Zoran Gavrilović | Priča o umoru

Priča počinje u glavi ili nogama. Priča počinje na stolici koja nije za sjedenje. Priča počinje nigdje.

Pružam ruke, ali nema priče. Samo jedna umorna ptica. Dobro, možda ptica nije umorna, možda sam ja umoran pa kažem da je ona.

Onda odlučujem napraviti da ova priča počne u ogledalu. Pticu pretvaram u svoje ogledalo, a priča postaje priča o umoru.

Ustao sam umoran iz kreveta, a odjeća mi je bila premala jer sam se smežurao od umora u snu.

Kad je čovjek umoran, traži razloge. Osim ako je riječ o onom velikom umoru od života. Ali ja sam imao dobre razloge.

Dan prije rezao sam drveće od betona na stabilnu statiku i ušivao čeličnu armaturu velikom iglom kako bi beton bio čvršći i otporan na istezanje.

Kad sam sebi objasnio razlog umora, pogledao sam pticu, odnosno ogledalo, i pitao zašto je i moj odraz umoran.

Odraz je hladno rekao: teretana. Dizao sam utege. Stvari moraju biti u ravnoteži. Ako si ti umoran, moram i ja biti umoran. Čista fizika, zakon spojenih posuda.

To me zbunilo pa sam odlučio pitati pticu što ona misli o tome. Ali ptica je odletjela.

Čini se da ipak nije bila toliko umorna.

Milan Frčko | Na prozoru sa zvijezdama

     Na prozorskom staklu ostaju obrisi najljepših razgovora. Osobito su nježni i šaljivi razgovori kada se tako prisjećaš. Toliko se sjetiš, da pamtiš i ono, što je bilo i prije no što si se rodio.

     Duša je doista besmrtna! Ta mekoća, nježnost, snaga, sakriva krošnju drveta gdje je i u kojem biću prije živjela. Sva prijateljstva i ljubavi otvaraju svoje čarobne albume ispunjene rečenicama, stihovima i slikama. Preosjetljive duše sviraju najžalosnije i potajno. Zamršene su igre velikog razočaranja kada se ljubav osjeti prevarena.

Milan Frčko | Papir

Papir je čudo. Sluša moje srce, svaki stih mi plati i razumije moju krv. Pomisliš, ničega tu nema i odjednom ugledaš pepeo i shvatiš da je sav tvoj trud izgorio. Zatim pogledaš vjenčani prsten na svojoj ruci, sjetiš se svoje djece i osmijeh ti se vrati na lice. Mjesečina uđe u tvoju sobu i obasja papir na kojemu piše: "Daleko si stigao. Gotovo je"!

Eugen Babić | Srce

Srce imamo da se daje. Prvo sebi, zatim i drugima. Nesebično, iskreno, iznova i iznova. 

Možda s godinama mrvicu sramežljivije i ponešto sporije, ali i dalje jedini način za nekoga potpuno upoznati je dati mu se kompletno. 

Sve one polovične priče nisu život, već tapkanje u mjestu očekujući da možemo živjeti puninu života dajući se djelomično. 

Nema veće laži od uskraćenosti emocija i tupila hladne suzdržanosti. To nije život, to je životarenje. Sive primjese koje se valjaju u opreznom hodu po rubovima osjećaja. 

Potrebno je zaista naivno, dječački, pokušati ponovo. Ponovo i ponovo. 

Do sljedećeg susreta.

Milan Frčko | Novi vidici

Previše hladnih riječi se nakupilo. Tko ih može ugrijati? Poezija! U strofama su najsigurnije. Govor plače nad svojom sudbinom. Toliko je rupa u njemu da su ljudi najsigurniji kada šute. Kako spasiti govor? Trebamo čitati i odmah ćemo ugledati zidove koji se pomiču. Čitajući, mi umiremo izvan tijela, u snu, u kojemu uskrsnemo. Vidim svjetlosni sjaj riječi u svom zagrljaju i znam da sam dostupan životu.

Eugen Babić | Nostalgija

Ponekad mi dođe da se vratim u stari stan, u staru ulicu i u stari kvart. Ali onda se sjetim da više nema starog mene i da su to sada samo uspomene.

Da se javim nekim starim znancima, da započnemo staru priču, ali onda se sjetim da se život nastavio i da više nitko nije tamo gdje je bio prije.

Ponekad mi tako dođe da posjetim svoju prošlost i da ostanem malo tamo kao da se ništa dogodilo nije. Ali onda se sjetim toga više ničeg nema i to su samo blijede uspomene.

