Mario Lovreković | Mesareve kćeri (2)

U 08:25 u mesnicu je ušla gospođa s povećim šeširom u obliku jedra, te torbicom od prave goveđe kože sa zlatnom, ručno izrezbarenom ručkicom. Kič se mogao primijetiti na kilometar udaljenosti, debeli novčanik također. Rekla je da želi svježu narezanu svinjsku jetru i to na kriške od šest milimetara kako bi ih lijepo ispržila sebi i suprugu, vlasniku restorana u predgrađu Rima. Odmah je isključila mogućnost dobivanja takvog proizvoda upravo kod njih, ali i ujedno naglasila kako je voljna riskirati. I tada se po prvi put uplela Lilith. Pogledala je gospođu poput divljakinje iz Amazone, s ugodno umjetnim osmijehom, pa rekla: „Draga gospođo, mi imamo upravo to što želite. Mi to uvijek imamo, zapamtite. Recite, koliko bi vam kilograma jetre godilo?“

Adamo je ispod oka pogledao kćer. Ta, znao je kako nije klao dan ranije, izvadio je nešto mesa iz zamrzivača, ono što je zaklao dva dana ranije, ali tu jetre nije bilo. Ono malo što je imao upotrijebio je za izradu paštete.

„Tri kilograma mlada damo. Narezano!“ – naglasila je gospođa.

„Dogovoreno mila gospo. Inače, možete i naručiti kod nas, znate li? Ali zadržite to za sebe. Govorim vam jer ste mi strašno simpatični. Recite samo koji dan biste došli po jetru i biti će spremna upravo za vas. I ne samo jetra gospo, moguće je dobiti apsolutno sve!“

„Pa ne znam što bih rekla mlada damo. Hvala vam na ljubaznosti. Zapravo i vi ste jako simpatični!

Eh, pa onda neka bude tako. Naručila bih još šest kilograma za tjedan dana. To bi meni i mome Damianu odlično pristajalo za specijalitete restorana! Znate, mi volimo spravljati jetricu dok još pušta dovoljno krvi, onda je umak zaista poseban. Upravo zato tražimo iznimno svježu jetru, da je moguće uzeli bi proizvod odmah nakon klanja.“

Lilith se samo nasmijala u sebi. Nije se obazirala na moguću očevu reakciju. Samo je otišla iza u hladnjaču i donijela svježu jetru, onu koju je iščupala iz tijela mladoga Caesaria zajedno s grkljanom i cijelim jezikom.

„Gospođo, od ove jetre nema svježije, vjerujte mi. To je upravo ono što tražite. Životinja je zaklana netom iza ponoći.“

Kako gospođa nije imala pojma u što gleda odmah je naglasila: „Draga, dajte mi onda sve to, samo narezano molim vas. Nije važna težina, vidi se da je roba svježa i kvalitetna.“

Draga suvlasnica restorana sva je prpošna napustila mesnicu pritom govoreći kako će doći za sedam dana po narudžbu. Naglašavala je kako nikada nije bila ljepše uslužena, te da će se o mesnici Coppola tek sada čuti u okolici. Lilith nije likovala niti slavila moguću novu zaradu. Samo je pogledala u oca i rekla: „Ti si birao moju majku, nisam ja. Tako da... samo šuti.“

Eva se negdje u to vrijeme upravo budila. Nedostajala joj je sestra. Htjela je razgovarati s njom. Htjela ju je zagrliti i ostati s njom u krevetu do podneva, ali znala je da to nije moguće. Lilith je uvijek radila i bila negdje drugdje. Poput ratnice borila se za obitelj, a Eva je toga postala svjesna upravo prethodne večeri. Potpuno svjesna. Nikada prije Liliht nije ubila s takvom snagom i lakoćom. Bila je iznimno brza, pa nije prošla niti sekunda, a ona je zadala barem dva uboda u tijelo žrtve. Eva je postala očarana snagom svoje sestre.

Ustavši, postavila je tijelo u nekakav borilačko–obrambeni stav, pa počela pružati ruke naprijed–natrag, pokušavajući dostići brzinu kojoj je nešto ranije svjedočila. Igrala se borbe, pokušavala je izvesti nešto neuobičajeno. Napravila je žensku špagu, potom pokušala mušku, mlatila je šakama po zraku, htjela je (morala je) nekako zadiviti Lilith. Biti poput nje, jer ona je bila snažna; stajala je čvrsto ispred cijele obitelji.

