao alat. Lopatu s dobro zaoštrenim rubovima.
Ezra je kopao i kopao, iskopao raku za mrtvu majku svog mrtvog djeteta, kako je mislio. Potom se zahvalio Andersu i napustio ga u jednom napetom grču. Mozak mu je popustio, to je bilo vidljivo; jasno kao i smisao u ljubavi prema tmini. Otišao je, pobjegao, ne znajući da je zapravo sretan što mu je život bio dopušten za uživati ga.
„Dođi, sami smo.“
Zemlja se pomaknula, nečiji prsti kopali su put prema površini. Vanda je ustala, ista i drugačija, svjesna ali nesvjesna. Prišla je Andersu kao svome gospodaru, ponjušila mu je ramena, trbuh i zatim mošnje.
Donekle prisebna postavila mu je pitanje: „Zašto si mi to napravio?“
„Jer te želim.“
„Obećao si mi pomoći.“
„I učinio sam to.“
„Ali kako…? Pa rekao si da će me dobiti onaj koji me ubije i pokopa, a da si ti sve to dogovorio.“
„Možda sam te malo prevario, ali to je samo zato jer te i ja želim.“
„Odmah sam to shvatila, čim si me probudio. Ali od kuda sad to?“
„Želim te od kada sam te upoznao. Zato i je sve ovo. Sada postojiš samo za mene. Moja si.“
„Ne, ne, ovo nije normalno, ne…“
„Sve je normalno, smiri se, gotovo je. Vratio sam te među žive i imaš mi biti zahvalna za to. Razumiješ!?“
„Razumijem, ali što je s onim ugovorom s Vragom?“
„Ja sam Vrag malena. Vragu si se ispovijedala. Vrag te i poželio za sebe, ubio te, oživio te i sada si samo njegova.“
„Ako i je tako kako kažeš, a ja ovako sjebana i polumrtva vjerujem da nije, tko je onda ovaj čovjek u crnome iza tebe?“
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.