Mario Lobor | Sunce ljubi more

Sunce ljubi more

Svim žarom, od zore do večeri

Kao u ljubavnom zagrljaju

Visoko na nebu, doseže more sjajnim svjetlom

Zlatne zrake miluju bistru vodu

Povezani su a daleki, kao nebo i zemlja

Ljetna svjetlost ljeska se na površini

Ljubi svaku kap

Grije hladne struje i burne valove

Ljubav sunca i mora

Sjaji kao ukras ljeta

Mario Lobor | Za Ukrajinu - pismo, molitva ili vapaj

And yet to every bad there is a worse.

Thomas Hardy, Tess of the d'Urbervilles

But I know, somehow, that only when it is dark enough can you see the stars.

Martin Luther King jr.

Ne tako davno, probudili su se uz zvukove tenkova i paljbe, i ostaju u noćnoj mori do danas. Ukrajina je sada zemlja uništenih snova i svježih grobova.

Više se ne mogu izbrojati svi metci i šrapneli, sve bombe i granate. Smrt tisuća, i vojnika i civila. Pa i svi su vojnici jednom bili civili, koji su se preko noći našli u uniformi i rovu, s puškom u rukama, istovremeno sa stravom i hrabrošću u srcu. Da bi, na kraju, i mnoge od njih zatekla smrt, neke već prvi dan ili sat, a druge nakon mjeseci ili godina smrti i patnje oko njih.

Gore bolnice i crkve, izgaraju knjižnice i škole, gore grobovi, i mladi i stoljetni. Izgaraju ljudi koji čekaju u redu za kruh, djecu gledaju kroz leće snajpera. Svaka donacija, svaka molitva, svaki vapaj svijetu, samo su kap u moru krvi, gube se u buci tenkova i detonacija, u plaču i kricima. Svako ime nosi neizrecivu težinu ugaslih života: Kijev, Buča, Izjum, Olenivka...

I da se taj rat sutra završi, ostat će rane koje desetljećima neće zacijeliti, zrak će danonoćno odisati krvlju i barutom. Spomenici, i tragediji i hrabrosti, bit će na svakom koraku, rupe od šrapnela ostat će bezbrojne. Plač će se stišati, neće prestati. Duše će lutati ulicama i trgovima, šumama i selima.

Ali ipak, to je najveća nada: da će, jednog dana, rat završiti. Da će svanuti jutro buđenja iz noćne more. I da će se, sada u miru, i dalje visoko vijoriti ukrajinska zastava. Samo to ostaje.

Mario Lobor | Ljeto na odlasku

Gledam ljeto kako odlazi

Mirnim tijekom prirode.

Maše nam sve hladnijim vjetrom

Oprašta se pticama na putu za jug

Dočekuje tmurne oblake.

Napuštaju nas leptiri i zrikavci.

Samo čekam prvo uvelo lišće.

Možda ćemo onda čuti zadnji šaptaj ljeta

Kao slatki poljubac

I vidjeti ju kako odlazi

U maglu, prvu studen

Putevima sjete.

Dok nas samo tračak topline

I pokoja zraka sunca

Koja se probija kroz sive oblake

Podsjeća da će se ljeto vratiti.

I da jesen moramo dočekati

Jednako radosno i toplo

Kao i sve ljepotice prirode.

Mario Lobor | Tko je ubio vjevericu?

Inspektor Matija Jurić lagano je šetao Sesvetama, uživajući u ljetnom suncu. Brojni psi lutalice glasno su ga pozdravljali lajanjem i režanjem. Mlada veterinarka Ana Pavličić već je bila u svom dvorištu, i mazila bijelog mačka Mucimira. Čim je ugledala Matiju, pošla mu je otvoriti vrata.

- Dobar dan, gospođo. Ako nije problem, imam još par pitanja o onom...

- Da, naravno, ipak sam ja našla... uđite.

