Đorđe Maksimović | Pokloni

Adam nikada nije mislio da će se naći tako blizu pištolja. Ušao je u prodavnicu u potrazi za maketom starog gusarskog broda. Sekretarica mu je rekla da ,,Kvinsi i Džons’’ prodaju tražene modele, te se Adam nadao da u predbožićno vrijeme nije zakasnio.

Prodavnica je smještena na uglu prometnih ulica imala iznenađujuće malo kupaca. Pogledom prešavši između rafova, Adam je vidio troje ljudi. Jedan od njih bio je stari Kvinsi, vlasnik radnje. Lice druge mušterije – starije žene Adam je slabo vidio zbog božićne rasvjete koja je ukrašavala prostor i napadno blještalo. Koračajući do rafova sa drvenim maketama, Adam je gledao na sat. Imao je još svega nekoliko minuta do zatvaranja radnje.

Raf pred njim bio je ispunjen raznim modelima starinskih plovila: lađama, ratnim brodovima, splavovima. Prisjećajući se tačnog naziva modela, pogled mu je zahvatio mladića sa lijeve strane. Obučen u smeđu zimsku bundu, crne pantalone i vojničke čizme, mladić je unezvereno buljio u policu sa maketama.

Adamu se činilo kao da gleda kroz njih. Mladić se instiktivno pomjeri kada je opazio Adamove oči na sebi. Otkrio je svoje lice, kamuflirano ispod vunene kape. Adamu se činilo da nema više od 16 godina. Dok se okretao na drugu stranu, mladić je otkopčao jaknu, a Adamu knedla stade u grlu.

Usukan u pojas pantalona, mladić je dlanom dodirivao pištolj.

Dok se mladić udaljavao prema kasi, Adamovo disanje se ubrza. Razmišljao je šta da učini. Ako pozove policiju, možda bude prekasno dok dođe. S druge strane, ako se iskrade iz prodavnice, ostaviće prodavca bez zaštite. Uostalom, možda mu mladić bude pucao u leđa.

Zakoračio je iza reda polica i pogledao u mladića. Polako je hodao prema kasi. Adam se nadao da će se nešto desiti.

U tom trenutku, mladić se okrenu i pogleda Adama. Iz njegovih mladih očiju tekle su suze. Stavio je ruku na pojas i pogledao prema starom Kvinsiju.

Adam sa rafa otrgnu prvu stvar koju je mogao – bio je to crni ram sa fotografijom ljudskog oka u sredini.

,,Gospodine, moram Vas nešto pitati u vezi sa ovim ramom.’’

Mladić stade kao ukopan, dok je Adam, vičući, išao prema njemu.

,,Recite, gospodine.’’, odgovori Kvinsi

,,Znate, ovaj,’’, kolebao se Adam, ,,Da li ga imate u nekoj drugoj boji? Čini mi se da ih na rafu ima više, ali ne bih sam da petljam oko toga.’’

Kvinsi klimnu.

,,Odmah ću pogledati.’’

Dok je stari prodavac odlazio prema rafu sa kojeg je Adam zgrabio ram, mladićeve vlažne oči susrele su se sa Adamovim. Ne čekajući mnogo, Adam mu se približio i na prepad gurnuo ruku za pojas. Mladić htjede vrisnuti, ali Adamova šaka već je bila omotana oko drške pištolja.

,,Dakle, imam ram u crnoj, plavoj i oker boji.’’, povika Kvinsi

Adam ote pištolj od mladića koji se prestao buniti. Strpao ga je u džep kaputa i zgrabio mladića za rame.

Dok se prodavac vratio iz radnje, Adam i mladić zamakli su iza ugla, za sobom ostavljajući otvorena vrata prodavnice.

Topot koraka odzvanjao je kaldrmom, a bljuzgavica se lijepila za pantalone dvojice užurbanih ljudi. Kada su napokon stigli u prolaz između dvije zgrade, Adam odahnu. Ulice su bile puste, a sjene u kojima su stajale dovoljno mračne da ih sakriju od pogleda drugih, ali nedovoljno mračne da sakriju mladićeve tužne oči.

,,Kako se zoveš?’’, upita Adam

,,Miki.’’

Zimska odjeća sakrivala je tijelo Adamovog sagovornika. Ipak, dok ga je gledao, otkrio je kako mu se noge tresu, a ruke instiktivno omotavaju oko trupa.

,,Šta si pokušavao tamo uraditi?’’, upita ga, ,,Opljačkati starog Kvinsija?’’

,,Ja’’, prozbori Miki, ,,Nisam htio. Morao sam.’’

Adam podignu ruke u znak protesta.

,,Morao si? Ko te natjerao?’’