Milan Frčko | Spomenik muškarcu

 

(Vesni Parun)

Spomenik muškarcu nalik je vjetru koji u rukama drži pticu, čije perje podsjeća na osmijeh Vesne Parun. Izmislila je svijet čiji rječnik ljubav čuva. Stihovima je ogolila nakostriješene duše i smrti dokazala da nema vlast nad njom. Njene nevine ruke uče nas živjeti. Tako je tiho bez tebe Vesna, da poezija plaće. "Čemu se čudiš"- sunce me pita." Buđenju"- odgovorio sam, prije nego sam zaspao. Tiha je noć. Zlarin bezbrižno spava, okupan Vesninim Zvjezdanim stazama.

Nataša Hrupec | Ususret puknutoj vjeđi

Hodam, ali idem ususret samo svojoj puknutoj vjeđi.

Rasjedna krila uzimaju zamah za novo doba. Ono prilazi nama.

Kartografi šilje olovke, zemlja svoje vrijeme stvara pomakom. Mi nemamo svoje vrijeme.

Dosad smo jedrili misleći da ćemo stići do dalekih pristaništa na drugu polutku. Nećemo stići, ali oko je duboko. I novo vrijeme već se pipa rukom. Portugalski trgovci izlaze, prhka kora puca dalje, Odisejevi mornari idu za njima, meko je skroz do trojanskih rana. Nećemo stići dalje od rasjeda na svojoj puknutoj vjeđi. Falsificirana sjećanja su odigrala svoje. Predstave su gotove, teatar je u stečaju. Kilometri zaborava čekaju na dužini promjera. Vjeđa se otvorila. Oku je daleko dno, svjetloljube alge počinju rasti, ovijaju ruke, noge, vrat do bolne sjete. Dobra vam noć prijatelji ječi iz '78. Imena smo zaboravili. Duboki tonovi su tu negdje zaostali. Toliko duboki da nisu stali u vrijeme pa su ušli u relativno gibanje.

Mateo Balaban | Što najviše voliš kod maslačaka?

 

Mi, kao ljudi, moramo biti svjesni jedne činjenice; nitko nas neće spasiti. Sami sebe spašavamo. Spašavamo se na sljedeći način: kroz djecu. Dopustite mi da pojasnim; uistinu, ako želimo spasiti naš planet Zemlju, moramo biti u stanju izgraditi ljubav djece prema planetu. Ako nemamo što posaditi, neće ništa rasti u glavama naših mladih. Sve počinje jednostavnim pitanjem: Što najviše voliš kod maslačaka? Jednostavno, a tako komplicirano. Čarolija leži u izgradnji misaonih procesa koji vode do ljubavi, do privrženosti. Na isti način na koji ne znate odgovor na pitanje „Kako se izvući iz depresije?“, nemate znanje i obrasce razmišljanja koji vas vode iz patnje kada je nađete isto tako je zahrđala kolektivna svijest po pitanju ljubavi prema planetu. Kolektivna masa nema izgrađene misaone obrasce koji ih vode gajenju ljubavi prema ovim našim divnim planinama.

Da, imamo pojedince koji su svjesni i misle da će nešto postići prosvjedima na trgovima, koji misle da ako pritisnu najveće naftne kompanije, bilo preko odvjetnika, bilo gađanjem jajima najvećeg i najutjecajnijeg direktora naftne kompanije; da će postići promjenu. Neće! Ako želite 2060. godine imati direktora koji je svjestan ljubavi prema našoj lijepoj planeti, ako želite imati direktora koji ima puno novca i koji raspolaže novcem tako da ulaže u planet i svoje radnike, njegova mama, kad je imao 10 godina, obavezno ga mora pitati: „Dušo moja, što najviše voliš od maslačka?“ Jer, vidite, upravo tu, na tom pitanju, upravo tu, počet će se graditi misaoni obrasci koji će ga dovesti do toga da će mu se, u trenutku kada njegova riječ prevagne, osvijestiti pomaganje i suosjećanje!

I da, možete reći; Mateo, to je kontrola ljubavi, nije iskreno! Složit ćemo se da je prvi dio te rečenice točan, drugi dio nije (svećenici ionako to stalno rade na misama). Prije nekoliko desetljeća cilj je bila prodaja, rast, razvoj, pohlepa, želja za moći; i, naravno, svi analiziramo svijet; ali gdje nas je to dovelo?

