Kolumne

ponedjeljak, 30. travnja 2018.

Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 8


(Il spavaj il uzdiši, o svili, čarapicama, vjetrohvatima i o tomu da još nisam pukla)

Stižemo u Yazd. Večer je. Jedva čekam da se dokopam hotelske sobe. Na put sam ponijela kremice, šampončiće i tako, sve u mini izdanjima zbog letova. Ništa od toga  na putovanju nisam ni otvorila, ni primirisala. Tuš i pad na postelju. Kapak. Al' ne da ti. Nekadašnji karavansaraj pretvoren u hotel. U glavnom, ulaznom dijelu recepcija i restoran. A onda  - zakoračiš u bajku. Vrt s vodom, šumom stabala, sjenicama, pošljunčanim putićima, klupama, cvijećem, čak dvije ara papige na grani. Sve sobe gledaju na vrt prozorima od raznobojnog stakla. Iz nekih soba svjetlost pada po ukrasnom žbunju, titra u čudesnom spoju sa sjenama diskretno osvijetljena vrta.

Pa sad ti il' spavaj, il' uzdiši.

Yazd. Najveći i najznačajniji grad na iranskom dijelu Puta svile. Nekoć oaza u najvrelijoj pustinji Irana, Dashd-e-Kavir, Marco Polo ga spominje kao dobar i plemenit grad, poznat po trgovini i proizvodnji svile. Uz brokat svilu, i danas proizvode tkaninu što je zovu termeh, a izrađuje se od čiste svile miješane s najfinijom vunom. Ko po svilenoj niti misao me povuče drugdje, i uzorci uostalom. Lucca, Toscana, gdje sam bila prošle godine, u doba renesanse središte izrade skupocjenih tkanina. Od 8.-10. stoljeća preko Genove trgovali su sa Srednjim Istokom i Bizantom, Putem svile dopremali su i tehnologiju izrade, ideje, nit od Yazda do Lucca-e.

Sutradan ujutro vozimo se prema starom gradu. Pridružuje nam se televizijska ekipa u vidu dva simpatična lika koji će nas pratiti do kraja putovanja. I opet gledam, gdje god je moguće, zasadili su nešto: cvijeće, ukrasno grmlje, stabla. Neka oko debla imaju čarapice. Možda kakva zaštita od žege, možda ih namaču. Ne znam. Al' kad su stabla posrijedi, ovdje se više ničemu ne čudim.

Izdaleka već vidimo šumu tornjeva nad starim gradom, neku vrst predimenzioniranih dimnjaka. Vjetrohvati. Klima uređaji, kakvi su ovdje postojali već prije dvije tisuće godina, olakšavali su život po pustinskoj klimi velikih temperaturnih razlika između dana i noći, ljeta i zime. Iznutra vertikalno podijeljeni na šahtove, funkcioniraju koristeći razlike u temperaturi i pritisku zraka. Sastoje se od tri dijela.

Prvi dio, iznad kuće, poput dimnjaka, srednji dio, gdje svjež zrak struji prema dolje a topao prema gore, i donjeg dijela gdje se nalazi bazenčić s vodom budući da isparavanje poboljšava učinak hlađenja. Yazd nazivaju i gradom vjetrohvata. Drevni sustav navodnjavanja, Kanat, i danas je podloga dakako moderniziranoj opskrbi vodom.

Imaju i građevine-hladnjače, stožastog oblika, građenih opekom, zidova debelih do dva metra. Tu se nekad zimi slagao led dopreman s planina. Između svakog sloja leda sloj trstike. Led bi se održao i tijekom ljetnih mjeseci i služio za pohranjivanje namirnica.

Stari grad Yazd. Moćan, arhaičan, građen od blata, ćerpića zapravo, oblih, zatvorenih kupolastih oblika. Kuće su povezane i dijelom ukopane u zemlju. Dodatno ih stabiliziraju lukovi iznad tijesnih i nadsvođenih prolaza s otvorima za cirkulaciju zraka. Na sve se mislilo. Ništa nije slučajno. Ovo nije ni bajka, ni san, pomislim, ovo je iskon, prapočelo. Naslanjam se leđima o zid. Prolaze me srsi. Dišem duboko.

Yazd je na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine zaveden pod "Grad s najstarijom arhitekturom na svijetu".

Iz labirinta staroga grada izlazimo na trg. S desne strane je Jame džamija, s lijeve živahna ulica s trgovinama i kafićima. Nakon kratke šetnje okupljamo se i ulazimo u džamiju. Izgrađena je u 12. st., njezini minareti najviši su u Iranu. Kupola je dvostruka.  Unutrašnjost krase glazirane pločice u bezbroj nijansi i ornamenata plave boje, svjedočanstvo vrhunskog majstorstva iranske keramike. Zabaciš glavu i ne spuštaš je.

Islam zabranjuje slike vjerskog sadržaja, stoga ornament krasi zidove palača i džamija. U Iranu je glazirana i oslikana keramika najbogatija različitim tehnikama proizvodnje i raskoši umjetničkog izražaja. K tomu, Iran ima nalazišta tirkiza, a afganistanski lapis lazuli bio je poznat i cijenjen još u starom vijeku.

Zlatno doba perzijskih keramičkih pločica seže u 12. i 13. stoljeće zbog utjecaja kineskog porculana. Početkom 15. st. počinju se koristiti i na fasadama. O tomu lijepo svjedoči i Jame džamija u Yazdu. Središta proizvodnje keramike su Kashan i Yazd.

U dućanu što izgleda poput Ali Babine pećine kupujemo suvenire: keramičke pločice, ptičice za sreću, emajlirane posudice u tirkiznoj i lapis lazuli plavoj. Još nisam pukla. Ali ću. Kasnije...

 (nastavlja se)

(foto: Krešimir Marinić)

Nema komentara :

Objavi komentar