Tragovi su ostali,
nakon tebe.
Vrijeme sam zarobio,
čitajući tvoje znakove,
tvoje poruke
i naposljetku ostadoh slijep.
Što si mi to htjela reći?
Zasigurno si htjela otići,
bez pozdrava i dodira,
posljednjeg poljupca,
otići bez strasti i srca.
Zasigurno si htjela ubiti,
stvoreno u zajedništvu,
podariti mi ludost,
silovati mi prokletu dušu
i nevinu djecu našu;
zasigurno si smjerala,
podariti im smrt.
Inače kćeri naše ne bi suzama vrištale,
ne bi se umorne tresle i prizivale ime Božje.
Ili si beznađem svoje duše,
prizivala demone,
slobodu koja stanuje u vatri,
koja blaguje bez da joj se jelo nudi.
Što si mi to htjela reći?
Krv s tvojih usana nije nestala,
samo više nije živa i ne teče.
Krvlju tvoje djece goste se crvi,
niti ona više nije topla i ne teče.
Ostala je zamrznuta u majčinoj ljubavi.
Što si mi to htjela reći?
Kćeri naše zaklane snivaju,
spokojne ih tmina proždire.
Da li si mi to htjela reći?
Da si ih ubila?
Čitam tvoje znakove,
razmišljam o čemu govore.
Odaju li strah i patnju?
Kajanje?
Čitam tvoje znakove i znam.
Živu sam te pokopao.
To su samo krvavi,
slomljeni ostaci tvojih noktiju na poklopcu lijesa.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.