Prvi je put bio u njenoj kući. Natočila mu je sok od naranče. Mucimir ju je slijedio u stopu. Zavalio se na kuhinjsku klupicu i zadovoljno preo.

Ana uzdahne i sjedne za stol. - Kao veterinarku, ovo me fakat pogodilo, kužite... ta jadna vjeverica.

Matija kimne glavom. Otpije gutljaj soka, pa izvuče notes i olovku. - Naravno. Čujte, imamo neka nova saznanja, pa bih to htio raspraviti s vama... vi ste veterinarka, a i svjedokinja, na neki način. Naime, naš veterinar je izvršio obdukciju nad vjevericom... zapravo, to se zove nekropsija. I ustanovio je da nema opeklina, od baruta, oko rane. Također, nema izlazne rane. To znači da je vjeverica upucana iz daljine. Vidite, to me zbunjuje. Ako su počinitelji, recimo, neki klinci sa zračnom puškom, zakaj bi pucali na životinje iz daljine? A ako je to bio neki, ajmo reć, iskusan lik, neko ko mrzi životinje, zakaj bi pucal na vjevericu, kad po kvartu ima tolko pasa lutalica?

Ana se duboko zamisli. - Shvaćam... mislite da je bio zalutali metak?

Matija se namršti. - Možda, ali tu u blizini nema nikakvih većih šuma niti lovačkih područja, i policiji nije prijavljena nikakva pucnjava taj dan...

Ana otpije gutljaj soka. - Da, zanimljivo.

- Zbunjujuće - Matija ju ispravi. - Htio sam vas još pitati, ako nije problem... vi ste bili među par ljudi koji su našli tu jadnu vjevericu. I ti drugi svjedoci... rekli su da treba nazvati policiju, a vi ste odmah rekli da nemate mobitel.

- Da... zaboravila sam ga doma.

Matija ju je netremice promatrao. - Rekli ste da ste bili u šetnji, i slučajno naišli... malo je neobično ići u šetnju bez mobitela, jelda?

- Da, ali eto, bila sam malo rastresena, puno posla i tak... a ionako nisam planirala šetati daleko.

- Shvaćam. Hvala vam. Samo još jedna stvar... naravno, provjerili smo tko u Sesvetama ima registriranu zračnu pušku, i jedan od njih ima isto prezime kao vi. Pavličić. Josip Pavličić. Živi na drugom kraju kvarta.

Ana problijedi. Na to nije imala odgovor. Matija kao da se premišljao. Promatrao ju je sa sažaljenjem. Ali nastavio je.

- Posjetili smo ga. Nije nam dao pregledati pušku. A kada smo ga pitali za vas, rekao je da ste mu vi unuka. I rekao nam je, prilično strogo, da vas pustimo na miru. Sada, mi možemo zatražiti nalog... ili nam vi, opet, možete ponuditi objašnjenje.

Ana ga nemoćno pogleda. U očima joj zaiskre suze. - Ja volim životinje, veterinarka sam, ali ovi psi lutalice... posvuda su, i mačak mi se boji, kužite? A nemre stalno bit u kući. Žalila sam se, ali nikaj od toga. Pa sam posudila zračnicu od djeda. Da ih zaplašim. Tu srijedu, jedan pitbul je počeo režati na Mucimira... uzela sam zračnicu, htjela sam ispaliti hitac u zemlju, ali trzla sam se prerano, i ispalila sam u zrak. Sledila sam se. Brzo sam sakrila zračnicu u špajzu, i pošla u... izvidnicu po susjedstvu. Zaboravila sam mobitel doma. Bojala sam se da sam pogodila nekoga... a onda sam našla tu jadnu vjevericu.

Ana je plakala. - Bojala sam se priznati, izgubila bih posao, mrzili bi me... ali ja stvarno volim životinje, nisam namjerno, vi to razumijete, vjerujete mi, jelda?