Eva je pogledala na sat, bilo je 09:10. Znala je kako će barem do podneva biti sama u kući. Razmišljala je. Prisjećala se. Zatim se uputila u očevu sobu kao da je furija. Znala je gdje stoje sve tajne obitelji Coppola. U zabranjenoj ladici (zaključanoj). Eva je pred sebe postavila pitanja, ujedno i zaključke: Čemu ključevi za obitelj? Jednaki smo, krv smo, svi moramo znati istinu o svemu. Kako to da Lilith nikada nije izrazila želju razvaliti tu ladicu i vidjeti što se u njoj skriva? Zato što ona možda zna što je unutra?!

Odlučila je otvoriti ladicu, proučiti sadržaj, pa što bude...

Pucanje drveta odalo je srdžbu, žurnost. Eva doista nije marila za pogrde. Otvorila je ladicu. I iznenadila se! U njoj nije bilo gotovo ničega. Očekivala je tajne dokumente, ugovore, zavjere, dokaze o svemu i svačemu, mada ona iskreno nije niti znala što točno traži.

Jedina stvar koja je počivala u ladici, i koju je otkrila, bio je album za fotografije. Ništa više. Sjela je na pod, kao da je razočarana, pa album položila pored sebe. Uzdahnula je, zatim album lijeno podignula na skupljena bedra. Pogledala je prve fotografije, uočila Adamoa i Brunu u zagrljaju, negdje u prirodi, pa ovdje i ondje, pa onda Brunu s povećim trbuhom dok je zasigurno nosila Lilith. Slika, dvije, tri i Bruna se gotovo raspadala od veličine trbuha. Zatim nekoliko fotografija malene Lilith, pa još malo veće Lilith, a onda iduća stranica. Nema obitelji, nema ničega što dira srce. Nazire se djevojka koja sjedi dok joj Bruna očito nešto govori, jer je sva zajapurena i napeta. Iduća fotografija prikazuje istu djevojku kako kleči i moli za nešto, a Adamo je pored nje s povećom oštricom (nož ili omanja sjekira, teško je ocijeniti). Iduća fotografija prikazuje djevojku bez glave i Brunu koja je najednom bez odjeće, zatim kako uzima odsječenu glavu i ljubi ju. Iduća scena: Bruna istu tu glavu drži među nogama dok joj Adamo (u to vrijeme mlad i lijep) prilazi povlačeći za kosu tamnoputog mladića. Sljedeća fotografija prikazuje dva trupla i Brunu kako se jednako naga uređuje pred zrcalom.

Eva je htjela okrenuti iduću stranicu, međutim začula je dobro poznati smijeh. Lilith je ušla u kuću! Brzo je reagirala te album stavila u razvaljenu ladicu. Ustala je brzinom aveti te rukom pod očev krevet zgurala sitno iverje. Viknula je: „Gore sam!“

Nije imala pojma koliko je sati i koliko je vremena utrošila tražeći to nešto. Lilith je u sekundi bila pored nje.

„Hej, što radiš tu?“ – uspuhano je upitala.

„Ništa.“ – Eva je bila skamenjena.

„Došla sam po još mesa, uf, jurila sam autom kao da mi je to zadnja vožnja! Gužva je danas. Ideš sa mnom? Pomoći nikada dosta.“

„Pa, ako baš moram...“

„Ma ne moraš, vraže, samo ako želiš. E, čuj, daj dođi dolje da mi pomogneš staviti meso u auto. Brzo, brzo! Tata je na izmaku snaga, a babetine su danas bile odlične s pričama! Ubile su ga u pojam. Moram ti ispričati o prvoj koja je ušla! Slomila sam joj mozak totalno i prodala joj jetru od... oprosti, ali što ti točno radiš tu u sobi?“

„Ne znam. Iskreno – ne znam. Tražila sam snagu, hrabrost. Vježbala sam, htjela sam ti...“

