Kolumne

petak, 24. veljače 2017.

Đorđe Maksimović | Zavještanje bijele duše


Na putu do kuće, Slavišu su često kada se vraćao iz škole pratile seoski psi. Na ramenu je nosio malu pletenu torbu koju mu je sestra zašila u kojoj je držao parče slanine, malo soli i veknu hljeba. Ispod ovčjeg kožuha u skrivenoj pregradi nosio je očev vojnički nož. Usput bi sjekao slaninu na sitne komadiće i bacao je psima.

Obišavši nekoliko seoskih ambara zašao je u visoko rastinje. Veče je bilo prohladno, a nebo iznad njega prošarano zvjezdama. Činilo mu se da u nozdrvama osjeti miris pečenog krompira i pasulja. Prečica kojom je išao zarasla u travu, oznojila ga je dok je pjevušenjem prekraćivao vrijeme.

Primjetio je da ga pas kojeg je uvijek morao tjerati iz dvorišta više ne prati. Zastao je na trenutak i oslušnuo.

Tišina.

Nastavio je svojim poslom, očekujući malog kuždravog mješanca na kraju zarasle prečice.

Od ranog djetinjstva, Slaviša je volio hodati prirodom.

Povratak iz škole bio je njegovo mirno vrijeme: uprkos kuljanju u stomaku, osjećao se blagoslovljeno. Razmišljao je o drvenoj fruli koju je izradio. Kada dođe kući premazaće je lakom; sljedećeg dana ponijeće je u školu. Pjesme koje je zviždukao zvučaće mnogo bolje na fruli.

Zečji gaj bio je tik do njega. Seoska hrastova šuma dobila je ime po lovcu na zečeve koji je bio vlasnik šume. Zajedno sa porodicom nestao je prije skoro jednog vijeka. Njihov nestanak pripisivao se mračnim silama, odlaskom u Evropu. Pravu priču, međutim, niko nije znao.

Svake vjetrovite večeri Slaviša bi zastao pred gajem i posmatrao; zvuk gaktanja vrana uobličen hukom vjetra kroz krošnje imao je neobičnu melodiju.

Oslobađajuću i sablasnu.

Zastavši na ivici šume, Slaviša opazi bijelu statutu pored jednog hrasta. Pogledao je malo bolje.

Statua se pomjerala.

Krv mu grunu u obraze, te ostade kao ukopan. Jato vrana poletjelo je u njegovom smjeru, krilima mu dodirujući kosu.

Bijela statua zakorači ka njemu.
Na mjestu gdje bi trebale biti oči, stvorenje koje mu je išlo u susret imalo je dvije velike crne tačke. Umjesto ruku i nogu imalo je dugačke grane. Izgledalo je nalik visokom čovjeku omotanom u bijeli čaršav sa granama u rukama.

Slaviša htjede pozvati u pomoć, ali grlo mu je postalo suvo.
Iza prvog stvorenja stvoriše se još četiri: jedno nešto niže i sa čaršavom koji se vuče po tlu, te još tri manja stvorenja, nepravilnog hoda.

Hodali su prema Slaviši dok su opanci na njegovim nogama uzmicali nazad, parajući zemlju.

Najveći od bijelih stvorenja mu priđe. Slaviša je pokušao ostati miran. Stvor mu je stavio hrastove ruke na ramena i pogledao ga crnim, ugljenim tačkama što liče na oči. Nebo iznad njih se smračilo, a stvor mu u džep stavi mali zavežljaj.

Slaviša nije vidio odakle ga je izvukao, a sva četiri stvorenja se izgubiše u daljini. Posmatrao je dok se gube u malom seoskom potoku i polako nestaju.

Kada je povratio snagu, Slaviša poče trčati. Činilo mu se da ga noge samovoljno vode seoskom stazom. Kada je bio u blizini kuće, opazi starog Vujasina kako korača prema njemu. U ruci je držao sjekiru.

,,Ma kud sad usporavaš?’’, viknu Vujasin, ,,Trči odmah kući!’’

Zadihan i zajapuren Slaviša zastade. Upitao je šta se desilo, sve dok je plućima hvatao vazduh.

,,Došli su majstori da sjeku Zečji gaj.’’

Slaviša raširi oči, ali osta pribran. Nadao se da Vujasin neće vidjeti da je uznemiren.

,,Zašto sjeku gaj?’’
,,Neki pijanac je prolazio kroz gaj i kaže da je vidio staru kočiju rasturenu i zaraslu u mahovinu. Veli još da su ga jurili neki demoni. Ujutru je to rekao ljudima u kafani kod Ruške. To je sigurno onaj matori gazda gaja i njegova porodica. Umrli su u tom gaju i sada proganjaju druge. Idemo posjeći svu šumu i izbaciti zle duhove iz sela.’’

,,Vi vjerujete u to?’’, upita Slaviša

Vujasin skupi pljuvačku i hraknu.

,,Taj matorac nikome nije dao šumu. Jedne noći je sa porodicom krenuo na put. Bila je oluja. Ušao je u gaj i nije izašao. Nikada ga nisu našli. To je prava istina. E pa više neće biti tako. Sad sječemo šumu!’’

Čvrsto stežući sjekiru, Vujasin nastavi prema gaju. Slaviši se učini da u daljini čuje majčine i sestrine glasove. Sklonio se sa staze i sjeo na obližnji panj. Osjeti da mu noge klecaju od trčanja.

Nije zaboravio na zavežljaj koji mu je bijeli stvor maločas dao.
Da li je to utvara, pomisli?

Odvezao je crveni papir sa zavežljaja. Smeđa tkanina razmaknu se, a unutar nje nalazio se papirus. Slaviša odmota papirus, a oči mu se raširiše.

U ruci je držao tapiju na kojoj je crnim mastilom bilo ispisano njegovo ime, zajedno sa nazivom Zečjeg gaja. Na dnu stranice stajao je potpis starog vlasnika i bilježnički pečat. Okrenuo je papirus na drugu stranu i pogledao ispisane redove.
,
,Ti, sine čiste duše. Sa ljubavi prema fruli što hraniš gladne duše lutalica. Ne sjeci ovu šumu no je pusti da raste do neba. Kad grana drveta najvisočijeg nebo zapara, uzmi sjekiru i sam usjeci svako drvce. Tada bogatstvo moje imaćeš. Ne daj da uspomena na moju porodicu propadne u krvavim rukama dušmana.’’

Slaviša sačeka nekoliko trenutaka, a onda ko oparen ustade. Glasovi njegove majke i sestre bili su sve bliži.

Umjesto da im potrči u susret, on spremi papirus u kožuh i udahnu.

Počeo je trčati za Vujasinom.

U daljini se čuo pseći lavež ispresijecan gaktanjem vrana.

Nema komentara :

Objavi komentar