Biljana Gabrić | Yan Lianke: San sela Ding

Naslov djela: “San sela Ding”

Ime autora: Yan Lianke

Naslov izvornika: “Dream Of Ding Village”

S engleskog prevela: Duška Gerić Koren

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

“Profesore Ding, ti si obrazovan čovjek. Sigurno znaš da je krv u tijelu poput prirodnoga izvora: što više grabiš, to više navire.”

(“San sela Ding”, Yan Lianke)

U nizini pokrajine Istočnog Henana, kolijevke kineske civilizacije, jedno je selo devedesetih godina prošlog stoljeća usnulo san. Grozničav, košmaran; san u kojem je prolivena krv donijela smrt i bez ratova i borbi. Kroz godine koje su prolazile, selo Ding postupno je propadalo, a stanovnici su spoznali kako postoji nešto mnogo gore od života u siromaštvu – život proveden u neprestanom umiranju, svjesnom polaganom nestajanju.

“San sela Ding” nagrađivanog kineskog pisca Yana Liankea, priča je utemeljena na stvarnim događajima – masovnoj prodaji krvi u selima istočne Kine te epidemiji AIDS-a do koje je uslijed toga došlo i koja je izbrisala čitave naraštaje stanovnika. Roman je nastao kao rezultat trogodišnjeg istraživanja autora (i samog rođenog u pokrajini Henan) i potresna je kritika cijene koju je društvo platilo nezaustavljivom tehnološkom, gospodarskom i kulturnom napretku Kine jednom kada mu se našlo na putu.

Biljana Gabric | Fredrik Sjöberg: Klopka za muhe

 

Naslov djela: “Klopka za muhe”
Ime autora: Fredrik Sjöberg
Naslov izvornika: “Flugfällan”
Sa švedskog prevela: Sara Profeta
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Hena com

 “Ili možemo reći da nam svima tu i tamo treba da se u nešto bacimo naslijepo, tek toliko da se ne pretvorimo u kopije očekivanja okoline, a možda i zato da bismo se usudili pamtiti neke od tih smionih, velikih misli koje nas kao djecu probude usred noći i natjeraju da zapišemo tajno obećanje o svom budućem životu…”

(“Klopka za muhe”, Fredrik Sjöberg)

Postoje knjige za koje čak niti nakon čitanja ne možete sa sigurnošću reći kojem su vas to cilju vodile (i dovele), no istodobno ćete bez trenutka razmišljanja potvrditi kako ste se na putovanju njihovim stranicama beskrajno zabavljali.

Biljana Gabrić | Alicia Kopf: „Brat od leda“

Naziv djela: “Brat od leda”
Ime autora: Alicia Kopf
Naziv izvornika: “Germà de gel”
S katalonskog preveo: Nikola Vuletić
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Hena com

Baš poput Amundsenovih ili Shackletonovih polarnih ekspedicija u beskrajnu bjelinu sjevernih pustoši koje gotovo opsesivno zanimaju Aliciu Kopf, i njezin roman “Brat od leda” neizvjestan je pothvat.

Neizbježan je, naime, osjećaj kako ova mlada katalonska književnica i vizualna umjetnica, pravim imenom Imma Ávalos Marquès (pseudonim Alicia Kopf “zvuči kao ime neke židovske emigrantice. Svidjelo mi se, jer se, poput Židova, nigdje ne osjećam kod kuće.”) ispisujući retke ove neobične, “hibridne” pripovijesti, zapravo samo razmišlja naglas, mapirajući svoje osobno, unutarnje putovanje, počesto jednako zahtjevno poput onih epskih i povijesnih na koje se dokumentaristički osvrće u pojedinim poglavljima. I njezina opasnost nije ništa manje stvarna; mogućnost da se izgubi u bijelom ništavilu svakodnevice, da se posklizne i padne u kakav ledenjački usjek složenih obiteljskih odnosa, strah kako led neće izdržati težinu njezinih dvojbi i previranja, opipljivi su.

Biljana Gabrić | Halldóra Thoroddsen: „Dvoslojno staklo“

“Čeznemo, dakako, za tim da izgorimo od ljubavi. Svi želimo donijeti na svijet sićušan komadić besmrtnosti, djela koja imaju smisao, ideje i djecu. Za čežnju treba prinijeti žrtvu. Uvijek ista priča, beskrajni žrtveni rituali. No starost se ne bi trebala nalaziti u jarkom plamenu, već održavati žar. Paziti na njega, držati ga na okupu. ‘Sreća prati hrabre’, šapuće glas u njoj. Želi li utrnuti plamen, ohladiti ognjište iz puke škrtosti i pritajiti se sa svojim darovima? Zaključci su u nesuglasju.”

