subota, 4. svibnja 2019.

Mario Lovreković | Led u crnilu samoće


Ne treba mi rukohvat
dok kročim
stubama života.

Potreban mi je prekidač
kako bih se isključio
i potom stoljećima kasnije
ponovno uključio
u nekom drugom tijelu
u nekoj drugoj zemlji
i drugom životu;
jer moj um boravi
na pogrešnom mjestu
u pogrešno vrijeme.

Nepotrebno uživa u tmini
a toliko je svjetla zapravo;
samo što su
zrake sunca mrtve
i ne griju moje srce
koje pumpa led
u crnilu samoće.

1 komentar :

  1. Jako dobro, jasno, jednostavno i istinito. Lijepo je u pustinji suvremene poezije koja ostavlja gorak okus u ustima, naići na nešto bez neshvatljivih i glavobolnih metafora, na nešto s čim se čovjek može poistovjetiti.

    OdgovoriIzbriši

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.