Na putu do kuće, Slavišu su često kada se vraćao iz škole pratile seoski psi. Na ramenu je nosio malu pletenu torbu koju mu je sestra zašila u kojoj je držao parče slanine, malo soli i veknu hljeba. Ispod ovčjeg kožuha u skrivenoj pregradi nosio je očev vojnički nož. Usput bi sjekao slaninu na sitne komadiće i bacao je psima.
Obišavši nekoliko seoskih ambara zašao je u visoko rastinje. Veče je bilo prohladno, a nebo iznad njega prošarano zvjezdama. Činilo mu se da u nozdrvama osjeti miris pečenog krompira i pasulja. Prečica kojom je išao zarasla u travu, oznojila ga je dok je pjevušenjem prekraćivao vrijeme.
Primjetio je da ga pas kojeg je uvijek morao tjerati iz dvorišta više ne prati. Zastao je na trenutak i oslušnuo.
Tišina.
Nastavio je svojim poslom, očekujući malog kuždravog mješanca na kraju zarasle prečice.
Od ranog djetinjstva, Slaviša je volio hodati prirodom.
Obišavši nekoliko seoskih ambara zašao je u visoko rastinje. Veče je bilo prohladno, a nebo iznad njega prošarano zvjezdama. Činilo mu se da u nozdrvama osjeti miris pečenog krompira i pasulja. Prečica kojom je išao zarasla u travu, oznojila ga je dok je pjevušenjem prekraćivao vrijeme.
Primjetio je da ga pas kojeg je uvijek morao tjerati iz dvorišta više ne prati. Zastao je na trenutak i oslušnuo.
Tišina.
Nastavio je svojim poslom, očekujući malog kuždravog mješanca na kraju zarasle prečice.
Od ranog djetinjstva, Slaviša je volio hodati prirodom.



