subota, 6. travnja 2019.

Mario Lovreković | 7 dana mržnje


Žena u bijelome je zapravo stajala u crnini

Prvoga dana zamrzih ono nacističko govno izbrijane lubanje koje je preko ograde, ionako oronule srednje škole, remetilo mir tvojeg predavanja o humanizmu. Ne znam kako si zadržala mirnoću usana, jer tvoje guste, namrštene obrve nisu bile u skladu s očima. Točno se sjećam fokusa tvojih zjenica, širenja i sužavanja, dok si vješto skrivala znojne dlanove. Stajao sam pored tebe, poput anđela kojemu se suše krila, jer nije bilo ruke koja bi se razbacivala svježom vodom. Nisi me vidjela, tada.
Drugoga dana vrištao jesam, na leptire, odbijajući njihovo šarenilo, njihovu mekoću koju si znala zadržati na vlažnim dlanovima. Promatrao sam kako miluješ svoje lice imitirajući blagost nježnih krila, znajući da su leptiri jedina bića koja će ti pomoći da smirena usneš. Stajao sam pored tebe, udisao pelud i miris tvoje kose. Nisi me vidjela, tada.

Trećega dana odlučih spaliti dječje igralište. Promatrajući predivne djevojčice i dječake, elementi bistrine zamutiše se u koljevci tmine, jer ta su djeca trebala oživjeti u dijelovima naše stvarnosti. Osjetio sam slatkoću svih lizalica koje si im dijelila, osmijehom lica obasjala, kao da si obećana zraka sunca u posljednjem pokušaju življenja. Stajao sam pored tebe, sagriješivši šećer s vlastitih usana.

Nisi me vidjela, tada.

Četvrtoga dana sukobih se s golubovima u parku, tik pored škole u kojoj si znanjem bojila sve one sive, razočarane zidove. Htjedoh natjerati te pohlepne kljunove da ispljunu sve komadiće kruha koje su im tvoje ruke darovale. Svaku mrvicu htjedoh spojiti iznova, vratiti u cjelinu kako i priliči dijelovima; da ostanu spojeni. Stajao sam blizu tebe, spremajući krhotine za kasnije. Nisi me mogla vidjeti, tada.

Petoga dana posjećivao sam restorane u kojima si blagovala te uživala u kapljicama samoće. Iako je posuđe danima posluživalo čistoću, mogao sam razaznati svaki tanjur i odrediti jelo koje si s njega uzimala. Jednako bješe s čašama za vino. Tvoje usne su imale poseban miris, znao sam koju stranu čaše si dotaknula njima. Stajao sam daleko od tebe, skrivajući razbijeno staklo duboko u ždrijelu, mrzio sam grožđe i jeftine obroke. Nisi me mogla vidjeti, tada.

Šestoga dana hodao sam pored rijeke. Patke nisu zaboravile miris tvoje kože. Osjetivši moje izdisaje, razumijevale su čiji dah izdišem. Tužna strana nasipa bila je tvoja strana; tragovi nježnih stopala nisu nestali, samo su se skrili od žalosti. Oh, kako poželjeh isušiti rijeku, uzeti joj dušu i baciti je u izvorište lave. Stajao sam predaleko od tebe, zapravo posljednji put bez tebe. Nisi me mogla vidjeti, tada.

Sedmoga dana se moje lice pretvorilo u tvoje. Promatrajući se u zrcalu, napokon usvojih razlike. Žena u bijelome je zapravo stajala u crnini. Plakao sam pored tebe, iako ti nisi bila pored mene. Mogla si me vidjeti, tada. U sjeni pokajanja, obješen na stablu ispred škole, mrzio sam sebe jer sam nekoć napustio tebe.

Nema komentara :

Objavi komentar