„Eva, koliko si vidjela?“

„Došla sam do stranice gdje tata vuče nekog dečka za kosu. Malo mi je pozlilo.“

„Daj mi album. Odmah!“

„Evo, uzmi si... sama. U ladici je.“

„Zašto si to učinila? Mogla si mene pitati bilo što. Sada će Adamo znati da ti sve znaš. Sjebala si mu ladicu, to samo ćorav ne bi primijetio. Jebemu!! U redu, samo polako, ja ću preuzeti odgovornost za ovo, ali nas dvije danas moramo jaaako ozbiljno razgovarati. Ti to shvaćaš?“

„Da. Ali, kako misliš to preuzeti na sebe? Ne želim to! Nikako!“

„Ti ne želiš?! Ha, ha, budalice! Gledaj me samo kako to činim.“

Lilith se uhvatila za rub čitavog ormara dobro ga zaljuljavši. Naprijed, pa natrag, tako nekoliko puta i cijeli je ormar (zajedno sa slomljenom ladicom) završio na podu uz veliki prasak! Buuum!

„Eto ga sestro!“ – vikala je pobjedonosno!

„Ti si luda! Što ćeš reći ocu?“

„Da sam čula miševe. I da neće spavati s njima u istoj sobi. Dobro?“

„Savršeno Lilith.“

„I ja mislim tako. Album je slučajno ispao i ti si ga pronašla. I pogledala u njega. Gledaj, ja stvarno žurim, a ti se slobodno opusti. Sve pogledaj. Možda ti bude jasnije.“

Odbijati istinu ne bi imalo smisla, znala je to. Nikada se zapravo nije niti bunila, znala je tko su i kakvi su, oduvijek, samo što je njeno cjelokupno znanje bilo površno. Lucette u konačnici nije bila drugačija od Brune. Adamo ih je kao magijom pronašao, dvije žene s istim pogledom na uzbuđenje, što je zlatna vlat na zelenoj livadi. Samo što je Eva sve to tek tada počela osjećati u sebi, ne znajući si objasniti porive. Živeći u priglupom gradu, te u sjeni sestre, nije znala što znači osloboditi osobnost.

Nešto kasnije toga dana dobila je prvu priliku. Poslušala je Lilith. Nastavila je okretati stranice obiteljskog albuma.

Bruna sjedi za stolom i guli kožu s dva buta. Jedan je ljudski, drugi je goveđi. Ne smije se, već se čini kako žena doista radi. Trudi se odraditi posao. Odvaja žilice i tetive, brine se o mesu ispred sebe.  Adamo razvlači crijeva iz trupla i čini se kako ne zna što bi s tim otpadom. Te fotografije bjehu snimljene kao šaljive, kao nešto što drugi rade za Božić ili rođendan. Nedostajala je jedino kapica Djeda Božićnjaka. Svatko od njih je fotografirao drugoga – nije bilo treće osobe.

Iduća fotografija više nije bila šaljiva. Eva je ugledala majku. Lucette se nije činila prisebnom, oči su govorile umjesto nje, pjevajući: My skin is cold, my skin is ripped OFF. Oh, oh, my skin is BLOOD.

Nije bila pjesnikinja, ali očima je stvarala poeziju. Poeziju koju su ubijeni poslušali kao posljednju pomast. I baš na toj fotografiji je činila teško zlo. Nije ubila samo za meso, uživala je u sakaćenju. Djevojci je odrezala sve prste na obje ruke, dok je ova u očitom šoku plazila jezik i plakala (toliko glasno da se gotovo mogla čuti), gušeći se u vlastitim suzama. Iduća fotografija prikazala je istu djevojku obrijane glave s rezovima po tjemenu. A zatim ista djevojka bez stopala (mrtva, jer šok je učinio svoje). Oči su odale smrt.

Lucette reže jaja debelom muškarcu koji sere od straha. Lucette koja sprema doručak za odrubljenu glavu mladića. Lucette gola pozira premazana krvlju. Adamo koji reže kosu djevojčici. I posljednja fotografija: Eva i Lilith same bez ičega na sebi. Tu se Eva u potpunosti izgubila. Kako i zašto u jednom tako brutalnom albumu na kraju stoje dvije sestre? Kakva je to poruka? – upitala se. Da, da, ubijamo za meso, mislila je, ali čemu sva ta brutalnost? Čemu čupanje kose, ili sakaćenje, povraća mi se! – povikala je u sebi.

