subota, 13. srpnja 2019.

Mario Lovreković | Umirem sama


Ustajem kao mrtva kurva iz svoje proklete postelje.
Bacam svijeće na pod i hodam po vrućem vosku kojega i ne osjećam.
Želim uništiti sve što diše pokraj mene i smijem se.
Polugola izlazim van i uživam u ljudima koji me gledaju i zgražaju se.
Uništavam im um, smijem u lice, a oni ne razumiju.
Skidaju ostatak odjeće s mene bolesnim pogledima kojih se srame, a uživaju.
Licemjeri bez duše i hrabrosti priznati što predstavljaju.

Bez stida sama skidam ostatak sa sebe i pokazujem što stvarno jesam.
Ljepota i ponos, što oni nikada neće imati uz sebe, niti u sebi.
Kako hodam uzimaju moju odjeću, njuše ju i diraju poganim rukama punim otvorenih rana.
Udišu miris moga tijela i žele me uzeti, grubo i jako.
Oštrica, koju drži moja duša, reže im glave i daje im da gutaju svoju krv; piju svoju vlastitu zarazu.

Hodam dalje kroz stranu zemlju u kojoj sam rođena, prevodim život na svoj jezik, koji je isti kao i njihov, ali oni su stranci koji nikada nisu niti živjeli.
Spavala bih i dugo sanjala sebe u obliku neke druge žene koja mrzi jednako jako kao i ja, ali žene koja ne zna mrziti.

Ne spavam, živim, molim.

Sanjam život kojeg volim, ali njega nema, on ne postoji.
Alat za smrt pronalazim i uzimam čvrsto. Gamad me i dalje gleda.
Uživaju moju bol i tako žive i dalje mrtvi.

Udišem težak zrak koji postaje otrov, tako da napokon spavam.
Znam da se neću probuditi i napokon sam sretna.

Sama sa sobom, umirem sama...

Nema komentara :

Objavi komentar