petak, 27. travnja 2018.

Josipa Špacir | Noćne ptice


Svježina se uvukla u noćni zrak, a mjesec se puni. Leži na krevetu i gleda u nebo,  čekajući trenutak u kojem će oblaci prekriti mjesec.

Čuje ćuka u daljini. Baka joj je govorila oglasi li se ćuk tri puta za redom, netko će uskoro umrijeti. Učini joj se da je sada vidi kako sjedi pod starim dudom prašnjavog slavonskog dvorišta, u kasnu ljetnu noć i priča drevne narodne priče. Možda je to baka rekla za kukuviju. Ne može se točno prisjetiti. Mogla bi biti kukuvija – prvi puta kada je čula njen krik, sledila joj se krv u žilama. Mješavina nadnaravnog plača i kriještanja činila je svako praznovjerje mogućim.

Okrene se na bok, pokušavajući odagnati misli. Kroz glavu joj prođe da je negdje na društvenim mrežama pročitala kako je najzdravije spavati na lijevom boku. Članak ispod onoga kojeg joj je poslala prijateljica: „Kako se riješiti čukljeva s ovom biljkom“. Nema čukljeve pa nije ni čitala. Misli joj odu na sutrašnji dan, čekaju je dva neugodna sastanka. Okrene se na leđa i uzdahne. Ništa od spavanja za sad, zaključi. Sjedne na krevet i pomisli da barem nije prestala pušiti, sada bi zapalila jednu na balkonu.

Uzme knjigu s noćnog ormarića, nastavi čitati s mjesta kojeg je zabilježila reklamnim letkom za restoran brze dostave hrane. Čita automatski, bez udubljivanja, ionako se ne sjeća što je ranije pročitala. Nemir je sve jači, odloži knjigu, ustane iz kreveta i odjene se  na brzinu, ne birajući kombinaciju. Izađe na ulicu. Ulica je tiha, prazna. Podigne pogled, prozori su mračni. Ljudi spavaju, pomisli. Tu i tamo kroz poneku zavjesu bljeska svjetlo televizora. Nastavi polagano šetati, uz zvuk vlastitih koraka. Osjeti se samom na svijetu. Kao mnogo puta do tada. Taj je osjećaj duboko protkan njenim bićem. Hoda besciljno, izgubila je potpuno pojam o vremenu.

Učini joj se da čuje korake iza sebe. Okrene se, ali ne vidi nikoga. Zastane. Oko nje je samo tišina i prigušeni zvukovi grada koji spava. Krene u smjeru doma i ubrza korak. Učini joj se da čuje korake. Začuje ćuka. Od umora osjeti strah, srce joj počne udarati. Začuje drugi put „ću-uk“. Koraci se približavaju. „Došao je vrag po svoje“, pomisli prestravljeno. Zastane, zatvori oči i čeka. Koraci su sve bliži, ćuka više ne čuje. Kraj nje prođe čovjek, stisnut, s rukama u džepovima, gledajući u pod. Ćuk se nije oglasio treći put. Na istoku se noć prorijedila. „Sutra ću uzeti nešto za spavanje“, pomisli i nastavi put kući.

1 komentar :

  1. Odlična priča. Ono sa ćukom je istina, mislim da redovito dolazi i da se javlja.

    OdgovoriIzbriši