Naš planet se sve brže zagrijava, ledenjaci se tope. Što ćemo ostaviti našoj djeci? I upravo zato, kao budući roditelji, trebamo svojoj djeci usaditi ljubav prema planinama, prema svježem zraku, prema hrčcima, mačkama, pjegavim daždevnjacima.

I hoćemo! Prosvjedi na trgu stvar su prošlosti; uvijek će biti budala koji viču, ali pravilno usađivanje vrijednosti koje utječu na ishod budućnosti počinju u parku, s djetetom koje se spustilo niz tobogan, zaprljalo hlače i došlo do mame, mama ga pogleda i pita:

„Dušo moja, što najviše voliš kod maslačaka?“

Nježno, moji prijatelji pjesme. Nježno!

Tako se mijenja svijet...

Senka Bradarić | Fališ mi

Ispred mene je još jedna noć u kojoj se carstvo samoće otvara, a ništa gorče od strašnih noći punih čekanja. Dok lovim misli začarane u čežnji satkane zlokobna slutnja grudi mi para.

Gdje li si sada ? Gdje se tvoj brod pučinom valja?

Gledam more. Osluškujem huk vala koji mi govori da nas je vihor razdvojio na divljem oceanu, a srce kaže – spojit će nas valovi na mirnoj obali.

Ljube moja, zov mora i daljine bio je jači od nas samih. Jači i od ljubavi. More nas je rastavilo. Sve je utihnulo. Sve osim tužnog huka vala. Nikad više radosne glazbe od koje drhtaše čitav svemir.

Mili moj zauvijek su ostali na morskoj stijeni slatki poljupci začinjeni medom od ljubavi. Zauvijek su  zlatnom pjenom  zavijeni. U trenu mi kroz glavu prođu svi trenuci provedeni s tobom  kao što smrtniku pred smrt prođe čitav život. Da smrt –pomislim. Dobar izraz. Upravo je umrla jedna ljubav. A moje je lice kao cvijet  na čije je latice zora upravo spustila kapljice rose. Potekoše suze  ostaše snovi, a  ljubav koju su očistile suze vječno će ostati čistom i lijepom.

Vrijeme klizi milo moje, a ono najljepše ostaje u grudima. Sve moje s tobom nesta, samo tvoj odraz utkan  u  mom srcu  osta.

Ljube moja ovo pismo nema adresu. Spustiti ću ga u more  neka pluta  u boci nošeno valima  i nikad ga pročitati nećeš. Nismo mi dvoje  što suđeno im da se vole.

Mirno ti more  ljube  moja.

              Zauvijek tvoja

P.S.

Fališ mi. 

Miljenka Koštro | Nijanse dana

Vjetar s planine zna biti blag, ali i razmahati se i travama plesti kose. Dok sunce bezbrižno žmirka nad uljuljanim morem koje brižno čuva najljepšu bisernu školjku, ispružene ruke jutra iz košare prolaznosti u botaničke vrtove rasipaju boje i mirise. Uz miris juhe, podne propinje bajkovite slike krajolika, a iz pjesničke duše prhne stih u boji, možda s mirisom lavande. Iz svakog lista i cvijeta, iz svake travke progovara nova misao koja u kriku podnevnog zvona, tišine svija u čistinu svjetlosti. Kao u krošnji punoj ploda, u pjesmi se redaju slike usmjerene prema rumenilu neba i tvrdoj zemlji. Dva zaljubljena leptira, slaveći život, razmahali krila, u letu pjevaju Psalam ljubavi i nadaju se da će im Amor za budućnost prostrti bijelo platno na kojem će srcem iscrtati najljepše trenutke života. Negdje na rubu grada beskućnik utjehu traži čitajući Tinovu Svakidašnju jadikovku: Jer mu je mučno biti slab, jer mu je mučno biti sam,…kada bi mogao biti drag, no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad.