Matija uzdahne. - Naravno, gospođo, sve razumijem. - Mucimir je i dalje drijemao i zadovoljno preo.

Mario Lobor | Samo jedna kap

U žaru ljetnog dana

Stavio joj je kap želje na usne

Ljepotici lanene kose i rumenih obraza

Okusila je nektar mlade ljubavi

Samo jednu kap

Poput slapa

Ispunjena svjetlom, probuđenim željama

Zagrlila ga je i šaputala

Dok su im srca tukla jedno uz drugo

Mario Lobor | Kuća na rijeci

Petrova želja bila je izgraditi kuću na rijeci. Golim rukama, vrijednim radom, uz puno znoja i muke, od drveća koje će naći u gustim šumama oko Save. Počelo je kao dječački san, ili kao mala iskra koja će kasnije tinjati. Kako je Petar odrastao, njegov san je rastao s njim, pretvarao se u jarke slike pune čežnje i pjesmu riječnih valova. Kada je sreo Leu i doživio ljubav, osjetio je silinu valova u svom srcu. A kada mu je Lea uzvratila ljubav, osjetio je savršenu sreću.

Ipak, davni san nije ga napuštao. Dok bi sjedio za stolom u uredu te odgovarao na mnogobrojne pozive i e-mailove, uvijek po istoj šabloni i istim tonom, gledao bi kroz prozor i maštao o bujnoj Savi, i stablima, i naprezanju mišića i znoju kako kaplje po drvu kojim gradi svoj novi dom. I o Leinim poljupcima, i njihovim milovanjima, njenoj toplini, uzdasima i zagrljajima. Jedno san, a drugo stvarnost - koja mu se, donedavno, također činila kao san. Ili tlapnja. Kada je konačno svoj san podijelio s Leom, jednog sunčanog jutra u rano ljeto, vidio je divljenje u njenim očima.

Iduće jutro, dao je otkaz i podigao novac s računa. Ne sve, ali više nego dovoljno. Već je otprije imao dva mini-hladnjaka te hrpu brašna, kvasca, ulja, soli i šećera u špajzi, kao i više krema za sunčanje i sprejeva protiv komaraca u kupaonici, te vreću za spavanje i ribički štap i mamce u ormaru. Za svaki slučaj. Ostatak su namirili kupovinama u dva supermarketa i jednom šoping-centru. Dva dana kasnije, u ranu, suncem okupanu zoru, Petar i Lea bili su na obali Save, prostranoj livadi blizu guste šume, na samom kraju grada. Sava nikada nije izgledala tako bistro. Petar je znao da ne mora raditi nacrte. U glavi je već imao jasnu sliku.

Od tada spavaju u plavoj vreći, pod bujnim krošnjama vrbe, breze i hrasta. Bude ih milovanje sunca i cvrkut ptica. Vode ljubav uz zvukove buđenja prirode, opijeni ljetnim žarom i šumom ranih valova. Svako jutro, Lea mijesi kruh, dok joj Petar miluje ramena i draži vrat poljupcima. Doručkuju vrući kruh s pekmezom, ili maslacem, ponekad medom, i piju hladno alpsko mlijeko ili vruću bijelu kavu. Zatim, nakon kratkog predaha, kreće rad. Petar obilazi šumu, uzduž i poprijeko, nalazi srušena stabla, oborena olujama i gromovima ili zubom vremena, dovlači ih do obale rijeke, obrađuje ih i reže sjekirom. Zatim slaže i uspravlja stupove, namješta sve pod pravim kutom, provjerava čvrstoću i stabilnost. Lea ga prati u stopu, ali pomaže mu samo kad ju on zamoli. Vrlo često, preplave ju osjećaji i zagrli ga, osjećajući otkucaje njegovog srca pod obrazom, i komadiće drva na njegovoj izblijedjeloj majici, te mirise lipe i breze koji ga obavijaju. On joj uzvraća milovanjima i slatko ju ljubi, a ona mu poljubi žuljevite ruke i zadrhti kao lane.

