Biljana Gabrić | Yan Lianke: San sela Ding

Naslov djela: “San sela Ding”

Ime autora: Yan Lianke

Naslov izvornika: “Dream Of Ding Village”

S engleskog prevela: Duška Gerić Koren

Godina izdanja: 2020.

Nakladnik: Hena com

“Profesore Ding, ti si obrazovan čovjek. Sigurno znaš da je krv u tijelu poput prirodnoga izvora: što više grabiš, to više navire.”

(“San sela Ding”, Yan Lianke)

U nizini pokrajine Istočnog Henana, kolijevke kineske civilizacije, jedno je selo devedesetih godina prošlog stoljeća usnulo san. Grozničav, košmaran; san u kojem je prolivena krv donijela smrt i bez ratova i borbi. Kroz godine koje su prolazile, selo Ding postupno je propadalo, a stanovnici su spoznali kako postoji nešto mnogo gore od života u siromaštvu – život proveden u neprestanom umiranju, svjesnom polaganom nestajanju.

“San sela Ding” nagrađivanog kineskog pisca Yana Liankea, priča je utemeljena na stvarnim događajima – masovnoj prodaji krvi u selima istočne Kine te epidemiji AIDS-a do koje je uslijed toga došlo i koja je izbrisala čitave naraštaje stanovnika. Roman je nastao kao rezultat trogodišnjeg istraživanja autora (i samog rođenog u pokrajini Henan) i potresna je kritika cijene koju je društvo platilo nezaustavljivom tehnološkom, gospodarskom i kulturnom napretku Kine jednom kada mu se našlo na putu.

Usmjerena na sudbinu jedne obitelji te ispripovijedana glasom mrtvog dječaka – iz osvete ubijenog sina Ding Huija, jednog od glavnih prodavatelja krvi u selu – “San sela Ding” na duboko liričan i ekspresivan način secira propadanje jedne zajednice, otkrivajući svaki njezin nestajući sloj zaprepaštenom čitatelju.

Kada stanovnicima sela Ding općinske vlasti ponude napredak i poboljšanje životnog standarda ukoliko pristanu prodavati vlastitu krv (vješto ih pridobivajući idiličnim prizorima ostalih sela čiji su se žitelji odlučili na taj korak, a čija su cijena naizgled bile tek ruke pune uboda igle – “uzorka sićušnih tamnocrvenih točkica poput sjemenki sezama ostavljenih da se suše na suncu”), ne prolazi dugo prije nego “kap nabuja u potok”, a u selu Ding gotovo preko noći nikne desetak stanica za prikupljanje krvi – “banke krvi otvarale su se na seoskim tržnicama, na križanjima i u praznim sobama privatnih kuća. Otvarale su se čak i u preuređenim štalama.” Krv se stopila sa krajolikom, pokrenuvši selo ka nejasnom obzorju budućnosti koje je skrivalo zlokobnu slutnju: kako će ih ta životno važna tekućina na kraju stajati života.

“U cijelom su selu plastične cjevčice kojima je kolala krv visjele poput vitica loze, a bočice plazme poput jedrih crvenih grozdova. Kamo god bi ti pao pogled, mogao si vidjeti razbijene staklene epruvete i šprice, odbačene komadiće vate, rabljene igle i razlivenu zgrušanu krv. Boce za prikupljanje i razvrstavanje krvne plazme visjele su s krovnih greda i gomilale se na klupama i stolovima. Cijeli se dan zrakom širio vonj svježe krvi.”

(“San sela Ding”, Yan Lianke)

Krv se uzimala na svakom koraku, a rijeke krvi na obalama su sela taložile obećanja boljeg života. Prodavatelji krvi, među kojima i Ding Hui, koristili su svaku priliku za dodatni decilitar, a višekratno korištenje igala te ubrizgavanje AIDS-om inficirane krvne plazme kako bi se u davatelja spriječila anemija, u selo je Ding uskoro dovelo pošast “groznice”, kako su seljani nazivali tu dotad nepoznatu im bolest – AIDS.

