Igor Petrić | Iluzija

- Želiš li vidjeti što mogu? – Pitao je naočit mladić, na trenutak čudnog, ali zavodljivog pogleda, svoju prijateljicu, ustvari djevojku koju je prije pola sata upoznao na ulici ispred Glavnog kolodvora i … da, kažu prodavala je tijelo za novac, pa što?! Svako se snalazi kako zna i umije. U današnje vrijeme bitno je preživjeti, a za preživljavanje ipak trebaš novac. Netko zdimi van, netko radi što najbolje zna, što trenutno može. Ako vam se ovo baš i ne sviđa, recimo da je slučajno naletio na nju i zovite ju kako hoćete: prostitutka, kurva, djevojka sa sela koja se nije baš najbolje snašla u gradu, pa ju sad iskorištavaju umišljene debele masne spodobe, ili obična gradska djevojka nezadovoljna životom koja je još kao mala zlostavljana i sad se eto bavi „najstarijim zanatom na svijetu“, što je potpuno kriva i netočna konstatacija, jer zanat se uči, naučava, proučava, za razliku od prostitucije koja se nasljeđuje, kojom se zaraziš ako nemaš sreće, ako ne paziš, ili je jednostavno rodiš na krivom mjestu u krivu vrijeme ili dozvoliš da te nespremnog uhvati, proguta, pregazi.

Ona nije ništa znala, nije slutila što se krije iza te lijepe vanjštine i tog zavodljivog pogleda. Bila je strpljiva i samo je čekala. Mladić koji ju je pokupio ispred Glavnog kolodvora, izgledao je pristojno, čak zgodno, za razliku od većine mušterija koje je opsluživala zadnjih nekoliko mjeseci. Bilo je tu svakojakih spodoba: od debelih, masnih priglupih, napuhanih, nasilnih, umišljenih veličina i manjina. Svih onih ljigavih ljigavaca, pedofila i obiteljskih nasilnika, nesretnika i usputnih avanturista, sakupljača spolnih bolesti, psihopata, sociopata i … ma bilo je tu svih i svakakvih kreatura, koji misle, samo misle da su nešto, a u stvari nalaze se na dnu dna hranidbenog lanca. Čekala je strpljivo što će od nje tražiti mladić, koji joj se predstavio, ali mu je odmah ime zaboravila. Na sve je već navikla i uglavnom pristajala, osim poljupca, koje nikad ni s kim nije dijelila, jer on je nekako intiman, iznad svih, iznad svega, samo njen, osoban. Čuvala ga je za nekog posebnog, kad sve ovo prestane, završi, kad skupi … snage, kad zaboravi.

- Pitao sam želiš li vidjeti što mogu?

- Može, samo, ja radim po tarifi i sve ovo vrijeme se obračunava,  ulazi u cijenu.

- Nema problema, evo ti odmah za sendvič, dva.

- Hvala!

Albert izvadi novčanik i mali preklopni  nožić. Novčanik je vidjela, ali nožić nije. Spretno ga je rasklopio, dok je djevojka spremala dio novca u malu crvenu torbicu. Rasklopljeni nožić primio je elegantno, istovremeno čvrsto i samo jednim, spretnim pokretom, oštricu dugu sedam i pol centimetara, zario je duboko kroz kožu, meso, sve do želuca iznenađene djevojke. Miris svježe iscijeđene krvi i želučane kiseline rasplinuo se malom hotelskom sobom, gotovo nečujno, nestvarno, kao u nekom: visokobudžetnom nadrealnom filmu, nekoj dobroj knjizi koju još uvijek nije pročitao.

- Ali, aliiiii… nesuvislo je promrmljala djevojka, izbečenih očiju i otvorenih usta.

- Vidiš! Ja sam iluzionist i sada ću te odvesti do malog uskog prolaza na kraju kojeg ćeš ugledati svjetlo. Vidiš li ga? Osjećaš li njegovu neodoljivu privlačnost. Reci mi. Reci! Ne boj se, nije to ništa, uskoro će sve završiti i više se nećeš bojati, više te neće boljeti. Vjeruj mi. – Rekao je gotovo utješno Albert i nastavio stiskati nožić uz djevojčinu kožu. Okretati ga i povlačiti prema dolje, prema gore, na sve strane i lijevo i desno, rezbareći kožu i meso profesionalno, umjetnički sasvim nježno i obazrivo. Kao da po koži ispisuje riječi davno izgubljene molitve zaboravljene religije. Kao da, poput starih majstora, ispisuje glinene pločice.

Osim što je imala otvorena usta i oči niz koje su se nečujno i nježno prelijevale kapljice slankaste tekućine, djevojka nije napravila baš ništa. Nijema u svojoj iznenađenosti i prestravljenosti prizorom, nije ništa mogla. Sve teže i teže je hvatala zrak jer joj je nožićem razderao i donji dio desnog plućnog krila. Nježno ju je zasijecao, pravilno kružeći njezinom utrobom. Srećom, nožić je bio iznimno oštar, tako da nije došlo do nepravilne deformacije tkiva. Sasvim precizni rezovi, fini i tanki, kirurški precizni, gotovo bezbolni.

-Možeš li sada vidjeti svjetlo. Reci mi. Opusti se i prepusti život neka vodi svoju posljednju bitku. Ne boj se. – tješio je Albert začuđenu djevojku, ali ga ona nije čula. Nije razumjela od šoka. Naime, zbog naglog gubitka tamno crvene, još uvijek tople tekućine, koja se nekontrolirano izlijevala iz njezina tijela, došlo je do poremećaja cirkulacije i kritičnog smanjenja dotoka dragocjene tekućine do tkiva i organa, a s tim u svezi i nedovoljne apsorpcije kisikom. Tijelo se sve teže i teže borilo. Vrijeme je curilo kao i dragocjena tekućina, kao i život iz tog nježnog, svilenkastog tijela.

- Zaboravi! – promrmljao je Albert i nekoliko puta zapucketao prstima.

- Dosta! – viknuo je glasno.

- Gotov je! Probudi se Barbara!

Djevojka se trgnula, uhvatila rukama u predjelu želuca, trbuha, prsa. Nije bilo krvi, nije bilo porezotina, nije bilo ničega, ni odjeće, samo koža, svjetla i njegovana, nježna na dodir, koža istinske ljepote.

- Vidiš li sada zvijezde? – pitao je Albert.

- Vidim svjetlo, vidim zvijezde iako je dan, vidim i mjesec i sunce. Vidim sve, nekako jasnije i čisto, kako kad se kiša ispada i zasja sunce, a nebo je plavo i … bijele se pahuljasti  oblaci. Vidim prošlost i budućnost. Vidim sebe u nekom drugom svjetlu. Vidim se jednog dana kako gola ležim na dnu oceana.

- Znaš li tko si?

- Ja sam čovjek. Čovjek od krvi i mesa i znam da sam bila izgubljena neko vrijeme, ali se ne mogu sjetiti gdje i kad sam se izgubila. Sad to nije ni važno. Mislim da ću zakasniti na predavanje. – rekla je zadovoljno djevojka otvarajući svoju torbicu, crvenu torbicu s pozlaćenim lančićem. Odvratnu crvenu torbicu s pozlaćenim lančićem i rekla:

- Duguješ mi još za dva sendviča.