Kolumne

utorak, 27. lipnja 2017.

Mario Lovreković: Vrane koje jedu ruke




„Ne galami!“ – urlala je Ema.

„Pa kako da ne galamim kada govoriš gluposti?!“ – uzvratio je Ramon.

„Glupost leži isključivo u tvojim malim mudima, Ramon! Priča je svršena i ja želim tamo dočekati Novu godinu s vama!“ – Ema nije niti predahnula a galama se nastavila.

„U redu, ti baš tamo želiš otići?“ – upleo se Diego.

„Da. Baš tamo želim otići.“ – Ema je završila s razgovorom.

Troje šesnaestogodišnjaka sjedilo je ispred školskog igrališta i raspravljalo kako dočekati Novu godinu. Da je bilo tko sjedio pored njih gadno bi se nasmijao. Ideje su prštale svakako, mada trojac nikako nije uspijevao zaključiti dobru ideju, pa čak niti na samo Silvestrovo. Opet, spomenuli su ponešto: odlazak na Mars, Saturn, Uran, virenje kroz zamagljene prozore Ivone Semati (lokalne prostitutke koja nikada nije skrivala čime se bavi), puštanje pasa iz obližnje štenare, pa ponovno virenje kroz zamagljene prozore spomenute dame (upornost muškog dijela trojca), i tako dalje. Rasprava njih troje trajala je barem tri i pol sata. Svatko je objašnjavao svoje. Ramon je čuo za tulum pored rijeke Viline, Diego je dobio dozvolu od starije sestre za ulazak u zabranjeni klub Gortal. Međutim Ema se nije slagala s ničime od navedenog.

Ona je željela otići na jedno nesvakidašnje mjesto, imanje koje je na zlu glasu. Htjela je ponoć dočekati u dvorištu kuće Lostovih.

„E nećeš tamo ići! Što je tebi? Znaš priče o toj kući, nema šanse da tamo idemo!!“

„Ramon, ne seri. Ako nemaš hrabrosti, pa jednostavno reci. Ti bi išao do rijeke jer je tamo Sara koja tebe nikada nije niti pogledala u oči! Hajdemo, karte na stol. Reci, je l’ te ikada pogledala u oči?“

„Nije.“

„I zašto bi se ti sada išao tamo ponižavati i to baš za jebenu Novu godinu?“

„Pa ne bi se išao ponižavati! Možda bi ona popila koju, pa bismo malo razgovarali, a onda bi možda nešto moglo i biti.“

„Čekaj, ti nju misliš loviti dok je pod parom? Ti si idiot! To ti ja kažem. Da joj je stalo do tebe, IKADA, ti bi već s njom imao plan za proslavu Nove godine, a ne bi se tu sa mnom beskonačno raspravljao.“

Diego ih je samo promatrao. Slušao je kako si međusobno prigovaraju, a znao je kako je Emi zapravo stalo do Ramona. Problem je bio u tome što Ema nikada nije imala hrabrosti napraviti prvi korak, a licemjerno je bilo to što ga je optuživala za slabost prema Sari. Diegu je bilo potpuno svejedno gdje će dočekati tu naveliko razglašenu ponoć, jer jedina želja mu je bila da ne bude pored roditelja. Dvoje agresivnih alkoholičara pokušavao je zaobići koliko je god bilo moguće, sve do svoje punoljetnosti, a zatim otići što dalje od svoje usrane obitelji.

„Pa dobro, ti onda odi tamo do Sare, a ja ću otići do kuće Lostovih. Jebe mi se i za tebe i za sve! Ako je ona tebi važnija…“ – tu je Ema zastala.

Ramon je naglo ustao i otišao. Zamahnuo je dugom crnom kosom poput nekakve prgave nadurene djevojčice. Diego je još malo razmišljao o prijedlozima slušajući kako Ema uzrujano jeca, a zatim je i on otišao. Odlučio je prihvatiti poziv starije sestre, bolje odlazak u Gortal nego promatranje pijanih roditelja.

Dok je odlazio, osjetljiv, kakav i jest po prirodi, požalio je Emu i htio joj je reći kako bi mogla poći s njim, međutim ipak se nije oglasio. Nije osjećao da bi trebalo. Moguće zbog njene grubosti (koju je pružala isključivo zbog nemoći da zadrži Ramona pored sebe).

Moguće, jer tada nije znao da će uskoro plakati zbog nje…

Sumrak je davio dan, doslovno mu je čupao vrat i rastezao mu vratne žile. Čekao je svoj potpuni ulazak u carstvo mračnjaka. Bio je snažan, jer je znao da mu u pomoć stižu majka tama i otac mrak.

Noć je nastupila snažnije no ikada.

Svijet nikada nije bio mračniji, mjesečeva svjetlost se nikada nije toliko trudila skriti kao te noći. Nešto nije bilo u redu sa zvijezdama, nekome je bilo suđeno umrijeti. Ema je odlučila poslušati sebe. Svoj prkos, jad i ljutnju. Kuća Lostovih bila je njezino odredište. Uzela je nekoliko bijelih svijeća, bocu crvenog vina, maleni nož i šibice.  Hrabrosti joj nije manjkalo, doista, jer kuća Lostovih nikako nije bilo mjesto na kojemu bi netko htio boraviti, pogotovo bez zaštite sunčevih zraka.