,,Mama nema para da mlađem bati poklone za rođendan. Dala je novac za stanarinu. Gazda je htio da nas izbaci na ulicu.’’

Adam duboko udahnu. Ispočetka je mislio da Miki laže da se izvuče, ali način na koji ga je mladić gledao, očima previše tužnim da ne zaplaču, ali dovoljno snažnim da ne odaju suze, razuvjerio ga je.

,,Miki, to nije razlog da se krade. Imao si pištolj.’’

,,To je tatin stari pištolj.’’, odgovori on, ,,Nisam htio povrijediti gospodina Kvinsija. Samo sam htio nešto para.’’

Val sjećanja preplavi Adama. Prisjetio se svoje mladosti: noći u kojima je pio vodu da bi odagnao glad, kopanja kanala u probušenim cipelama, droga kojima je ublažavao bol zbog siromaštva. Gledajući Mikija, vremeplov ga je vratio u prošlost. Htio je zaplakati, ali bio je tu da utješi Mikija. Ako plačeš dok tješiš nekoga drugoga, ne radiš dobar posao, pomislio je.

,,Miki, zbog takvih stvari se ide u zatvor. Nemaština nije izgovor za rđave stvari.’’

,,Uz sve poštovanje, gospodine, lako je Vama pričati.’’

Adam je znao da je u Miki u pravu. Mrzio je držati moralne lekcije, ali očinski instikt nije mu dao izbora.

,,Koliko imaš godina?’’

,,Uskoro ću 17.’’

Adam klimnu. Prišao je Mikiju i stavio mu ruku na rame. Mladić ga je gledao neko vrijeme, a onda zaplakao. Adam ga je čvrsto zagrlio. Kada se Miki smirio, Adam iz džepa izvadi pištolj. Metke iz okvira zadržao je, a pištolj vratio Adamu.

,,Nemoj ga nikada koristiti osim da pucaš u streljani.’’

,,Neću, gospodine.’’

,,Zovem se Adam’’, odgovori on tiho, ,,Znaš, Miki, razumijem te. Lako je krenuti stranputicom i u kriminal kada nemaš ništa. To je prirodan put. Isto kao što je nekome karijera vojnika prirodan put. Ali mi ljudi se možemo boriti protiv toga. Uvijek postoji drugi put. Uvijek.’’

Miki ga je gledao sa poluosmjehom. Klimao je glavom, dok se Adam pitao da li ga shvata. Posegao je u džep i izvukao $300 i pružio Mikiju.

,,Uzmi, molim te. Imaj lijep Božić.’’

,,Hvala Vam.’’, reče Miki i proguta knedlu

,,Bespomoćnost je najgora stvar na svijetu, Miki. Znam to veoma dobro. Ne želim da budeš bespomoćan.’’

Izgovorivši to, Adam iz novčanika izvuče vizit kartu i pruži je Mikiju.

,,Sutra ujutru nazovi ovaj broj. Jedan gospodin će ti pomoći. Samo reci da te je Adam Trevoris poslao. Nemoj više nikada biti bespomoćan.’’

*

Dječji žamor probudio je Adama na božićno jutro. Njegovi unuci bili su u prizemlju ispod jelke. Adam je znao da čekaju otvaranje poklona. Na brzaka se obukao i krenuo ka vratima. Zvuk mobitela na stolu, vrati ga nazad.

,,Adame, ti si.’’, reče glas sa druge strane

,,Ja sam, Tomi, reci.’’

,,Slušaj, juče je kod mene u firmi bio neki klinac za posao. Rekao je da si ga ti poslao.’’

Crne misli nadvijene nad Adama još od susreta u Kvinsijevoj prodavnici nestale su u trenu.

,,Da, znam momka. Miki.’’

,,Jeste, taj.’’, odgovori Tomi, ,,Da li da ga zaposlim? Ima tvoju preporuku, zar ne?’’

,,Obavezno ga zaposli, Tomi. Znam momka, vrijedan je.’’

,,Djeluje mi suviše mlado, zbog toga pitam. Dobro, Adame, smatraj da je završeno. Srećan Božić tebi i tvojima.’’

,,Srećan Božić, Tomi.’’

Potpuno smiren, Adam se spustio niz stepenice. Njegova žena, djeca i unuci viknuli su od sreće kada su ga ugledali. Adam im uzvrati osmjeh. Ovog Božića, Djed Mraz ostvario je dvije želje; jednu Mikiju, a jednu njemu. Miki više nikada neće biti bespomoćan, a Adam je, vidjevši svoj odraz u Mikijevim očima spoznao da vremeplov nije mašina, već dio duše koji dajemo drugima onda kada otkuca pravi čas.