Đorđe Maksimović | Grad duhova

Dnevno svjetlo jenjavalo je pod nadolazećom tminom. Za radnim stolom pored prozora, David je radio na maketi, naprežući oči u polumraku. Protekle dvije sedmice istraživao je kako je grad izgledao prije Velike apokalipse. Uz pomoć satelitskih snimaka i starih mapa sačinio je skicu koju je planirao pretvoriti u maketu.

Podlogu za gradsku infrastrukturu sačinio je od hrastovine, uglačane i ofarbane u bijelo. Preciznim pokretima označio je tačke gradskih zelenih površina; u plastične lijevke usuo je vodu pomiješanu sa temperama da bi rijeke izgledale prirodnije. Podigao je svežanj papira, sa prikazom najvažnijih građevina. Posegnuo je za makazama i kartonom, ali nedostatak svjetlosti ga obeshrabri.

Pogledao je na sat. Nebo je već postalo crno, a umjesto zvjezda i zrikavaca, noću su vladala svjetla policijskih helikoptera i zvuci sirena. Vanredno stanje zbog Velike apokalipse još je trajalo.

Miris trave i meda parao je Davidove nozdrve, dok se u polusnu vrtio u krevetu. Pred očima mu se pojaviše građevine koje te večeri nije uspio završiti.

Znoj se skupljao na plahte, a u crnilu sobe pojavi se bijela figura sa parom crvenih tačaka na mjestu gdje su mogle biti oči. Lebdjela je iznad njega, na momente šaputavši nerazgovjetne stihove.

Jako lupanje srca trznu ga iz kreveta. Naglo ustavši, ugledao je sunčeve zrake kako se promaljaju kroz prozor.

Kada se sabrao, prišao je maketi. Zgrade koje je planirao završiti bile su podignute.

Dioda na telefonu signalizirala je propušten poziv – anoniman, sa nepoznatim pozivnim brojem.

Velika apokalipsa onečistila je vazduh u gradu. Preostali stanovnici sada su kiseonik dobijali od države i potrebu za njim zadovoljavali iz boca. David je ovog puta uzeo dodatnu dozu kako bi duže radio na maketi. Nastavio je podizati zgrade, pitajući se koliko je posla sinoć zapravio uradio.

Očekivao je novi telefonski poziv, ali uzalud.

Sljedeće noći vjetar je divljao. Roletne su se zabijale u prozorska okna, a grmljavina probudi Davida.
Upalio je svjetlo i u tom trenutku figura, slična blistavom platnu ispari kroz prozor. Još nekoliko sekundi crvene tačke stajale su u sobi. David ih zamijeni za svjetla helikoptera.

Zaboravio je na zabranu leta po olujnom vremenu.

Obavještenje na telefonu ukazalo je nove pozive. Ovoga puta njih šest. Broj sa kojeg su dolazili izgledao je poznato, poput naučene šeme, ali izmijenjenog redosljeda. Pozvao je broj. Osjetio je da mu krv brže struje tijelom.

Birani broj bio je nedostupan. David primijeti da je stambeno naselje II – mjesto njegovog rođenja bilo završeno na maketi, skupa sa parkom u kojem je kao dijete igrao fudbal. Gotovo je pao u nesvijest. Želio je vikati, ali se pribrao.

Uključio je računar i pronašao forum Paranormal Abnormalis. Napravio je snimke ekrana – pozive koje je dobijao. Fotografisao je i maketu, te postavio pitanje da li mu neko može objasniti šta se dešava.

Kroz glavu su mu prolazili isječci iz života: dan rođenja, ime učiteljice, prva simpatiju.

Želio je uvjeriti sebe da ne ludi.

Sat je otkucao tri ujutru. Činilo mu se da nikada neće svanuti.

Pakovanje tableta za spavanje stajalo je na noćnom stolu pored Davidovog kreveta. Razmišljao je da ih popije. Protekle noći su ga izmorile. Trebao mu je san, ali bojao se onoga što slijedi iza njega. Na kraju je popio čašu vode, a tablete vratio u ladicu. Ubrzo je zaspao.

Lagani zvižduk i poznati miris vratiše ga u stvarnost. Ili na ono što je trebalo biti stvarnost. Soba je bila potpuno osvjetljena, iako je bila noć. Na stolici je sjedila bijela figura i brižljivim pokretima slagala zgrade na konstrukciju makete. David joj priđe.

Nije osjećao strah; još uvijek nije znao da li sanja. Figura se okrenu ka njemu nakon što je poslednji dio makete stavljen na mjesto. Davidov projekat na stolu izgledao je bolje nego što ga je zamišljao.

Svjetlo u sobi dopiralo je od same figure. Bijela plahta, blještavi izvor svjetlosti u sobi prekrivao je tijelo, otkrivajući samo glavu i elegantne ruke, ispružene na stolu. David je u tišini posmatrao neobičnu pojavu. Stavio joj je dlan preko ramena, da bi samo ostao lebdjeti u vazduhu.

Duh?

Figura ustade i pogleda ga. Lice koje ga je netremice posmatralo bez ijedne riječi objasnilo mu je značenje telefonskih poziva i tajanstvenog rada na maketi. Bezuspješno je pokušavao udahnuti.

Prepoznao je ženski lik u figuri, njenu dugačku kosu i krupne oči. Niz obraze mu krenuše suze, ali njene elegantne ruke ih obrisaše. Činilo mu se da trenutak vječno traje. Uzela ga je za ruke, ovaj put je osjetio kožu kako dodiruje njegovu. Stajali su tako, sve dok njen duh nije iščezao. Ovoga puta i on je pošao za njom.

Davidova majka ujutru je ušla u sobu da ga pozove na doručak. Opazila je prazan krevet i namrštila obrve. Soba je izgledala nerazmještena. Prišla je radnom stolu, te se začudi zašto maketa na njemu neobično snažno sija.

Vrisnula je kada, naslonjenu na maketu, ugleda fotografiju za koju je mislila da je davno uništena. Drhtavom rukom ju je podigla i nijemo posmatrala dvoje tinejdžera, kako joj zagrljeni, sa fotografije uzvraćaju pogled. Sjećanja su joj navrla zajedno sa suzama, te okrenu zadnju stranu, a posveta na fotografiji skliznu s usana:

,,Uspomena na Tijanu, Davidovu ljubav, arhitekticu i prvu žrtvu Velike apokalipse.’’