Znala je da će za sva pitanja morati pričekati Lilith. I za ono što joj se gadi, i za ono što razumije, jer sama to nikako nije mogla dokučiti. Mogla je samo poželjeti da se sve to događa samo zbog mesa, ne i užitka.

Lilith i Adamo su se vratili oko 14:30. Eva je jedva čekala da uzme sestru za ruku i postavi joj pregršt pitanja. Naravno, nije bila naporna, pričekala je da svi zajedno ručaju, a zatim da Adamo ode na popodnevni odmor. Kada se sve to konačno zbilo sestre su se uputile u svoju sobu. Eva nije niti postavila pitanje, Lilith je već dala odgovor: „Nikada nije samo meso!“

„Nego što je?“ – nastavila je Eva.

„Tu su i osjećaji. Ti nisi imala problem s viđenim danas?

„Jesam.“

„I?“

„Fuj!“

Eva je iz hlača izvukla omanji kuhinjski nož i njime si napravila križ na čelu. Lilith je skočila kako bi ju spriječila, ali prekasno. Eva se samo nasmiješila pa upitala: „Zanima te krv? Ili križ?“

Lilith je ostala bez riječi. Nije znala što bi upitala sestru niti kakvu bi poruku trebala izvući iz njene reakcije. Promatrala ju je razjapljenih usta.

Eva je sama progovorila: „Sviđa li ti se krv na mome čelu? Ili je to gadna posjekotina za koju se moraš pobrinuti? Odgovori mi na pitanja.“

„To je gadna posjekotina za koju se moram pobrinuti. Ne sviđa mi se krv na tvome čelu.“

„A sviđaju ti se posjekotine iz obiteljskog albuma?“

„Nisam to rekla.“

„Gledaj, mi smo posebni. Ti i ja možda drugačije gledamo na sve, pogotovo ti, ali zamisli njih prije deset ili dvadeset godina u ovoj istoj pripizdini od mjesta. Bili su drugačiji, činili su to što jesu, voljeli su to što čine. Tata je bio mlad i nesputan, divlji. Pretpostavljam, jer nikada nisam postavljala previše pitanja. Znam više od tebe, jer sam više toga vidjela. I, k vragu, svidjelo mi se! Uzbuđuje me više od ičega!“

„Što to točno?“

„Pa, to. Ubiti nekoga. Biti u prednosti, biti jača. Mislim da bih mogla svršiti na tijelu kojega osakatim. Ne znam, sva se naježim i ne mogu se sabrati kada pomislim na taj čin.“

„Onda to sve nema veze s mesnicom, ne ubijaš kako bi prehranila obitelji.“

„Sinoć sam te prvi put odvela da bi vidjela kako to radim. Otac zna, ali šuti. On je star i umoran i mislim da bi htio da sve prestane, ali samo zato jer se boji da nas ne otkriju. Nije njemu žao, on je ponosan što smo iste kao naše majke. Samo to ne pokazuje. Jadan je zbog gubitka Brune i Lucette. Doista ih je volio. Ali dobro, pustimo prošlost sada, što ti osjećaš? Da li te uzbuđuje pomisao da možeš imati nečiji život u svojim rukama? Možeš li zapravo ubiti?“

„Mislim da ti na ovo pitanje ne mogu odgovoriti. Postoji samo jedan način da to otkrijem. Morala bih probati.“

„Smatraj riješenim, draga sestro. Noć koja prethodi biti će samo tvoja.“

Nakon što se pobrinula za Evino čelo, Lilith se uputila u centar Dahne. Znala je točno što traži. Kuću gospođe Collio. Bila je to starija žena koja je obožavala mačke, stoga ih je uvijek imala na pretek. One novorođene rado bi poklanjala mještanima koji bi se obvezali pobrinuti za njih. Lilith je upravo poželjela jednu malenu mačkicu za sebe.