“Deset godina poslije bolest se spustila na nizinu i oni koji su prodavali krv otkrili su da imaju groznicu, a smrt je postala opće mjesto. Ljudi su umirali poput noćnih leptira na žarulji.

Umirali su poput lišća u jesen.

Njihova se svjetlost utrnula, nestala je s ovoga svijeta.“

(“San sela Ding”, Yan Lianke)

Glasom mrtvog pripovjedača, Lianke opisuje sav apsurd nemoći prouzročene nezaustavljivom epidemijom koja, pustošeći stanovništvo, ogoljuje i sam krajolik koji ih okružuje. Naime, sve veći broj mrtvih stvara ogromnu potražnju za ljesovima, pa Ding Hui, isti onaj prodavatelj krvi i obećanja boljeg života, sada prodaje nadu u miran i dostojanstven zagrobni život – nudeći im ljesove po “simboličnoj” cijeni. Oni koji ne uspijevaju kupiti lijes od Ding Huija, snalaze se sami – sijekući svako drvo do kojeg mogu doći, nastojeći si osigurati mjesto vječnog počinka. I, što je najstrašnije od svega, bivajući sretnima zbog toga.

Bogaćenje na tuđem jadu staro je koliko i čovječanstvo samo, a Ding Hui vješto se služi valutom ljudske nesreće kako bi unovčio sve veći očaj svojih donedavnih suseljana. Pa kada se naviknu na smrt više je ne oplakujući i ne strahujući, Ding Hui nudi novu “utjehu” – sklapanje posmrtnih brakova onima koji su zbog groznice pokopali svoje potomke ne uspijući ih oženiti/udati za života. Selo Ding više ne pokapa samo svoje mrtve, ono ih vadi iz njihovih grobova i prenosi u nove “domove” – grobove supružnika koje je njihova obitelj uz posredovanje i novčanu naknadu Ding Huiju izabrala za njih. A on je bio “poput čovjeka koji otvara vrata, nadajući se da će sunce obasjati unutrašnjost”. Sunce koje će, u konačnici, u ognju groznice spržiti sve kojih se dotakne.

Posve očekivano, kineske su vlasti romanu “San sela Ding” odmah po njegovu objavljivanju 2005. godine, odredile trostruku zabranu – zabranu prodaje, zabranu distribucije, zabranu promidžbe. Pa iako je Yan Lianke pri pripovijedanju koristio vrlo izražajan, poetičan stil isprekidam dojmljivim ulomcima koji opisuju snove jednog od protagonista romana, istodobno je bio vrlo jasan i precizan u skretanju pozornosti na državnu odgovornost za širenje epidemije. Eksplicitno i beskompromisno daje čitateljskoj publici do znanja koliko su državne strukture vlasti beskrupulozno profitirale na ljudskoj nesreći i smrti – nikome u selu Ding nikada nije, naime, ponuđena liječnička pomoć, psihološko savjetovanje ili bilo koji drugi vid podrške. O tome koliko su ljudi bili prepušteni sami sebi, svjedoči i jedan od dijelova romana koji opisuje razdoblje u kojemu su se zaraženi stanovnici sela dragovoljno zatvorili u karantenu u lokalnu školu.

“San sela Ding” bolno je svjedočanstvo ranih godina epidemije kada su stanovnike kineskih sela umjesto vizije bogate i svijetle budućnosti, probudile bolest i smrt, a o kojima, osim tek nekoliko novinskih i akademskih članaka te memoara liječnika aktivista dr. Gaoa Yaoijea, nemamo izravnih i detaljnih saznanja. Mnogi od zaraženih umrli su daleko prije nego su kineske vlasti 2003. godine oboljelima počele nuditi besplatnu antiretroviralnu terapiju, pa Liankeov roman ostaje važnim podsjetnikom na patnju žrtava, njihovih obitelji i svu tragediju koju je doživjela jedna zajednica, a koja se, što je još bolnija spoznaja, mogla spriječiti.

“… svakoga dana, dok god si živa, moraš pronaći razloga za život.”

(“San sela Ding”, Yan Lianke)