U dva popodne, vrijeme je za pecanje. Petar baca udicu, dok Lea sjedi pored njega i nasloni mu glavu na rame. Pričaju o bilo čemu što im padne na pamet. Nikada ne moraju čekati dulje od sat vremena na slasnog šarana, pastrvu ili grgeča. Ribu zatim ispeku na logorskoj vatri i brzo je pojedu, s domaćim kruhom od doručka i slasnom krumpir salatom. Navečer se stapaju jedno s drugim, pod okriljem mjesečine, okruženi krijesnicama, dok im uzdasi i šaputanja drhte u vrućoj noći, gubeći se u večernjoj pjesmi savskih valova.

Dane više ne broje. Nisu bitni. Znaju da je još ljeto, žarko i plodno. Koliba-ne, kuća-svakim danom postaje sve veća i ljepša. Jednoga dana bit će dovršena. Onda više neće morati spavati na otvorenom. Živjet će tamo. Njegov san postao je njihov san, a potom i njihov život. Znaju samo da tamo žele ostati.

Mario Lobor | Sunce ljubi more

Sunce ljubi more

Svim žarom, od zore do večeri

Kao u ljubavnom zagrljaju

Visoko na nebu, doseže more sjajnim svjetlom

Zlatne zrake miluju bistru vodu

Povezani su a daleki, kao nebo i zemlja

Ljetna svjetlost ljeska se na površini

Ljubi svaku kap

Grije hladne struje i burne valove

Ljubav sunca i mora

Sjaji kao ukras ljeta

 

Mario Lobor | Pisanje o Zagrebu i za njega

Zagreb živi kroz svoje pisce i pjesnike. Svaka riječ utkana u njega, napisana za njega, nadahnuta njegovim ulicama, trgovima, spomenicima i parkovima, je urez vremena. Tako sadašnjost postaje umjetnost, a kada se pretvori u prošlost, iznova živi, budi se svakim čitanjem.

Kroz pisanu riječ imamo prozor u tisućljetnu povijest, kako Zagreba, tako i cijele Hrvatske. Ali Zagreb upravo sada najviše vapi za piscima i pjesnicima današnjice. Svako jutro, sunce koje obasjava Zagreb traži bar jedan novi stih. I svaku večer, Mjesec nad Zagrebom i sve zvijezde s njim nadaju se bar jednoj priči, makar i crtici o toj zagrebačkoj večeri.

Pisce i pjesnike lako možete naći i na klupi u parku, i na školskom hodniku, i na blagajni dućana, i u bilo kojem kafiću, bilo za šankom, ili uz prozor, ili kao konobara koji žuri od stola do stola. Oni su tu, među umirovljenicima koji hrane golubove ili igraju šah u sjeni hrasta, i pekarima koji svako jutro mijese svježi kruh i peciva. Oni su i cvjećari na tržnici, i kestenjari na uglu, i vrijedni radnici koji metu naše ulice, prazne kontejnere i peru prozore. Ali gdje su njihove priče, pjesme, novele, članci i eseji? Za grad, od njegovih građana, pisani danas, za sutra? Evo, Zagreb još uvijek vapi za njima.

Kaj bi Zagreb bil bez romana, priča i pjesama Augusta Šenoe, bez tužnih ali tako humanih pripovijedaka Vjenceslava Novaka, bez sjajnih romana Marije Jurić-Zagorke, bez tisuću stihova i strofa Tina Ujevića, i Dobriše Cesarića, koji je i sam napisao da će, nakon smrti, ponovno živjeti kroz svoje pjesme? Kako zamisliti naš grad bez proze i poezije Miroslava Krleže, velikana i Zagreba i cijele Hrvatske, zahvaljujući kojemu se Zagreb diči Leksikografskim zavodom? Kakav bi Zagreb bio bez kriminalističkih priča i romana Pavla Pavličića, i za djecu i za odrasle? I nije li to bil zamah svježine, premda poput olujnog vjetra, kada je Ivo Balenović, u početku znan kao Alen Bović, našem gradu daroval svoju grubu, mračnu, ali tako iskrenu urbanu prozu? Koliko bi Zagreb bil siromašniji da Zvonimir Milčec, dobri duh Zagreba, nije napisal sve one knjige, pjesme, članke i feljtone o svom rodnom gradu, velikom i najdražem? Stoljeća grada, svi napori i nade, sve ljubavi i sudbine, bili bi samo vjetar. Nikaj više od toga.

