Kolumne

petak, 27. travnja 2018.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Vlaste Golub "O ljubavi, spletkama i svemu pomalo"

Piše: Mirjana Mrkela
I život i mašta pišu romane
   

Sad ću malo mudrovati. Zapravo, ja sam vam mudra od glave do pete. Pišem o romanima, a romane, kažu, piše život. Nešto se dogodi, ili netko ispriča nekom piscu  i on to pretvori u priču. Ali nije uvijek tako. Piščeva mašta radi brzinom većom od brzine svjetlosti. Pisac često ne stigne zapisati sve što izmašta.
   
Kada sam išla u osnovnu školu, maštala sam o braći koju bih voljela imati. Bila bi dvojica, jedan malo, drugi mnogo mlađi od mene. Malo mlađi bi se zvao Andrea, a onome drugome sam već zaboravila ime. To maštanje me je obuzelo toliko da sam neko vrijeme pisala dnevnik. Bio je lažan od riječi do riječi. Makar se tako činilo mojoj mami (stvarnoj koliko i ormar na kojemu ga je našla. Ona je bila oniska ženica i nije vidjela vrh visokog ormara u mojoj sobi. Ali, na žalost, ponekad je i odatle brisala prašinu. 

  
– Kakve su ovo gluposti? – dreknula je, nakostriješila kosu i podbočila se – Zašto lažeš?
   
Oborila sam pogled kako bih dobila na vremenu. Mašta, moja hitra prijateljica, odmah mi je pomogla.
  
– Ne lažem. –odgovorila sam – To je roman.

– Ah! – samo je rekla mama, poput viteza kojega su skinuli s konja, razoružali i izvukli iz oklopa.
   
Još se sjećam da je onaj roman-dnevnik bio pisan ponekad olovkom, ponekad kemijskom, u nevelikoj bilježnici s blijedo narančastim koricama. Tko i kada je bacio tu bilježnicu, nemam pojma. Uostalom, ona i nije važna. Važno je da sam sama sebi pokušavala pomoći maštajući. Brata nisam mogla imati, dobro sam to znala.
  
– Ali ne smiješ zaboraviti da se mnoga maštanja ostvare. – rekla mi je Vlasta - – Evo, ja sam maštala kako ću objaviti roman i uspjelo mi je!

Vlasta i Jaga
   
Moja prijateljica Vlasta ima kćer koja je pretrpjela mrziteljski napad. Njih dvije su se složno suprotstavile i naravno – pobijedile. Osim toga, Vlasta tvrdi da pozitivne misli mogu pomoći sretnom rješenju. Pozitivne misli i dobri prijatelji. Zatim se mašta premiješala sa životom i od toga je nastao roman "O ljubavi, spletkama i svemu pomalo". Dok ga budete čitali, ne pokušavajte otkriti što je u njemu izmaštano, a što istinito. Romani su svjetovi za sebe i uživanje u njima ne treba kvariti suvišnim dvojbama.
   
Budući da se Vlasti sviđa ime Jaga, ona ga je dala svojoj junakinji. Ne znam što vi mislite o tome imenu, ali meni zvuči bolje i zanimljivije od moga. Vidite već kako ja uvijek želim nešto drugo od onoga što imam. I ta Vlastina Jaga također je svoj svijet iz mašte pretvorila u pisanu umjetnost. Kod nje nije bio dnevnik, nego tekst za dramu. I nije maštala o braći, nego o dečkima.

Što ako ne možemo sami
  
Kada sam pročitala Vlastin roman, imala sam nekoliko pitanja. Najvažnije je ovo: što ako nas nitko ne razumije? Što ako nas je sram ili strah povjeriti se?
   
Moja patnja zbog nemanja braće nije bila velika i brzo sam je nadvladala. Imala sam nekoliko dječaka u susjedstvu, hrpu rođaka, a uskoro i ponekog dečka. Vlastina Jaga je imala obitelj koja ju je razumjela i nastojala joj pomoći. "Iako inače nesložne, ovaj su se put i mama i baka odlučile udružiti". Mama joj kaže: „Ljubavi, nisi ni ružna, ni glupa, ni jadna nego obratno od toga, i to jako dobro znaš..."
   
A malo poslije, kad joj je kći otkrila još neke pojedinosti onoga što je muči: "Ti imaš puno prijatelja koji te vole i cijene i zašto bi ti bio važan tamo neki glupi klinac?" Što se tiče Jaginih prijatelja, loši su otpali kao trule jabuke, a dobri su pokazali svoju dobrotu.
  
Sve je to lijepo, u daljini se već smiješi sretan kraj. No što bi bilo da je mama zauzeta nečim i ne vidi problem? Što ako ne shvaća, kao što moja nije? Ili nema nikoga – ni mame, ni bake, ni prijateljice
   
– Ne vjerujem da nema baš nikoga. - kaže mi Vlasta. Mora postojati neka starija, iskusnija osoba, možda susjeda, mamina kolegica, trener, prijateljičina baka, ujak u kojega imamo povjerenja, bivša učiteljica... Treba razmisliti i progovoriti
   
Govoriti više o romanu neću. Samo još jedna od meni najljepših rečenica, a vi razmislite je li iz izmaštanog ili iz stvarnog Jaginog života! "Dok stojim tako s čokoladom u rukama, osjećam da ga trebam zaustaviti, reći mu nešto, ne želim da ode.!

Nema komentara :

Objavi komentar