(“Dvoslojno staklo”, Halldóra Thoroddsen)

Iza dvoslojnog prozorskog stakla stana u Ulici Lindargata u Reykjaviku jedna se žena mnogo “prije sedamdesetog rođendana pripremila za starost”. Danas, kao udovica i majka sinova koji već odavno žive svoje živote, u svojoj sedamdeset i osmoj godini iz osame svog doma promatra tihu rijeku života koja protječe ispod njenog prozora; života iz kojeg se, na neki način, već isključila, ostavljajući prolaznosti i starosti da stave točku na smisao njezina postojanja.

No, glasna i nemirna bujica vanjskoga svijeta u njoj budi osjećaje i glad koji ne jenjavaju sa starošću; naprotiv, godine ih tek prekrivaju patinom zrelosti i shvaćanja kako nikada nije (pre)kasno još jednom punim plućima udahnuti život.

Biljana Gabrić | Ulla-Lena Lundberg: Led

“Ljudi se pitaju kako ćemo ovdje preživjeti zimu, ali ne dobivamo čak ni napadaje klaustrofobije ili panike, nego smo posve zadovoljni svijetom koji se smanjio. Neobično je što nam je to dovoljno. Ovdje na Örarni postoje sve vrste ljudi koje općenito postoje na svijetu. Kao i sve vrste sukoba i problema.”

Jeste li čuli za Örarnu? Ovo zabačeno, po svemu nimalo pristupačno otočje Ålandskog arhipelaga u Baltičkom moru između jugozapadne Finske i Švedske, i sama sam otkrila na stranicama ovog romana koji svoju priču gradi polako, vijugajući sjevernim prostranstvima bez težnji biti napet, dinamičan ili pak iznenađujuć na onaj naglašeni način svojstven romanima. No, njegov je tijek ipak životan; nose ga struje hladnih mora, mijenja se s debljinom leda ispod kojeg ključaju zarobljeni valovi; ovisi o tonovima misnih napjeva i o mužnji krava u stajama pored župnog dvora, o ribolovu i prevrtanju mokrog sijena.

Kada su, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, Petter Kummel, njegova supruga Mona i kći Sanna zakoračili na Örarnu kako bi Petter postao novi pastor u otočkoj crkvi, njihov se život, ali i onaj mještana, stubokom promijenio. Zatvorena otočka zajednica ima svoje tajne, slabosti i navike, no istodobno i dovoljno gostoljubivosti prema novim stanovnicima otoka te se Kummelovi brzo prilagođavaju novom životu, a mladi pastor Petter postaje omiljenim među otočanima. Svakodnevica otoka “na kraju svijeta” prepuna je sitnih pobjeda i poraza, ljudi iza čijih se lica krije više od onog u što bi mladi pastor ikada povjerovao, sudbina koje pulsiraju Örarninom žilom kucavicom iščekujući zvuk pucanja leda.

Biljana Gabrić | Lize Spit: Rastapanje

„I kod stvari koje ih zanimaju, i kod stvari koje ih itekako zanimaju, ali za koje ne nalaze prave riječi, ljudi reagiraju slijeganjem ramena. Svaki put mislim da bi se hitno trebao izabrati neki novi dio tijela za to, u krajnjem slučaju neka druga gesta. U anatomiji ramena, za razliku od anatomije obrva, nema dovoljno mjesta za nijanse.“

Kada je Eva de Wolf sa velikim blokom leda spremljenim u prtljažniku svojeg automobila krenula put rodnog Bovenmeera, izmišljenog sela negdje u Belgiji, dalo se naslutiti kako „Rastapanje“, roman prvijenac mlade belgijske spisateljice Lize Spit, nije tek obična priča o odrastanju. Tjeskobni, a opet čudno mirni i distancirani, Evini unutarnji monolozi i sjećanja uvijaju se i stežu oko čitatelja baš poput omče koju je zloslutno u radionici kuće čuvao njezin otac,  a sama Eva pripovijeda bez gorčine i patetike. Njezine su tajne skrivene ispod mirne vanjštine Bovenmeera, u kojem je sve uobičajeno i normalno, no zapravo ništa nije onako kako treba biti.