Nitko ne očekuje novog Šenou, Novaka, Matoša ili Cesarića, Zagorku ili Ujevića. Duša grada priželjkuje one čija će imena sama za sebe postati vrijednost, svojim djelima. Potrebno je samo početi, s prvim retkom ili stihom, pa buju, brzo, ili malo sporije, došli i drugi i treći i četvrti...

Zamislite da, jednog proljetnog popodneva, jedna srednjoškolka napiše stih o prvom poljupcu, pod sjenom lipe kod jedne zagrebačke gimnazije. Ili kako jedan umirovljenik, tijekom šetnje ili tramvajske vožnje doma, po stoti put razmišlja o svemu kaj je doživel u Zagrebu, od mladosti pa sve do današnjeg dana. I misli se kaj je ostalo isto, kaj se promenilo, a kaj je možda i zaboravil. A kad se vrati kući, sjedne za stol i prenese svoje misli, sjećanja, brige i nade na papir. Makar par redaka. A možda je i jedna studentica upravo pročitala Zagorkinu "Tajnu krvavog mosta", i možda baš između Radićeve i Tkalčićeve, na terasi jedne stare kavane, ili još starijoj klupi u hladu. Pa da odmah potom, u studentsku bilježnicu, ona napiše esej o tom izvrsnom romanu i našoj velikoj književnici. O tome kakav je Krvavi most danas, i kakve je živopisne prizore videla dok je čitala o davnim vremenima. Esej, opsežan i iskren, napisan u jednom dahu, s daškom pjesništva. Da barem tako bude, i bilo bi dosta.