Dobivši ju, odnijela ju je kući te zatvorila u ostavu. Potom se uputila do kuće pokojnog Caesaria. Vrata su i dalje bila otključana, stoga je neprimjetno ušla. Tijelo pokojnika odvukla je u podrum kuće. Odlučila je pričekati dan ili dva kako bi ga lakše raskomadala i pokopala, nakon što rigor mortis odradi svoj dio. Nije htjela njegovo meso. Izbacila je i tepih natopljen krvlju, a zatim dnevnu sobu dovela do savršenstva glede čistoće, jer, kuća joj je trebala za noć koja prethodi. Imala je sav alat, imala je mjesto, valjalo je još samo pronaći žrtvu. Na umu je imala jednu osobu, samo što je nju bilo rizično oteti. I to nije bila muška osoba, već je to bila predivna mlada djevojka. Lilith je zaključila kako će žensko tijelo biti najbolji test za Evu. Razmišljala je gdje bi se Marea Martelli mogla nalaziti i kojim bi ju načinom najlakše namamila u kuću pokojnog Caesaria. Odgovori su se počeli nizati sami od sebe. Marea će sigurno biti u crkvi u 19:00, ona strašno voli životinje – toliko je znala o njoj. Caesaria nije poznavala osim iz viđenja, stoga ne zna gdje mu je dom. Lilith je imala mačkicu kojoj će trebati pomoć. Da, kockice su se počele slagati u jednu vrlo krvavu priču...

Eva je proživljavala jedno neprimjereno dugačko poslijepodne, ujedno i prilično mučno. Lilith se nikako nije vraćala kući, a njezin nemir postao je previše za podnijeti. Brinula se što joj sestra sprema, jer je znala da je prihvatila izazov. Znala je da joj želi pružiti priliku da ubije, da postane dostojna svoje obitelji. A ona još uvijek nije znala ima li snage ubiti. Htjela je biti poput sestre, svakako, možda i poput majke (mada se grozila onoga što je vidjela na fotografijama), ali nije bila sigurna u sebe. Točnije u ono što osjeća. Kao da su se u njoj istovremeno lomile dvije strukture svijesti: osnovna ljudskost i nasljeđe (krv). Mozak joj je bio pod pritiskom i činilo se kako će se razvodniti, isteći van na uši i oči. Upravo se tako osjećala.

Sjedila je na podu sobe lupkajući prstima po zavoju na čelu, kada najednom ugleda nenadanog posjetitelja. Adamo je ušao bez kucanja te se posjeo na pod ravno pred Evu. Ona pak nije znala kamo bi pogledala, dok ju je on, toplo očinski, samo zagrlio, pa započeo:

„Osjećam borbu u tebi. Znam. Tebe sam najviše zapostavio tugujući za tvojom majkom. Tugujući za svojom mladosti. To što nemaš moju krv nikada nije imalo veze, ti si moje dijete Eva. Ti si moj dar. Smrt tvoje majke donijela mi je samo patnju. Znao sam da umire, mada je ona to pokušavala skriti od svih nas, ali ja sam to znao. Toliko sam bio izgubljen da nisam znao što bih ti umjesto nje kupio za rođendan, posljednji koji je ona doživjela, da sam kupio onaj glupi znojnik za čelo s likom Barbie! Što misliš zašto sam ga uvijek nosio na čelu? Za kaznu samome sebi! I čuo sam kada ste mi se smijale ti i Lilith, ali sam ga namjerno nastavio nositi. Da sam sebe podsjetim na vlastitu glupost. Moj život je završio onda kada je završio i život tvoje majke Lucette. Od tada sam se oslanjao na Lilith i samo plutam kroz ove rijeke života, čekam da potonem do kraja.

Opet, želim biti tu pored vas dvije, znam sve što radite, znam u kakvom okruženju živite. Mi jesmo drugačiji, uf, da samo znaš koliko. To nam je u krvi. Ne kajemo se. A zašto i bi? Tako su živjeli i moji roditelji, a možda i njihovi prije njih. Nama je naš život normalan. Tko može suditi što je ispravno a što nije? Dahna je nekoć bila još veća zabit. Nije bilo životinja, nije bilo mesa. Ljudi su ubijali svako novorođeno koje je bilo bolesno. I jeli su djecu, zamisli to! Tko god bi se razbolio, a da mu nema lijeka – ubili bi ga i pojeli. Druge nije bilo. Mi smo samo nastavili kako su nas naši stari naučili. A onda, tu se bude i drugi nagoni. Prvenstveno uzbuđenje, adrenalin, osjećaji koje smo svatko po svome nahođenju kanalizirali dalje. U svrhe boljeg seksualnog života, umjetnosti, tko zna čega sve ne. Nekada su jeli iz lubanja, jer nisu imali tanjure, ha, možeš li povjerovati u to? Kosti lopatica su bile žlice.

