Zoran Gavrilović | Drugi kraj

Ne mogu ozbiljno računati na tebe.

Ne mogu ozbiljno računati na sebe.

Nikoga nema.

Na drugom kraju svijeta ljudi umiru,

ovdje samo drveće.

Svijet bi mogao propasti prije mene.

U međuvremenu pokušavam

uvjeriti ženu koja može podići sto kila

da me nosi do kraja pjesme.

Zoran Gavrilović | Ne idem ja nikuda

Ne idem ja nikuda.

Odmaram.

Dosta mi je svega.

Ostavljam visoke ljestvice drugima,

protežem noge od kuhinje do kreveta,

stupam u sveti brak s frižiderom i zahodom,

zaboravljam kako se zovem.

Možda zurim u televizor.

Ili u plafon.

Pa u pod,

da se ne srušim.

Jer sve visoko

danas je suvišno.

Kad mi dosadi,

reći ću: dosta.

Ugasiti svjetlo

i leći.

Neka me zaključana vrata kuće

čuvaju od svijeta.

Zoran Gavrilović | Curice na biciklima

Curice na biciklima gledaju osmrtnice.

Mrtvi, što su bili živi, osmjehuju se.

Dječja ih igra zabavlja.

Pod olovkom rastu brkovi i brada.

Oči postaju sunčani krugovi.

Kosa im se svađa.

Uši su prevelike.

Djeca se smiju.

Mrtvi se smiju.

Dječja igra šeta ulicama.

Zoran Gavrilović | Visoke stepenice

Jedna mi je žena

danas nacrtala nož na vratu

i stavila prst na usta.

Samo zato

što sam joj brojao rukom trepavice

i pazio da oči ne odlete.

Rekao sam:

želim samo tebe,

spreman sam

popeti se

uz stepenice.

Zoran Gavrilović | Točkovi zelene boje

Točkovi su zelene boje,

a točke koje tražim na karti više ne postoje.

Osobna topografija

i intimna ispovijest na vrhu jezika,

zamka za pijane medvjede

kojima je dosta života.

Uvod je mjesto na kojem se čeka presuda:

hoću li otići danas

ili ću se izlizati u pokušajima.

Kad bih barem znao

je li mjesto gdje idem stvarno,

ili je stvarna samo želja

da stignem do njega.

Zoran Gavrilović | Dobro, pristajem

Dobro, pristajem.

Bit ću manji

od makova zrna,

da me možete nositi

na peti.

Nestat ću.

Otići.

Pronaći rupu u cesti.

Priznat ću sebi

da nisam strašan

kada me ne vole.

Uzet ću lopatu

i podizati zemlju u zrak,

ili obrezivati vrtove.

Pognuti se

da budem krotak.

Obući tuđe cipele

i napuniti ih vodom.

Dobro, pristajem.

Uzmite me

danas i sutra.

Za više

nemam vremena.

Život je kratak,

a ja sam kao rijeka.

Uvijek odlazim.

Zoran Gavrilović | Sezona vrganja

Jedna se žena vratila iz Njemačke

da se sjeti gdje se rodila.

Druga žena odlučila je biti njezina majka

i prihvatiti je prije odlaska,

jer tko jednom ode

vraća se samo u mislima.

I ja ću morati otići,

pa razmišljam da ubijem mjesto

u koje se nikada više neću vratiti,

ili da ga ostavim

da trune pod ovom kišom

i teškim nebom,

u agoniji čekanja.

Preteške misli za danas.

Sutra u šumama Bilogore

počinje sezona vrganja.

Zoran Gavrilović | Točka

 

Jučer sam se mislio istegnuti

i podići na prste.

Obećanje je bilo na nebu,

ali večer ga je pojela,

pa sam umoran zaspao.

Probudio sam se u podne

i shvatio da sam upitnik.

To je gradacija:

prvo vičeš,

onda si postavljaš pitanja.

Moj žalosni pad

od uskličnika do upitnika

donio mi je probleme,

jer nitko ne voli čovjeka

koji postavlja pitanja,

a ne zna odgovore.

Da sam razuman,

popio bih čašu vode.

Tako se u kvizovima

gasi nervoza

i kupuje vrijeme.

Ali ja lutam svijetom

i tražim odgovore:

pogrešno vrijeme,

pogrešni ljudi,

pogrešan dan.

Svi oko mene

igraju se izbjegavanja.

Teško ću tim putem

ponovno doći do uskličnika.

Možda je jednostavnije

baciti pitanje iz upitnika

i postati točka.

Zoran Gavrilović | Nebo nad nama

Kristali su u svemiru,

a ti i ja smo u zemlji,

duboko ukopani u tlo

iz kojega nam neće izrasti

nove noge i ruke.

Ali ako otvoriš jedno oko prema van,

a ja pomaknem glavu u stranu,

mogli bi vidjeti isto nebo.

Zoran Gavrilović | Toplo sjećanje

Olujno nebo kao operacija srca na otvorenom.

Munje su noževi.

Ako tako nastavi,

mogao bi led padati.

Sunce je uplakano dijete

koje traži oca.

Zoran Gavrilović | Disciplina

Opet mijenjam gradove

kao dokaz discipline.

Ljubaznost je cjelov na vratu

i crne gumene rukavice.

Izbor je čekanje,

samo da se sunce

može popeti stepenicama

na drugi kat.

Danas nije dan

da razmišljam o sutra.

Jer sutra će biti

dobro sjećanje

na sunce

koje se utopilo

u šalici kave.

Zoran Gavrilović | Heroj dana

Svi smo mi prolazni ugrizi stvarnosti.

Mačka je na drvetu

i nitko se ne penje po nju.