Mario Lobor | Ruže snova

Otkad joj je u srcu zaiskrila ljubav

Svaku večer sanja o crvenim ružama

Bujnom cvijeću, s grimiznim pupoljcima i oštrim trnjem

Kako prekriva nekad pusta polja

Ruže kakve mladići poklanjaju djevojkama za Valentinovo

O kojima djevojke sanjare u ljubavnom zanosu

Čije latice žene miluju, opijene strašću

Dok mirno sniva, u zagrljaju svog voljenog

I njegovo srce kuca uz njeno

Ona sanja kako njih dvoje hodaju poljanama

Držeći se za ruke

Pod vedrim nebom i žarkim suncem

A slobodnom rukom prosipaju sjemenke ruža

Kojih nikada ne ponestane

Dok ju njegove garave oči gledaju

Kao zoru koja se budi

Pa ruže brižno zalijevaju

Bistrom vodom šumskih potoka

I pritom izmjenjuju poljupce

Uzbuđuje ih slatki miris ruža

Koje će tek niknuti

I sunčeve zrake koje ih miluju

Plodnost i cvjetanje, od njih, za nju

Žarkih nijansi koje oduzimaju dah

Ljubav im raste i cvjeta zajedno s ružama

U svaku je utkano stotine cjelova

Punih opojne, rasplamsale sladosti -

Vizija koja ju ispunjava ljubavlju i uzbuđenjem

Stalno joj dolazeći u snove, kao lascivna šaputanja

Ona sanja crvene ruže kako se protežu na kilometre

Kao mala srca, posuta rosom

Rastu kao njihova ljubav svakog dana

San jasan i bistar kao ljetno jutro, kao gorski slap

Dok joj se na usnama topi slatkoća želja

Poput vrućeg nektara

Svaku večer, u zagrljaju mlade ljubavi

Obgrljena njegovim snažnim rukama

Ona mašta i sanja o ružičnjaku

Gdje svaka ruža nosi njeno ime

I pita se, vidi li dragi ruže u njenim očima

Sluti li snove o ružama ljubavi

Mario Lobor | Naš kralj Tomislav - Spomenik hrabrosti i časti

Na putu do posla, dok se jutro tek budi

Jedan zaštitar uvijek prolazi Trgom kralja Tomislava

Gotovo praznim, osim grlenih ptica -

Ali tu je kip prvog hrvatskog kralja

Koji je Hrvatsku proširio duž Panonije

I branio je s tisućama vjernih suboraca.

Spomenik izrađen naporima velikih umjetnika

Kroz godine previranja, muke i mraka.

Na velebnom postolju

Usred Lenucijeve potkove, divote zelenila.

I svaki put kad prođe tamo

Zaštitar stane i pogleda ga

Na barem par trenutaka

Kao čuvara grada.

I na jedan trenutak se nasmiješi.

U kasnije jutro, žarkog sjaja

Mladi par sastaje se tamo, prije faksa

I kada vide kraljev kip, znaju da su blizu -

Na par koraka od vrelog zagrljaja.

Srca im zaigraju u duetu

I ljube se, zanosno i slatko

Opijeni mladom ljubavlju

Ispod raskošnog stabla magnolije.

U to vrijeme, na kraljevu krunu sleti golub

I odmara se od leta zagrebačkim nebom

Uživa u sunčevom milovanju

Pa odleti dalje, veseo i raspjevan.

A malo kasnije, vrabac sleti na žezlo

Čisti si krilo kljunom i tiho cvrkuće

Te, za par minuta, ponovno poleti

Sljedeći blagi povjetarac.

Zatim, eno, Trgom šeće majka s djetetom

Koje znatiželjno promatra kip

A majka mu veselo kaže par riječi o kralju

Izmamivši mu blaženi osmijeh

Pa pogladi sina po kosi i poljubi ga u čelo.

U podne, jedan iskusni putnik

Siđe s kolodvora, nakon duge vožnje vlakom

I načini prvi korak na zagrebačkom tlu.

Kada vidi spomenik kralju Tomislavu

Hrabrom ratniku, za naš narod, od početaka naše nacije

I sada, kao spremnom na juriš -

Tada putnik zna da je ponovno stigao u srce Hrvatske

I nasmiješi se, osjetivši vihor u srcu.

Sat-dva, i tisuću koraka kasnije

Umirovljenik se polako vraća iz dućana

Prolazi Tomislavcem, do svog dragog stana

I gleda kip kralja

Napravljen od rastaljenih topova

Jednog davnog, ali ipak novijeg rata.

I starac se prisjeća kako ga je vidio svaki dan

Od mladosti, pa do ovog dana, sada

A u njemu se pretapaju sjeta i radost.

Evo, prošlo je tri

Pa oko kipa sada sjede srednjoškolci i studenti

Opušteni, u hladu, s pogledom na cijeli Tomislavac.

Razgovaraju, šale se, uživaju u suncu

Slobodni od obveza, za danas

I kada odu, ostavljaju smijeh svojim putem.

Nedugo potom, par nasmijanih turista

Slikaju se pred spomenikom kralju

Koji je utkao moć i hrabrost

U korijene naše zemlje.

Pa dodirnu kip, i šahovnicu na postolju

I reljef pomirenja, tako dugo priželjkivanog

Kao da se pozdravljaju s posjetiteljem iz prošlosti.

Pa nastave obilazak, privučeni znamenitostima grada.

