Biljana Gabrić | Alicia Kopf: „Brat od leda“

Naziv djela: “Brat od leda”
Ime autora: Alicia Kopf
Naziv izvornika: “Germà de gel”
S katalonskog preveo: Nikola Vuletić
Godina izdanja: 2020.
Nakladnik: Hena com

Baš poput Amundsenovih ili Shackletonovih polarnih ekspedicija u beskrajnu bjelinu sjevernih pustoši koje gotovo opsesivno zanimaju Aliciu Kopf, i njezin roman “Brat od leda” neizvjestan je pothvat.

Neizbježan je, naime, osjećaj kako ova mlada katalonska književnica i vizualna umjetnica, pravim imenom Imma Ávalos Marquès (pseudonim Alicia Kopf “zvuči kao ime neke židovske emigrantice. Svidjelo mi se, jer se, poput Židova, nigdje ne osjećam kod kuće.”) ispisujući retke ove neobične, “hibridne” pripovijesti, zapravo samo razmišlja naglas, mapirajući svoje osobno, unutarnje putovanje, počesto jednako zahtjevno poput onih epskih i povijesnih na koje se dokumentaristički osvrće u pojedinim poglavljima. I njezina opasnost nije ništa manje stvarna; mogućnost da se izgubi u bijelom ništavilu svakodnevice, da se posklizne i padne u kakav ledenjački usjek složenih obiteljskih odnosa, strah kako led neće izdržati težinu njezinih dvojbi i previranja, opipljivi su.

 No, Kopf je, poput svih pionira istraživača, uspješno pokorila osobne neistražene predjele otišavši mnogo dalje od svoje “posljednje tule”, tog mjesta na sjeveru onkraj granica poznatog svijeta, a ono što je stvorila u “Bratu od leda” jest, u konačnici, nesvakidašnji i ponešto eklektični spoj autobiografske fikcije i znanstveno-povijesnih dokumentarističkih digresija nadahnutih Arktikom te svojevrsne kontemplacije o pronalaženju vlastitog identiteta, obitelji i izazovima definiranja same sebe kroz umjetnički izražaj.

 

“Osvajanje praznine očaralo je Louise Boyd. Osvajanje koje se na fotografiji predstavlja kao pobjeda nepoznatog, nemjerljivog, što prodire u čvrstoću krajolika.
To epsko putovanje, pokušaj onoga tko je izgubio sve čvrste točke da odredi kote u ništavilu, ističe temeljni karakter doma, obitelji, kao centripetalne sile ili kao centrifugalne sile. Kao ognjišta, kao utočišta, kao bojnoga polja ili kao začarana dvorca. “

(“Brat od leda”, Alicia Kopf) 

Kroz ovaj roman, i sama je autorica krenula na ekspediciju, onu mnogo neizvjesniju od polarnih putovanja u nepoznato. Život u obitelji zatočenoj u prizmi onog što bismo mogli nazvati disfunkcionalnošću (u kojoj nakon razvoda ostaje sredinom iznad koje roditelji prebacuju lopticu odgovornosti), uz autističnog brata koji je “čovjek zarobljen ledom” (“gleda nas kroz led; tu je i nije tu”) tjera Kopf da svojim pisanjem pokuša taj pomični komad leda vlastitog egzistencijalističkog preispitivanja i obiteljskih spona na kojemu balansira svo vrijeme, učiniti vidljivima i shvatljivima čitatelju. To je cilj njezine “ekspedicije”, one u kojoj su i pitanje i odgovor jednako neodređeni i neuhvatljivi. 

“Često zastajkujem u ovome projektu. Pred sobom ne vidim ništa; bjelina. Pod sobom već da, tamo je mnogo toga. Glasanje tuljana. Jesam li htjela govoriti o polovima? Ili me samo očarava prizor snijega? Nestalnost, izgubljenost, hladnoća (vruće je), odlučnost. Osjećaji što prate polarne istraživače, a također i nas koji radimo s bijelim. Jer, polarni me istraživači ne zanimaju kao takvi, zanima me ideja istraživanja, potraga za nečim u nestalnom prostoru… Neki alpinisti dosegli su svoje vrhunce nakon teške osobne krize, kada su se našli u slijepoj ulici. Podsjeća me to koliko je epski ostati ondje gdje smo i izdržati ulogu koju nam je život namijenio. Da, i to je epika: ne pobjeći, već izdržati…”

(“Brat od leda”, Alicia Kopf) 

Prekomjerno analizirati “Brata od leda” moglo bi ga izložiti opasnosti da bude pogrešno shvaćen; već u početku doživljen kao presložen ili konfuzan – potpuno neopravdano. Naime, rijedak je slučaj u kojemu se autor predstavlja čitatelju toliko otvoreno, samokritično i propitujuće kao što je to učinila Alicia Kopf u “Bratu od leda” hrabro povlačeći paralele vlastitih unutarnjih sjevernih pustoši sa onima osvojenima, dobro poznatima – no objema jednako epskim i vrijednim pozornosti. Oživjela je, kako sama priznaje, svog “brata od leda”, poklonivši mu glas umjesto zaštitničke tišine kojom ga je okružila majka, no niti u jednom trenutku ne podilazeći njegovoj ovisnosti, ne umanjujući težinu kojom je autizam pritisnuo njihov život. “Teret koji proizlazi iz njega i koji na različite načine podnose oni oko tebe – neki radom, neki savješću i izvjesnom samoćom – mjera je svih nas…”, utvrđuje Kopf i upravo je izazov takvog poimanja magija ove knjige (osim posebnih fotografija i ilustracija koji savršeno prate autoričin tijek misli i rečenica). Na kraju, “Brat od leda” jest i posve originalan izazov svim onim “istraživačima” koji na svoje putovanje kreću olovkom i kistom kako bi utabali vlastite staze i ispričali priču koja će im pomoći pronaći i istražiti najzagonetniji od svih predjela – samoga sebe. 

“Led ublažava bol od udaraca, no ako ga predugo držimo na rani, posljedice mogu biti opasne. Po British Journal of Sports Medicine, led ‘zaista anestezira ranu na način da pacijent ne osjeća bol, no isto tako ne osjeća ledi li se koža na tome mjestu’. Ta neosjetljivost može oštetiti zdravu kožu oko rane. Moram uskoro završiti ovaj projekt.”

(“Brat od leda”, Alicia Kopf)