Zato ne brini. Ne dvoji tko si i što si. Kada dođe trenutak znati ćeš, a ja ću te podržati kako god ti odlučiš da će biti. Ne brini ni zbog Lilith. Ona je ratnica, ona lomi kosti, ali isto kao i ja ima razumijevanja. Ona ti može biti uzor, ali i obratno. Ja ću biti u sobi, popravljati ormar dok me ne uhvati umor. Onda idem spavati. Nadam se da ćeš ujutro biti s nama i da ćeš nam reći svoj stav za doručkom.“

Sve što je trebalo biti rečeno bilo je izrečeno, osim jednog: „I, da, Eva, ne zaboravi na jednu vrlo važnu stvar! Volim te kćeri moja.“ Adamo je napustio prostoriju.

Sjedila je iza kuće pored kanti za otpad iščekujući Lilith koja se nedugo zatim pojavila. Lice joj nije odavalo osjećaje. Bila je hladnokrvna kao što to pijavica znade biti. Oči su joj bile krvave, vjeđe na pola spuštene, a napućene usne prilično ispucane. Šuteći je stala pred Evu. Činilo se kako joj ispituje tijelo iznutra, računa na svaki njezin organ kao na zdravu prodaju, na nešto što će steći ukoliko Eva ne dokaže svoju odanost plemenu.

Nelagoda je strujala među njima sve dok se Eva nije ohrabrila: „Zašto me promatraš kao žrtvu? Misliš da ja to ne vidim? Spusti se osam katova niže. Onda još tri kata. Tu ti je podrum. E, a onda si uzmi jebenu lopatu pa kopaj još osamdeset i šest metara dublje! I tu si spusti dupe, legni se, i KREPAJ!!“

„Eva, dosta je sranja. Znam da si uznemirena, da si iznenađena, ali opet ne seri. Znala si za sve što se događa oko tebe, samo nisi bila toliko prisutna i nisi znala sve detalje. Nisam niti ja isprva. Previše toga spoznala sam odjednom, morali su mi objasniti razliku između ljudskog i životinjskog mesa. I ja sam bila ta koja je uporno branila da se tebi prikazuju detalji. Nisi to tada trebala znati. Bojala sam se za tebe, da nećeš razumjeti. Sada smatram da si spremna. Zato se ostavi durenja i kreni sa mnom.“

Oštrina, koju je odala Lilith, samo je pomogla Evi da se opusti. Starija sestra je točno znala što radi.

„Otac je danas razgovarao sa mnom.“

„I?“

„Pojasnio mi je puno toga. Ma, zapravo i nije, ali pročitala sam između redova.“

„I?“

„Bojim se. Spremna sam. Nisam. Jesam. Ne znam. Jebiga!“

Iz ostave se začulo mačje zapomaganje. Lilith je samo otvorila vrata i mače pustila živjeti.

Moguće da je pogriješila u odabiru žrtve. Marea Martelli bješe velika vjernica i još veća paničarka.  Čim joj je Lilith ruke vezala za noge (poput američkog goveda na natjecanju kauboja) počela je toliko drhtati da se odmah upišala u gaće. Jecala je poput ježa pod kotačima, tako da je nagradno zaslužila debeli konopac u usta. Žvakala ga je toliko jako da joj je zubna caklina stradala u samo nekoliko sati. Čekala je vezana na podu dnevne sobe u kući mrtvog Caesaria. Prebivala je dovoljno dugo kako bi joj se konopci urezali u tkivo i kako bi polagano počela gubiti osjet u šakama.

„Znam da si nestrpljiva. Stigle smo draga.“ – oglasila se Lilith.

Marea je, čuvši njezin glas, počela drhtati, te još jače zubima glodati konopac.

