glasno
samoća pati
zbog drage
daleke,
iako dušom
ćutim
uzdisaje,
mirise njene
meke.
Tako snažno
poput bujice
tek oživjele
planinske
rijeke
i ludo hrabro,
nesputano,
ja želim
rušiti zidove,
prepreke.
Zato sinoć,
makar mislima
uđoh u odaje njene.
Bez riječi suvišnih
koračah tiho
da se ne prene,
ispustih uzdah
zadivljen ljepotom
te jedinstvene,
osjećajne žene.
S praskozorjem
našeg jutra
dok magla dolinom
povlači svoje skute,
vidim tijelo žene
u snu, ispruženo,
njene tople usne
nasmiješene
i pitam se s nadom
sanja li možda mene.
Odjednom otvori oči
pogledom ljubavi
koji ne vene.
Ja joj priđem,
pogladim kosu,
a suza radosti krene.
Želje mojih snova
srce prepozna lako,
da me zauvijek bude
samo njeni poljupci sneni.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.