subota, 8. veljače 2020.

Biljana Gabrić | Pavao Pavličić: Glas naroda


„Ova je knjiga moj pokušaj da vratim jedan stari dug ... Stavio sam, dakle, pred sebe papir i olovku i stao nizati naslove pjesama koji su mi padali na pamet. Nisam tragao za njima na Internetu (to je došlo poslije, kad sam morao pribaviti cjelovite tekstove), niti sam listao po starim pjesmaricama; oslonio sam se na vlastitu memoriju … I, još sam o nečemu vodio računa: uvrstio sam samo one pjesme koje sam kadar i otpjevati, doduše, ne baš lijepo, ali to nije važno, nego je važno to što poznajem njihove melodije… Nekome će se možda učiniti da je taj izbor odviše širok i odviše bez kriterija. Na to mogu odgovoriti samo to da sve te popijevke – bez obzira na podrijetlo i bez obzira na tekst i melodiju – ipak imaju nešto zajedničko: one su pučke i pripadaju pučkoj kulturi.“
(Pavao Pavličić)

Nakon „Pohvale starosti“ i „Pohvale tijelu“ u kojima je progovorio o svima bliskim i, kako je sam svojedobno izjavio „samorazumljivim temama“ o kojima se mnogo zna, no nažalost premalo piše,

Pavao Pavličić ispisao je „Pohvale pučkoj pjesmi“. Treća je to knjiga iz serijala „Pohvala“, prikladno nazvana „Glas naroda“ u kojoj su četrdeset i četiri pjesme – popijevke čvrsto naumile čitatelja, kao u kakvoj putopisnoj kajdanci, odvesti na putovanje kroz riječi i melodije ukorijenjene u puku ovih prostora. I nije autoru bilo važno odzvanja li melodija u Letovaniću pokraj Kupe ili na Bembaši pored Miljacke; divi li  se čitatelj kićenom  Srijemu ili mostarskim dućanima, ono što je uistinu bio spiritus movens i jedini kriterij pri nastanku „Glasa naroda“ bila je želja za spoznajom je li autor „kao i zajednica kojoj pripada – bio izložen (spomenutim pjesmama) kao slušatelj, i jesu li one utjecale na njegovo životno iskustvo.“

Način na koji Pavličić pristupa svakoj od odabranih pjesama posve je netipičan, čak bi se moglo reći šaljiv i neobvezan. Bez ulaženja u složene obrade pjesama i opterećivanja čitatelja suhoparnim detaljima, autor interpretira popijevke na sebi jedinstven način, potkrijepljen nespornim znanjem i stručnošću koje posjeduje, no oplemenjen osobnim osjećajem i doživljajem svake pjesme. Jedan od primjera svakako je svima dobro znana pjesma „Ajde, Kato, ajde, zlato“ koju nam Pavao Pavličić otkriva u posve novom svjetlu. Ono što bismo mogli protumačiti kao banalan, nedužan poziv momka djevojci da pođe s njime brati celer, već se u prvoj strofi pretvara u nešto potpuno drugačije. Naime, kako nam tumači Pavličić, „nekako se čini da njih dvoje o celeru baš i ne znaju mnogo, jer da znaju, bili bi svjesni da se celer – kao korjenasto povrće – ne bere, nego se čupa ili vadi. Tako prvi put zapažamo da celer zapravo ima nekakvu metaforičku ulogu, to jest da nije važan on, nego nešto drugo.“

Posebno se znakovitom pokazala činjenica kako je u neka davna vremena u narodu bilo prošireno vjerovanje kako je celer vrlo učinkovit afrodizijak te da gospodin dotičnu Katu na „branje celera“ poziva noću (što je vidljivo iz stiha u kojem Kata odbija poziv pravdajući se time što nema mjesečine).  Veli nam Pavličić još i to da treba u obzir uzeti i društvenu komponentu – „muškarac ženu zove po imenu, dok se ona njemu obraća s gospodine, iz čega slijedi da je on po socijalnom statusu pozicioniran nešto više od nje“ te nas upozorava da popijevka ima i nedvojbenu erotsku komponentu, jer gospodin našu Katu zove na „rendez-vous“ noću, u pusti vrt kako ih nitko ne bi vidio.

Kada se sve navedeno uzme u obzir, autor nam je u svega nekoliko stranica podastro novu i neobičnu interpretaciju jedne (kako smo dotad mislili) stare i obične narodne pjesme. A takvih je interpretacija u „Glasu naroda“ još četrdeset i tri te će svaka od njih zasigurno svojim drugačijim tumačenjem baciti novo svjetlo na pučku pjesmu koju oduvijek znamo, no o kojoj nikada dublje ne razmišljamo.
 „Glas naroda (Pohvala pučkoj pjesmi)“ nužno je, važno i sadržajno iznimno zanimljivo štivo zahvaljujući kojem taj glas naroda više nikada neće biti isti. U svakoj ćemo pjesmi ubuduće uživati na drugačiji način, a možda u istoj pronaći i kakvo vlastito, skriveno tumačenje.

„Ukratko, ako je potrebno da kažem što sam htio ovom knjigom, reći ću ovako: htio sam potaknuti čitatelja da, nakon što pročita moj tekst o nekoj pjesmi, ode na Internet pa da tu pjesmu posluša. Siguran sam da će ona u njemu pomaknuti neke žice, kao što je pomaknula i u meni dok sam o njoj pisao.“
        (Pavao Pavličić)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.