Miljenka Koštro | Nijanse dana

Vjetar s planine zna biti blag, ali i razmahati se i travama plesti kose. Dok sunce bezbrižno žmirka nad uljuljanim morem koje brižno čuva najljepšu bisernu školjku, ispružene ruke jutra iz košare prolaznosti u botaničke vrtove rasipaju boje i mirise. Uz miris juhe, podne propinje bajkovite slike krajolika, a iz pjesničke duše prhne stih u boji, možda s mirisom lavande. Iz svakog lista i cvijeta, iz svake travke progovara nova misao koja u kriku podnevnog zvona, tišine svija u čistinu svjetlosti. Kao u krošnji punoj ploda, u pjesmi se redaju slike usmjerene prema rumenilu neba i tvrdoj zemlji. Dva zaljubljena leptira, slaveći život, razmahali krila, u letu pjevaju Psalam ljubavi i nadaju se da će im Amor za budućnost prostrti bijelo platno na kojem će srcem iscrtati najljepše trenutke života. Negdje na rubu grada beskućnik utjehu traži čitajući Tinovu Svakidašnju jadikovku: Jer mu je mučno biti slab, jer mu je mučno biti sam,…kada bi mogao biti drag, no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad.

Mohamed Walid Grine | Na gradskim zidinama

Zanimljivo je pročitati ono što je napisano na gradskim zidinama

Evo, na primjer, tri rečenice koje sam vidio:

1- "Domovina nije privatno vlasništvo koje prelazi

s oca na sina"

Napisala je neka osoba. 

Nije li to demokratsko sredstvo izražavanje?

2- "Siromašni kvartovi bogati su hrabrim ljudima"

Nekoliko dana kasnije zaposlenici općine izbrisali su ovu rečenicu.

Bijelom bojom jer dominantna klasa osjeća pijesak u očima

kad vidi takve rečenice.

3- "Hrabrost je kao more

U kojem je malo plivača"

Napisao je jedan mladić. 

Ima puno poezije na gradskim zidinama.

Jadranka Varga | Pobjednik i gubitnik

 

Daleko sam od mučnih zagrljaja davno voljenih ruku. 

Sanjala sam san, a dočekala sam tamu da bih u njoj pronašla onog koji će biti vođen mojom rukom izvan crtanja u pjeni. 

Bijele ptice ne odlijeću ispod spuštenih trepavica, mirno su doletjele i pokrile me valovima snježnog daha ovog hladnog jutra, a kad jedne snene noći zvijezde varljivo zasvjetlucaju i kad osjetim dah novog doba, dlanovima ću zaštititi osjetljive oči duše da ih novo sunce opet ne bi spržilo. 

... i tako ... ostala sam vjerna svakoj svojoj uspomeni, tražila slabe točke da ih napustim i pronašla zidove od pijeska precrtane valovima morske pjene mog života. 

Neka pobjednik vidi što gubi, neka gubitnik vidi što dobiva.

Iz misaonog toka kao rijeka doplovile su slike... bez tona, bez boja, samo crno bijele slike pretposljednjih dana nekih davnih dodira koji s trostrukim odmakom od stvarnosti pokušavaju postići dublji uvid u jezgru vatre. 

Zaustavljam taj proces i želim se otisnuti na pučinu novog dana koji me pozdravlja hladnim dahom svog postojanja. 

Suha vatra sadrži senzibilnu jezgru i odvodi me dalje u moje dubine i znam da me kao vjerni čuvar prati, iako ništa ne govorim. 

To je tako prepoznatljivo da se može osjetiti i kroz hladni dah ove noći, jer iako se ne govori, razumije se. 

Riječi su često suvišne u toku jednog vremena koje se uvijek objavljuje u onom trenutku baš kad to treba.

Jadranka Varga | Predvorje bijele tišine

Pitanja lome dan, prelama se sve i odlazim polako u san, jer negdje u iluziji iz duše izlazi proročanstvo satkano od zelene trave i uvelog lišća da bi me sakrilo u ovim melankoličnim jesenskim danima.

U kasni sat ovog poslijepodneva kad se ne čuje dah ocvale breze i kad me na pučini života nitko ne očekuje, crveno Sunce se užarilo, u daljinama se pokazalo i pitanje mi postavilo.

U toj poslijepodnevnoj kompoziciji melankolije i elegičnih slova praznina se objavila u bjelini tišine, zauzela mjesto u kutu iza očiju pa me doziva svojim sablasnim zazivom.

Otići ću opet putem Mjeseca, zatvorit ću srce u predvorje bijele tišine i neću se bojati te istine, jer me srebrni Mjesečev sjaj vodi u apstraktnu stvarnost gdje se ne snalazim kao nekad, ali iz podzemlja mojih želja progovara Vestalka koja se u ijek javlja kad sam najtiša i najčudnija.

Na raskrižju kod predvorja tišine i bijele neistine, zaustavit ću se s nemirom u duši i blagoslovom za tebe.