Ema je znala cijelu priču, znala je kako su navodno kuća i imanje opsjednuti mrtvim vranama, pticama koje su nekadašnji vlasnici držali u velikom žičanom kavezu. Zašto su to činili, zbog čega – tajna je otišla u grob zajedno s njihovim truplima. Jedino što se doznalo je da su Lostovi mučili ptice gađajući ih kamenjem, polijevajući ih kipućom vodom, čupajući im krila i trgajući im kljunove. Kada se Lostovi više nisu pojavljivali u gradu, vlasti su otišle do njihovog imanja provjeriti što je s njima. Pronašli su ih mrtve s pojedenim rukama, oglodanima do kosti. Očito su ih ptice kaznile. Kavez je i dalje bio zaključan, ali prazan. Vrane nisu bile unutra. Jedino su ostali dijelovi izmučenih ptica: kljunovi, rastopljeno meso, osakaćena krila i par očiju.

Ema je koračala prema imanju ne osvrćući se na upozorenja oko sebe. Moguće da ih nije niti znala pročitati, međutim drveće joj je pružalo granje kao prepreku, kameniti put se pomicao prema gore, kao da ju želi usporiti, lišće je zavijalo za njom, paprat se svijala kao da je u dubokoj boli. Ema se i dalje kretala, suznih očiju i vještičje snage.

Imanje Lostovih prostrlo se pred njom i prije nego je mislila da hoće. Možda joj se samo mjesto približilo kako bi se što prije susreli. Nevjerojatnost uvijek skriva čuda u sebi.

Tama se prolijevala u potpunosti, stoga je Ema posegnula za šibicama te upalila jednu od svijeća. Vjetra nije bilo, stoga je plamen bio statičan. Približila se kući, a zatim se počela osvrtati oko sebe. Tražila je kavez. Isprva ga nije uspjela locirati, ali već nakon nekoliko minuta jest. Nalazio se s lijeve strane na nekih dvadeset metara udaljenosti. Prišla mu je poput lake žrtve kaosa, te se glasno nasmijala.

„Znači istina je!“ – povikala je, a smijeh je nastavio parati podmuklu tišinu. Kao da je osjetila olakšanje time što si je dokazala hrabrost, kao da se naglo probudila i osvijestila. Htjela je Ramona pored sebe, da mu stisne šamar a zatim i ruku, jer bio bi pored nje, a ona bi bila sretna jer ga voli i ne bi se stidjela to pokazati.

Čudne misli zaposjele su joj um. Na trenutke se činilo kao da vidi vrane u kavezu, kako žive hodaju, a onda najednom ugleda Ramona kako, joj maše i pozdravlja ju, govori joj da se čuva zla i da će se jednom zasigurno susresti, a onda opet vidi vrane koje grakću i lutaju među žicama kaveza, plaču u zajedničkoj tuzi i patnji.

Ema je najednom izgubila osjećaj za mjesto i vrijeme, kao da je nečime bila začarana. Sjela je i počela nokte zabadati duboko u tlo. Razmišljala je o tami i njenoj ljepoti. Poželjela je pronaći se u crnini, poput udovice koja jadikuje za životom kojega je imala s voljenim, kojega više nema. Gledala je u tlo, crnu zemlju pod sobom, tražila je grob voljenoga, ali ga nije uspijevala pronaći. Svijeća je sve više plamtjela, fitilj kao da nije mogao izgorjeti do kraja, a onda je ugledala sjenu. Ptičju sjenu. Ustala je.

Vrana je bila pored nje. Skakutala je na jednoj nozi. Drugu nije imala. Kljucnula je Eminu cipelu, pa raširila krila i stresla se. Zatim je progovorila.

„Ponoć se bliži. Samo nas nekoliko minuta dijeli od još jedne ružne i strašne godine. Koje su tvoje želje Ema?“

„Ti… ti govoriš?“

„Da, govorim. Mogu govoriti. Sada mogu sve.“

„Pa kako je to moguće?“

„Ne znam. Nije niti važno, zapravo. Čuj, ponoć je! Nova godina zla počinje! To ipak nešto govori.“

„Što to govori?“

„Da sve počinje ispočetka.“

„Što to, ne razumijem te?“

„To znači da ćemo ponovno proživjeti sve što smo i ovih godina. Meni će odsjeći nogu, drugima će raditi i gore stvari. I tako će vječno biti. Ipak, na kraju ćemo uživati jedući im ruke.“

„Govoriš o Lostovima?“

„Da, govorim o njima.“

„Pa zar oni nisu mrtvi?“

„Nisu draga djevojko. Nitko nije mrtav. Samo pogledaj iza sebe.“

Maria Lost držala je sjekiru, a Daron Lost posudu punu kipuće vode…

Emino tijelo više nije moglo činiti kretnje. Samo su joj oči ostale budne i uplašene. Posljednji put je pomislila na život, na Ramona, na sebe, postalo joj je jasno što će se iduće dogoditi.

A zatim joj se vrana ponovno obratila.

„Kada te ubiju, ja ću ti pojesti ruke, ne brini.“

KRAJ

Nema komentara :

Objavi komentar