Kada nebo već prekrivaju zvijezde

Student vraća se iz noćnog provoda

I hitro hoda niz sjenu kralja Tomislava

Žureći doma, ali bez umora

Prebirući po veselim sjećanjima.

A za par minuta

Jedan malo stariji i puno umorniji čovjek

Vraća se iz noćne smjene

Prolazeći pod istom sjenom:

Vladara koji je prvi nosio hrvatsku krunu

Junaku koji je prvi podigao mač za nas

Braneći zemlju kojom sada kročimo

Jer mu je svaki hrvatski kamen bio svet.

Poruka je svima dana, iz drevnoga žara:

Kralj Tomislav borio se za nas prije tisuću godina

Ali zvuci mača još odjekuju vjekovima

I neka njegov kip isto stoji tu

Još barem tisuću godina

Kao spomenik hrabrosti i časti

Pozdravljajući Zagrepčane i posjetitelje

Kao prvi i vječni zaštitnik

Svakog pedlja Hrvatske.

Mario Lobor | Savske vile

Kada sumrak oboji površinu Save

Njene vile vinu se iz dubina

Lebdeći nad usnulom rijekom, lagane poput lahora

S bistrim kapljicama u kosi

U haljama boje trave i maslačaka

Vedrog neba i šumskih jagoda

Držeći se za ruke u vilinskom kolu

Savske vile tiho pjevaju drevne pjesme

Raznoseći pelud medenim glasovima

Prizivajući kišu i divlji vjetar

Da napoje Savu, i njenog brata Dunava

I uzburkaju njene valove

Maštaju o pljusku i procvalim irisima

Pjevaju o moći rijeke

O njenim modrozelenim dubinama

I hladnim strujama

Pjevaju svakoj ribi i žabi i leptiru

Svaka rođena iz Save, njenom snagom

I oduvijek pojena samo tom rijekom

Vođena njenim tokom

Vilinskom pjesmom mole za čistoću

Za bistrinu vode, i nepresušan izvor

Ako ih netko i pogleda, ne vidi ih zapravo

Niti im čuje pjesmu

Samo tihi šum savskih valova

Mario Lobor | Divlja Europa

Maštam o divljoj Europi

Gdje se velebni hrastovi i platane

Nadvijaju nad betonskim zgradama

I odmah do ceste, bilo koje

Čuje se zavijanje vukova i rika jelena

Žubor potoka i pjev kosa

Iz dubine gustih šuma i strmih gora

Utabanih stopama zvijeri i divljači

Želim divlju Europu

Gdje će Sava opet biti bistra kao rosa

Gdje se vino miješa s nektarom

Gdje će krijesnice, milijuni njih

Ponovno osvjetljavati noć, zajedno sa zvijezdama

Gdje i knjige i novine mirišu na lipu i brezu

Žudim za divljom Europom

Gdje će se mladići i djevojke rumenih obraza

S krunama od cvijeća i medom na usnama

Žudno ljubiti, pod letom orlova i jastreba

Puni čiste ljubavi, i jedni za druge, i prema prirodi

Sanjam o novoj zori našeg kontinenta

Gdje se djeca rađaju uz pjev slavuja i mirise smilja

Gdje će djeca maziti lisice i vjeverice

Kao sada štence i mačiće

Gdje, na zelenim brijegovima

Djedovi unucima čitaju Zoranićeve Planine, i Marulićevu Juditu

I Gardaševog Duha u močvari

Jednako kao i Homerovu Ilijadu i Odiseju, i Ezopove basne

I Setonovog Vinipeškog vuka

Maštam o divljoj Europi

Gdje vile pjevaju slatku pjesmu buđenja

Leptirima koji izlaze iz kukuljica

Gdje ljubavnici plešu pod mjesečinom

Gdje zmajevi spavaju u drevnim pećinama

A prelijepe sirene čekaju putnike u sutonu

Modrih mora i divljih rijeka

Dok kore stoljetnih i tisućljetnih stabala

Upijaju svaki naš dah