Ljudi bi htjeli biti poznati i priznati,

dokazati da vrijede više.

Nema heroja dana,

samo riječi

kojima zatvaram večer.

Smijem se sebi

dok drugi već odlaze.

Pijem višnjevac

i još malo se lažem

prije sna.

Zoran Gavrilović | Prašnjave kuhinjske police

Danas se rješavam

neposlušnih ideja.

Spremam ih

na kuhinjske police

sa začinima i starim kruhom.

Drobim ih

u hranu za mačke.

Razvrstavam

po kantama za otpad.

Stavljam u džepove

prijateljima i prolaznicima.

Bijele utapam

u crnoj kavi,

umjesto mlijeka.

Crne razmazujem

po četiri bijela platna.

Ostaju mi još

zelene, crvene i žute

Njima ću napraviti ring

u kutiji šibica, da se bore

do kraja svijeta.

A onda ću otići na spavanje.

Zoran Gavrilović | Priča o umoru

Priča počinje u glavi ili nogama. Priča počinje na stolici koja nije za sjedenje. Priča počinje nigdje.

Pružam ruke, ali nema priče. Samo jedna umorna ptica. Dobro, možda ptica nije umorna, možda sam ja umoran pa kažem da je ona.

Onda odlučujem napraviti da ova priča počne u ogledalu. Pticu pretvaram u svoje ogledalo, a priča postaje priča o umoru.

Ustao sam umoran iz kreveta, a odjeća mi je bila premala jer sam se smežurao od umora u snu.

Kad je čovjek umoran, traži razloge. Osim ako je riječ o onom velikom umoru od života. Ali ja sam imao dobre razloge.

Dan prije rezao sam drveće od betona na stabilnu statiku i ušivao čeličnu armaturu velikom iglom kako bi beton bio čvršći i otporan na istezanje.

Kad sam sebi objasnio razlog umora, pogledao sam pticu, odnosno ogledalo, i pitao zašto je i moj odraz umoran.

Odraz je hladno rekao: teretana. Dizao sam utege. Stvari moraju biti u ravnoteži. Ako si ti umoran, moram i ja biti umoran. Čista fizika, zakon spojenih posuda.

To me zbunilo pa sam odlučio pitati pticu što ona misli o tome. Ali ptica je odletjela.

Čini se da ipak nije bila toliko umorna.

Zoran Gavrilović | Ispadanje

Danas je dan kad će mi sve

ispadati iz ruke,

da bih mogao biti slobodan.

Znam da tražim previše,

ali već imam sve

i svaka nova stvar

samo je višak u balansu

koji sam godinama držao nogama.

Neću te više hvatati, glavo,

ako mi ispadneš.

Ne treba mi ni srce

ni sol iz suza.

Ne treba mi smijeh

koji mi podmeće nogu.

Ni zastor lijevog kapka,

ni rebro slomljeno na dva rebra.

Danas mi ništa ne treba,

osim možda

druge ruke.

Zoran Gavrilović | Trijumf volje

Na vrhu nikad mjesta za dvoje,

a nas je bilo ionako previše.

Pa dobro, u podnožju je bolje

i baš volim ravnice.

Tijesto je bijele boje,

i bolnice su bijele boje,

i nude utjehu

od poraza volje.

Tamo možeš pristati na sve,

predati se.

Zoran Gavrilović | Košnica

Danas ću si kupiti ludilo na rate

i napraviti salatu od starih kaseta.

Neka muzika bude nijema.

Imao sam danas zamisao

da posadim drvo na krovu,

da stavim naočale na prozore kuće

da bi vidio dalje i bolje.

Da okupam macu i patkicu u kadi,

jedna je gumena, druga nije.

Da psa pošaljem u šetnju

s alpinarskom opremom,

da može lajati glasnije.

Možda će biti dovoljno

da samo izvadim košnicu iz glave,

jer misli se danas prebrzo roje

a nema sunca

da ih ugrije.

Zoran Gavrilović | Prerano za istinu

Opet isto.

Prerano za istinu.

Vrijeme izbija iz svake pore

prije tuširanja,

mlak podsjetnik da je život prolazan.

U sobi pored mene

netko traži lakoću disanja

umornu od godina.

Danas bih morao odlučiti

čime ću mjeriti uspjeh.

Ne želim završiti

kao još jedan čovjek

koji jede sebe

jer mu je dan prekratak.

Zoran Gavrilović | Teško pitanje

Postavio sam ormaru jedno filozofsko pitanje:
je li istina preteška
ili je ormari lako nose?

Otvarao sam krila i pretince,
brojao vješalice
sa ženskom odjećom.

Pokušavao sam se stopiti
u smeđu mrlju drveta.

Pokušao sam podići ormar,
staviti ga na leđa
i odvesti u šetnju.

Ormar je ostao na meni.

Zoran Gavrilović | Lidija

 

Moja Lidija, ne znam da li si

rođena od Boga

kada si mi u magli dima rekla:

„Drago mi je da si prestao misliti samo na sebe i da se dijeliš sa drugima."

Onda podne.

Podigao sam se visoko na prste

da postavim sunce na pravo mjesto.

Ti si rekla da je bijela boja zapravo crna koja se ispire.

Previše si pametna za mene, Lidija.

Takav je tvoj osmijeh,

takve su tvoje oči koje prave mišje rupe po kutovima sobe.

A ja sam ti samo htio reći

da prazna ulica traži prolaznike koji će je napuniti i učiniti manje tihom i praznom.

I taj tvoj strah da je bar staklo da ga razbijem,

ali on se previše uvukao u tebe i smije se.

Stalno se smije.

I ja sa njim.