Nema me, opet me nema, odlutala sam u moju čudnu poeziju, zatvorila sam stari svijet, razvezala savez Neba i Zemlje i opet načinila gordijski čvor snova gdje na predvorju bijele tišine pokušavam odgonetnuti put za dalje.

Slavica Čilaš | Bjamonti

 

Sjedim u zatvorenom dijelu svog omiljenog kafića, iza vrata, pokraj malog, uskog prozora - što nikad prije nisam!I promatram prolaznike na trgu iz jednog novog, posve drugačijeg ugla.

Pravim odmak od poznatog i već viđenog.

Oblikujem pogled s malo sunca 

i malo srca. Pokušavam na sve više gledati iznutra - kroz mali prozor što gleda

na golemi svijet...

Darija Mijakić | Tišina

Osluskuješ li tišinu? Da i tisina se moze čuti, zapravo tada najbolje čujemo. Zažmiri i osluškuj. Što čujes? Čujes otkucaje svoga srca poput kazaljki na satu koje kucaju u ritmu, čujes svoje misli, a zaroniš li dublje čut ces svoju dušu. Ispunjava te mirom. Spokojan si i sretan. Moči čuti sebe najveći je blagoslov. Samo onaj tko je pomiren sa sobom, moze istinski čuti.

Darija Mijakić | Jesenja sjeta

Ove prohladne jesenje večeri kad vjetar njiše grane ogoljelog drveća, a uvelo lišće šušti pod prozorom, javlja se sjeta. Sjeta o neispunjenim snovima, sjeta o propuštenim prilikama, sjeta o nekim davnim vremenima. Duša biva ogoljela kao i ovo drveće koje je ostalo bez ogrtača, a misli lutaju poput skitnice koji ne zna gdje mu je dom. U tišini tako osluškuješ svoju dušu, prebireš po njoj, zalazis u dubine svoga bića. Spoznaješ sebe, miriš se sa sobom i zahvalan si. Za ono što si bio i ono što jesi. I shvatiš da je to ogoljelo jesenje drvce isto ono prekrasno drvce kojemu se diviš svakog proljeća. Ima nesto magicno u toj jeseni.

Darija Mijakić | Emotivne duše

U ovome svijetu prepunom vukova, za emotivnu dušu svijet je opasan. Često okarakterizirani kao slabići, osjećajni ljudi poput laneta koje je tek stalo na nesigurne nožice pokusavaju opstati i izboriti se za svoje mjesto pod suncem. Ali ne znaju ljudi da oni zrače posebnom svijetlošću. Drzati srce na dlanu i izložiti dušu, osjećati tako jako do same srži, odlika je onih posebnih. Oni proživljavaju život kao dijete koje se po prvi puta susreće sa svijetom. Kad vole, vole do kraja, a kad tuguju i duša ih boli. Poput krhkoga cvijeta lako se slome, ali daj mu kap vode i zraku sunca i zabljesnuti će tako jako da će mu se svi diviti.

Nena Miljanović | Trešnja

Za mene, trešnja nije voće, ni jelo, ni hrana, više je, mnogo više: to je simbol moje lične religije Prirode, sveti znak proleća, poruka ljubavi zemlje i neba , obećanje još jedne godine, moja pričest životom, još jednom...

U mome dvorištu dozreva stara trešnja Đurđevka, simbol mladosti, detinjstva , crvena radost za oko i dušu. Nekad su se te prve skupe trešnje prodavale na vezicu: desetak peteljki se uveže končićem skupa sa dve tri liščice - otac mi ih je donosio iz grada, mi u selu nismo imali tu ranu sortu!

Nisam ih jela odmah, držala sam u rukama, gledala, one sa duplom peteljkom stavljala sam za uho kao minđuše, a sunce sija, sija, i tata se smeje, i mama negde u bašti peva...

I jutros, imam "minđuše", mokre od noćašnje rose, i noge mi mokre od trave, i lice mi mokro, izgleda da plačem ... i skakuće u sećanju i gleda me nasmejana mala Nena, i grli ovu tužnu sadašnju, staru ispod trešnje i ispod bremena godina - i teši:

"Ne plači, vidi, sačuvala sam ti trešnje, naa, uzmi " ...

A nekoga nema, i nema, i nema ga više, evo, godina i tri meseca već...

Negde u krošnji zaguguta grlica ... neko, ko je sa mnom stvarao ovo dvorište i kuću, i posadio ovu trešnju, oglasi mi se sa druge strane postojanja...