Biljana Gabrić | Pavao Pavličić: Glas naroda

„Ova je knjiga moj pokušaj da vratim jedan stari dug ... Stavio sam, dakle, pred sebe papir i olovku i stao nizati naslove pjesama koji su mi padali na pamet. Nisam tragao za njima na Internetu (to je došlo poslije, kad sam morao pribaviti cjelovite tekstove), niti sam listao po starim pjesmaricama; oslonio sam se na vlastitu memoriju … I, još sam o nečemu vodio računa: uvrstio sam samo one pjesme koje sam kadar i otpjevati, doduše, ne baš lijepo, ali to nije važno, nego je važno to što poznajem njihove melodije… Nekome će se možda učiniti da je taj izbor odviše širok i odviše bez kriterija. Na to mogu odgovoriti samo to da sve te popijevke – bez obzira na podrijetlo i bez obzira na tekst i melodiju – ipak imaju nešto zajedničko: one su pučke i pripadaju pučkoj kulturi.“

(Pavao Pavličić)

Nakon „Pohvale starosti“ i „Pohvale tijelu“ u kojima je progovorio o svima bliskim i, kako je sam svojedobno izjavio „samorazumljivim temama“ o kojima se mnogo zna, no nažalost premalo piše,

Biljana Gabrić | Glas

Pogladio ju je po glavi. Ne ljubavnički, prijateljski, prisno; više onako kako bi pogladio psa koji mu se umilio usput na ulici. „Bit će sve u redu. Riješit ćemo to“, rekao je izbjegavajući njezin pogled, a ona je, stišćući šake, proučavala šare na izlizanom tepihu s tolikom pozornošću kao da joj život ovisi o tome.

A možda doista i ovisi. Možda će se, ako dovoljno dugo bude zurila u zelenkasto smeđi ornament nagrižen moljcima i zubom vremena, stvarnost rasplinuti kao dim cigarete koja je gorjela u pepeljari na rubu malog stolića u njihovoj dnevnoj sobi.

Dijelili su taj maleni podstanarski stan posljednjih godinu dana, zajedno udisali sitne čestice crne plijesni sa kupaonskih zidova, noćima se uspavljujući neprestanim kapanjem kuhinjske slavine. Kuhala mu je kavu svakoga jutra maštajući kako će je jednom, barem jednom upitati da li je dobro spavala, kakvi su joj planovi tog dana, poljubiti je ovlaš, možda šapnuti kako je voli, iako to ne zna pokazati.

Biljana Gabrić | Neil Gaiman: „Ubodena i uspavana“,

Naziv djela: “Ubodena i uspavana”

Ime autora: Neil Gaiman

Ilustrirao: Chris Riddell

Naziv izvornika: “The Sleeper and the Spindle”

S engleskog preveo: Vladimir Cvetković Sever

Godina izdanja: 2019.

Nakladnik: Mitopeja

“Kraljica se tog jutra probudi rano.

‘Za tjedan dana’, izrekne naglas. ‘Za tjedan dana bit ću udana.’

To joj se činilo u isti mah i slabo izglednim i silno konačnim. Upita se kako bi joj bilo kao udanoj ženi. To bi joj okončalo život, zaključi, ako je život razdoblje odabira.”

(“Ubodena i uspavana””, Neil Gaiman)

Biljana Gabrić | Ali Smith: „Jesen“

“Jezik je poput makova. Samo treba okopati zemlju oko njega i iz nje izrastu zaspale riječi, jarkocrvene, svježe, rascvale. Zatim zašuška sjeme i ispadne iz njih. Onda bude još više jezika koji samo čeka da nikne.”

(“Jesen”, Ali Smith)

Roman “Jesen”, kao prvi dio tetralogije “Godišnja doba”, svojom jedinstvenom naracijom doista na magičan način oživljava riječi čineći ih “organizmima” u kojima diše prolaznost sadašnjeg trenutka spajajući se sa nečim mnogo većim i bezvremenskim, ali i važnost međusobnog dijaloga, čak i kada su mišljenja posve oprečna, a jaz između sugovornika ispunjen godinama života i iskustva.

Poznavanje pravih riječi pitanje je opstanka, “čak i kad fizički ne čitamo”. Jer, kako i sam glavni junak Daniel Gluck zaključuje: “kako ćemo inače čitati svijet?”.

Biljana Gabrić | Velik sam zaljubljenik u književnost

Zovem se Biljana Gabrić, magistra sam prava, prevoditeljica engleskog jezika, pisac poezije i proze te veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima.

Živim i radim u Osijeku,  a u svom književnom radu nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama; prvenstveno čitam ono što mi srce preporuči. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.

Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.

http://literatura.hr/blog/

https://www.instagram.com/write_owl/

https://www.facebook.com/gabricbiljana/