srijeda, 27. studenoga 2019.

Biljana Gabrić | Glas


Pogladio ju je po glavi. Ne ljubavnički, prijateljski, prisno; više onako kako bi pogladio psa koji mu se umilio usput na ulici. „Bit će sve u redu. Riješit ćemo to“, rekao je izbjegavajući njezin pogled, a ona je, stišćući šake, proučavala šare na izlizanom tepihu s tolikom pozornošću kao da joj život ovisi o tome.

A možda doista i ovisi. Možda će se, ako dovoljno dugo bude zurila u zelenkasto smeđi ornament nagrižen moljcima i zubom vremena, stvarnost rasplinuti kao dim cigarete koja je gorjela u pepeljari na rubu malog stolića u njihovoj dnevnoj sobi.

Dijelili su taj maleni podstanarski stan posljednjih godinu dana, zajedno udisali sitne čestice crne plijesni sa kupaonskih zidova, noćima se uspavljujući neprestanim kapanjem kuhinjske slavine. Kuhala mu je kavu svakoga jutra maštajući kako će je jednom, barem jednom upitati da li je dobro spavala, kakvi su joj planovi tog dana, poljubiti je ovlaš, možda šapnuti kako je voli, iako to ne zna pokazati.

Ali on je samo ispijao kavu iz plave izlizane šalice, šutljiv i raščupan poput golemog olujnog oblaka. Razbuđivao se plavim svjetlom mobitela kojeg je pobožno gledao, dok je ona lupkala o zidove minijaturne kuhinje poput kakve izbezumljene muhe koja zapravo ne zna da li bi stala, pobjegla ili se približila. Otišao bi zatim uz kratki pozdrav i još kraći poljubac, a ona bi izlila njegovu napola ispijenu kavu u sudoper, pa još neko vrijeme sjedila u praznoj kuhinji, pušeći cigaretu i slušajući udaljenu svađu susjeda sa kata iznad.

Ona je odlazila na posao kad bi se on vratio sa svog. Samo su večeri bile njihove i činilo joj se kako je tada nekako bolje volje, nakon ispijene čaše crnog vina u tišini proljetnog povečerja koje su provodili zbijeni na ležaljki na malenom balkonu.

Zagrlili bi se tada i pukotine između njih zatvorile bi se poput školjke.

Ispunio bi ih sitni pijesak poljubaca i zagrljaja; i riječi su odjednom postale precijenjene, a problemi nevažni i daleki.

Skrili bi se poput vrana u krošnjama kestena podno njihovih prozora. Tek bi izjutra ponovo zagraktali, probuđeni, spremni da ju opet kljucaju negdje u dubini potiljka. Njihov su život i ta čudna ljubav bili poput odraza na površini vode. Naizgled isti, ali lelujavi i iskrivljeni. Jedan val i razlili bi se poput mastila.

Zelenkasto smeđa šara na tepihu kao da se pomicala, a ona je osjetila mučninu. Razmišljala je bi li se uopće primijetilo da se ispovraća upravo sad, posred tog ružnog tepiha – možda bi se njezina bljuvotina naprosto stopila s tim ogavnim šarama. Kao što se i ona stopila sa svojim bezličnim, besmislenim životom. „Riješit ćemo to“, zvonile su joj njegove riječi u glavi. Nije pitao što ona želi. Kao da mu se gadila pomisao da ih može povezati nešto čvršće od ugovora o najmu stana. A ona nije znala. Htjela je samo zagrljaj, možda bljesak radosti u njegovim očima, onakav sjaj koji vidiš u filmovima kada glavni glumac čuje lijepu vijest.

Osjećala je kako u njoj to sjeme novog bivanja buja poput kvasca; doslovce je mogla osjetiti pupanje malenih ruku, nogu, prstiju koji možda već sada upiru u nju puni bijesa i krivnje. „Da se nisi usudila niti pomisliti! Nisam ja kriv, nisam ja kriv! Trebala si razmišljati glavom, ne onim što si mu uvijek stavljala na raspolaganje!“, vrištalo je malo biće nepoznatog imena i spola, a ona je gutala slani koktel suza i pljuvačke koji su joj se slijevali niz grlo.

Ustala se i rekla mu kako mora malo na zrak. Spustila se niz prljavo stubište koje je uvijek zaudaralo na vlagu i smeće i izašla na ulicu. Osjećala se ugodno u gužvi, utopljena u šarenilo mase; u starce, djecu, radnike, gospodu, prešminkane i premalo obučene curice željne pogleda.

Uzela je mobitel i nazvala svoju ginekologinju. Može li navratiti, pitala je. Samo nakratko, ako je slobodna. Znaju se dugo, pa joj je izašla u susret. U ordinaciji sjede dvije trudnice, poput dva šarena balona, veselo čavrljaju, ne primjećujući ju. Grlo joj je toliko suho, kao da je puno prašine. Na trenutak se uplašila da neće moći gutati.

Liječnica izlazi i mahne joj. Pokazuje joj da uđe. Nespretno i mucavo objašnjava situaciju, a ginekologinja joj, uz gomilu stručnih izraza, pruža snop letaka, knjižica i brošura. Da ili ne. Za ili protiv. Isisavanja, vakuumi i kiretaže lijepe se za nju poput pijavica, a mali glas iz njezine utrobe postaje sve glasniji i ljući. „E, nećeš! Ne možeš! Mrzim te!“. Ispred bolnice molitelji prijete ognjem paklenim.

Osjeća kako nestaje, kako se topi na prljavom asfaltu. Njezino tijelo ionako više nije njezino; preuzeli su ga nevoljeni partner, nerođeno dijete, žena u bijeloj kuti, čuvari ženske kreposti ispred bolničkih zgrada.

Nitko ne pita nju – svi podrazumijevaju da će njihov prijedlog biti prihvaćen kako jedini ispravan. Njen glas, njena volja stoje joj poput knedle u grlu i dok hoda ulicom koju polako ispire svjetlost noćnih svjetiljki, kutom oka ugleda djevojčicu u žutom kaputu.

Ponosno gura malena dječja kolica prepuna šarenih drangulija dok njezina majka nosom dodiruje izloge istodobno glasno brbljajući na mobitel. Ne zna koliko je dugo zurila u to maleno lice, pa ju prene sitan, na trenutke kričav dječji glas. „Mama, mogu dat’ lizalo ovoj teti, gle kak’ je tužna?“ Majka zbunjeno pogleda dijete, pa joj se ispriča na smetnji. No, ljepljivo lizalo je već bilo u njezinoj ruci, a ona ga stavi u džep i osmjehne se za sebe.

Neki maleni glas mrmorio je tihu melodiju duboko unutar nje. Ljudi su se okretali za njom, a ona nije niti primijetila kako glasno pjeva.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.