subota, 18. srpnja 2020.

Biljana Gabrić | Halldóra Thoroddsen: „Dvoslojno staklo“


“Čeznemo, dakako, za tim da izgorimo od ljubavi. Svi želimo donijeti na svijet sićušan komadić besmrtnosti, djela koja imaju smisao, ideje i djecu. Za čežnju treba prinijeti žrtvu. Uvijek ista priča, beskrajni žrtveni rituali. No starost se ne bi trebala nalaziti u jarkom plamenu, već održavati žar. Paziti na njega, držati ga na okupu. ‘Sreća prati hrabre’, šapuće glas u njoj. Želi li utrnuti plamen, ohladiti ognjište iz puke škrtosti i pritajiti se sa svojim darovima? Zaključci su u nesuglasju.”
(“Dvoslojno staklo”, Halldóra Thoroddsen)

Iza dvoslojnog prozorskog stakla stana u Ulici Lindargata u Reykjaviku jedna se žena mnogo “prije sedamdesetog rođendana pripremila za starost”. Danas, kao udovica i majka sinova koji već odavno žive svoje živote, u svojoj sedamdeset i osmoj godini iz osame svog doma promatra tihu rijeku života koja protječe ispod njenog prozora; života iz kojeg se, na neki način, već isključila, ostavljajući prolaznosti i starosti da stave točku na smisao njezina postojanja.

No, glasna i nemirna bujica vanjskoga svijeta u njoj budi osjećaje i glad koji ne jenjavaju sa starošću; naprotiv, godine ih tek prekrivaju patinom zrelosti i shvaćanja kako nikada nije (pre)kasno još jednom punim plućima udahnuti život.

Život isprepleten rutinama (“Red prije svega. Ustajanje u devet sati. Uvijek u devet sati.”), istim aktivnostima i poznatim licima uznemiruje u njoj neke stare čežnje, osvješćuje slutnju kako još uvijek može biti nečega iza predrasuda koje prate starost. Vrijeme možda utiskuje bore u kožu, no srce stari tek onda kada odustanemo od njega.

“U dubini duše ona stoji na izlazu iz dvorišta. Jednom nogom na livadi. Želi živjeti vani i unutra, držati vrata otvorenima, ondje gdje prolaze ljudi. Želi biti jedna i mnogi. Međutim, većinu vremena provodi sama uz južni prozor.”
(“Dvoslojno staklo”, Halldóra Thoroddsen)

Neočekivano, upoznaje muškarca, Sverrira, i shvaća kako je nova ljubav u poznim godinama svojevrstan tabu, jer od starosti se ne očekuju promjene. Ne očekuje se strast, ljubavni zanos. Starost je kraj, točka koja lebdi iznad sijedih glava kako bi se jednog dana spustila na njih, tamna i neumoljiva. Ljubav između starijih vrsta je ljubavi koja je u suprotnosti s našim ustrajnim idejama o općeprihvaćenim društvenim normama; “jalova ljubav koja ništa ne oplođuje osim sebe same”. Izvrgnuta je podsmijehu, pa nerijetko prolazi neproživljena, nedosanjana, a sama je naratorica grubo – komično svjesna svih poruga i apsurda koje ju prate.

“Ljubav starih ljudi nije zdrava bračna ljubav kojoj je cilj napuniti Zemlju. Takvu ljubav ljudi ne povezuju s estetikom ni sa slavljenjem tjelesnih užitaka, već upravo suprotno, smatra se prilično neukusnom kad je prozirna starost u igri. I sama se mašta posrami na pomisao o naboranim i suhim starcima kako se ševe uz pomoć lubrikanta.”
(“Dvoslojno staklo”, Halldóra Thoroddsen)
Svemu unatoč, njezina i Sverrirova ljubav probija opnu predrasuda i “njihovi česti blagi dodiri stvaraju veo koji ih obavija, a pod tim je velom sigurna luka”. Njihova je ljubav oslobođena “raznoraznih tegoba, borbe za prevlast nema na vidiku.”

“Dvoslojno staklo” minuciozan je, poetičan i u mnogim trenutcima sjetan prikaz jeseni života. Thoroddsen bez ustručavanja pripovijeda o “prihvatljivosti” starenja, generacijskom jazu koji se produbljivao kroz desetljeća, a sve kako bi se naposljetku “svaki naraštaj položio u svoj pretinac, djetinjstvo i starost smjestili u izolaciju”. Starost se iz vlastitih domova postupno preselila u ustanove koje su posljednja adresa koju će poznavati, no autoričina junakinja svjesna je stvarnosti, prihvaća ju i živi, jer zna kako je vrijeme ograničeno. Ne skriva se iza ugodne koprene poricanja i samohvale; stvarnost ima mnoga lica, no ljepota ne blagoslivlja svako od njih.

“Čekaonica smrti svijetla je i lijepa. Tijekom razgledavanja staračkog doma razgovaraju s nekoliko stanara. Simon je tvrdio da se u zraku osjeti blagi miris urina, no njih je srećom štitila staračka otupjelost osjetila.
Osjećaju se ugodno i vesele se preseljenju.”
(“Dvoslojno staklo”, Halldóra Thoroddsen)

Halldóra Thoroddsen ispisala je tankoćutnu odu starosti, onu koja ne robuje ograničenjima tijela, već premošćuje tu suvišnu, opterećujuću udaljenost između generacija i promišlja o ljepoti koja u smiraj života obećava još poneko životno, pulsirajuće svitanje.

“Uvijek prekasno primjećujemo ljepotu koja proviruje kroz svaku pukotinu.”
(“Dvoslojno staklo”, Halldóra Thoroddsen)


Naziv djela: “Dvoslojno staklo”
Ime autora: Halldóra Thoroddsen
Naziv izvornika: “Tvöfalt gler”
S islandskoga prevela: Daria Lazić
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Hena com

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.