„Hej, hej, nema panike. Sve će se na kraju dobro završiti. Usta sam ti zatvorila samo zato da ne gubiš glas bez potrebe. Neću ti nauditi, vjeruj mi. Evo, u znak dobre volje izvadit' ću ti to sranje iz usta, a ti naravno moraš obećati da nećeš vikati. Kao u filmovima, ha! Ali, stvarno, ne deri se. Nema smisla. Ovo je samo moja potreba da sestru uvedem u moguće grubosti života. Nisam znala kako to učiniti, pa sam se sjetila ovoga. Ako me razumiješ. Prodala sam ti priču o relikvijama koje sam ti 'htjela' pokloniti, ti si sebi dopustila nesmotrenost i sada je moja nagrada naučiti sestru kako nije mudro vjerovati svakome. Kao što si ti vjerovala meni, slažeš li se?“

I Lilith je doista izvadila konopac iz usta zatočene djevojke. Ova je počela naglo hroptati, kao da nikada ranije nije disala ili gutala.

„Bog će ti oprostiti, hoće, kujo. Zašto si me vezala? Zašto? Bojiš me se?!“ – panično se oglasila Marea.

„Ne bojim te se. Vezala sam te da mi ne pobjegneš, jednostavno. Odvezat' ću te odmah.“

Tako je i bilo. Lilith je uzela maleni nožić pa počela rezati konopce koje je sama pretvorila u čvorove. Marea se počela bacati, te se sve više oslobađati od krute špage. Mahala je rukama i prijetila silom. Lilith se i dalje smiješila, dok je Eva bila u šoku. Ubiti Mareu neće biti lako. I Lilith je to znala. Zato ju je i odabrala.

Kada se Marea u potpunosti oslobodila, te nastavila normalno gutati slinu, skočila je ravno na Lilith. Udarala ju je šakama, vrištala je, psovala. Lilith je pala na pod. Naglo je počela gubiti bitku. Pokušala je dozvati Evu, ali čvrsti stisak gospođice Martelli to nije dopuštao. Gušila se dok Eva još uvijek nije bila sigurna u svoju ulogu. Stajala je poput strvine na zubu debele hijene, sve dok se Lilith nije potpuno ugasila disanjem. Zatim su Evini kotačići započeli radnju. Strah je preskočio ogradu i nestao u postopoljini sa sasvim druge strane svijesti. Milost je sahranila vlastito značenje riječi. Svijeću nije palila, vijenac položila, ali zato je srditost oživjela!

Lilith je ostala ležati na tlu. Eva je skočila, preduhitrivši kuju Martelli u nakani da napadne.

Nije dugo trajalo. Eva je s poda pokupila nožić kojim je Lilith izrezala konopce, pa ga je (tako kratkog i tanašnog) zabila ravno u lijevu nosnicu podivljale Martelli. Bol je bila razorna, pa Marea više nije marila za sadašnjost. Urlici su dodali plus na pobjedu, stoga je Eva nastavila ubadati u istu ranu još nekoliko puta. Kada se nosnica u potpunosti raspala, počela je kopati oči. Bila je brza, žrtva je jedva ispustila uzdah i najednom više nije imala osjet vida. Bacala se po podu držeći dlanove na licu, moleći za milost. Tada je Eva odlučila zadati posljednji udarac, presjeći dotok zraka, zaklati. Nož je ušao u grkljan, pa izašao, opet i opet. Začulo se samo pištanje zraka i krvi koju je Marea gutala kao posljednju okrjepu među živima.

Sve se smirilo naglo kako je i počelo. Eva je zadihano gledala u svoju prvu žrtvu brišući njenu krv sa svoga lica. Drznula se i okusiti ju, uživati u metalnom okusu ljepljive, guste životne tekućine. Osjećala se poput životinje. Potpuno je zaboravila na sestru, divlja strast ju je nadvladala i znala je da više nikada ništa neće biti isto. Sagnula se do lica mrtve Martelli te je pljunula. Podigla je oko s poda, mali suvenir, malenu uspomenu na prvo ubistvo.

Lilith najednom otvori oči. Ustala je, Eva to nije primijetila, samo je začula duboki uzdah i riječi:

„Prošla si test.“