Kolumne

četvrtak, 26. travnja 2018.

Blanka Will | Bilješke s putovanja u Iran 4


(O gradu pjesništva, vrtova, narančinom cvijetu, i papigici  koja proriče sudbinu)

„Tko želi razumjeti pjesništvo, taj nek' putuje u zemlju pjesnika" pisao je Goethe u svom Zapadno-istočnom divanu, nadahnutom perzijskim pjesnicima Hafizom i Saadijem. Kasno je prijepodne. Širaz nas dočekuje na zadnji dan iranske Nove godine, praznjikav, sedamsto kilometara udaljen od gužve Teherana. Kažu da Širazlijama nije preša, pomalo, polako, grad se tek počinje buditi. Zrak je suh i ugodan, ne prevruć, što godi mojim dišnim putevima. Grad se razvio na mjestu oaze, u dolini oko 1500 m iznad mora, okružen visokim gorjem Zargoz, što se dalje s juga spušta prema Perzijskom zaljevu. U prolazu, vozeći se uz Vrata Kur'ana, najstarija gradska vrata Širaza, vidimo kako iz brda šikljaju vodopadi. Kuće su ravnih krovova, uglavnom katnice. Građene od pečene cigle oker boje, savršeno se uklapaju u pustinjski krajolik isprekidan zelenilom vrtova i drvoreda. Širaz je „vrt Irana“ kažu, poznat po Perzijskom vrtu, uzgoju ruža i jasmina. Smješten u provinciji Pars, prije 2500 godina bio je srce ahmenidske Perzije. Odavde potječu dvije moćne staroperzijske dinastije: ona Ahmenida (559.-330. pr. Kr) i Sasanida (224.-651.). Više puta se spominje na glinenim pločicama iz vremena Darija Velikog, a nakon pada Perzijskog carstva i razaranja Perzepolisa preuzima ulogu kulturnog središta.

Grad pjesništva i filozofije, ljepoduha.

Kada god bi nekom rekla da putujem u Iran, čudno bi me pogledao, kao, što ćeš tamo. Jedna se, inače akademski obrazovana, znanica upitala da što idem među Arape. No kada bih odgovorila da idem u Perziju, reakcije su bile drugačije. Naziv Perzija asocira na nešto privlačno, čarobno, bajkovito, kao iz Tisuću i jedne noći. Međutim, strogo uzevši, Perzijanci su samo oni koji potječu iz provincije Fars, s glavnim gradom Širazom. Sam naziv Iran daleko je stariji, a znači carstvo Arijevaca. Koristio se za nomadska plemena centralne Azije od kaspijskog jezera do Eufrata i Tigrisa.

Ne gubimo vrijeme i odmah krećemo u obilazak, najprije citadele Arg-e Karim Khan. Od iste oker pečene cigle kao i grad, ukrašena ornamentima izbočene cigle, masivna, s četiri ugaona tornja, od kojih se jedan nakrivio k'o u Pisi. Iznad ulaza mozaik prikazuje borbu Rostama protiv diva, mitski sukob dobra i zla. Rostam je najpoznatiji lik perzijske mitologije, što ga pjesnik Firadusi opisuje u svom djelu Šahname (Knjiga kraljeva), nacionalnom epu Perzijanaca. U dvorištu miris naranče u cvatu toliko intenzivan da mi se zavrtilo u glavi. Dvorište je „šuma“ stabala naranči ispresijecana vodotocima, bazenčićima, stazama, klupama za odmor. Sve prostorije citadele gledaju na dvorište prozorima u raznim bojama stakla. Pri upadu sunčeve svjetlosti bacaju šare po zidovima, kao u kaleidoskopu. Uz prozore zamišljam perzijsku princezu Turandot (Turan-dokht, Turanova kći, naziv korišten u perzijskoj poeziji za princeze). Kad sam već pri tomu. Jedan gorak gutljaj smo morali progutati. Najljepša džamija Širaza, ona ružičasta, Nasil ol-molk, zbog renoviranja je zatvorena.

Citadela Arg e-Karim Khan


Mozaik iznad ulaza u Citadelu: Rostam u borbi se nemani
Pavilion nad Hafizovim grobom
Upućujemo se prema Hafizovu vrtu. Evo gdje se sjatio cijeli grad, i ne samo on. Mnogo je onih koji na blagdane žele posjetiti grob svog pjesnika.  Svaka kuća u Iranu, uz Kur'an, ima i izdanje Hafizova Divana. Pred ulazom se skupila hrpica ljudi. Čovjek s papigicom na ruci, i kutijicom s ceduljama u drugoj. Ptica kljunom iz kutijice izvlači papirić, na kojem je Hafizovim stihovima zapisana sudbina onoga za kojeg je izvučen. I inače imaju običaj proricati na taj način. Nasumce se otvori jedna od stranica Divana, i pročita stih.

Hafizov vrt spada u najljepše vrtove Irana. Dominiraju čempresi, i narančin cvijet u ovo doba godine.  U središtu je pavilion s nadgrobnom pločom od zelenkastog alabastra. Oko njega gužva. Svatko od posjetitelja, parovi, obitelji s djecom,  želi dotaknuti grob pjesnika.

U obilježja perzijskog pjesništva spadaju toposi, nepromjenjive slike – kao ona o slavuju i ruži. Ruža je nijema ljubljena, a bolbol (perzijski za slavuja) pjeva ruži, koja mu se ne želi smilovati; tulipan je u svom obliku poput vatre, svete vatre, uspravnih čaški, mističan, Mojsijev gorući grm; nebo je ogrlica plejada. Riječ je mistična, dimenzija kojom se otvaraju svjetovi; ovostrano i onostrano je nedjeljivo. Promičem rukom po zelenom alabastru kao u balonu, lišena okoline. Kada bi pjesme imale miris, Hafizove bi mirisale po ružama, jasminu i cvijetu naranče.

Hafizov Diva, proroštvo i cvijet naranče
Nakon šetnje vrtom, odlazimo na licu mjesta kupiti Hafizov Divan. Uzimam ga u njemačkom prijevodu. Sjedamo na zidić i listamo. Zamolim sina da mi otkine cvijet naranče sa stabla. Stavljam ga u preklopljen list papira, i zajedno s proroštvom što ga je ptica na ulazu u vrt izvukla, polažem među korice knjige. U tom trenutku se pater familias obitelji koja je sjedila na zidiću uz nas diže, okreće prema meni i duboko nakloni s rukom na srcu.

Sve sam rekla.

A onda se valjalo „probiti“ prema izlazu. Iranci se jako vole fotkati. Sin i ja, oboje visoki, očito smo bili atrakcija. Jedno dvadesetak fotosešna samo do nadomak izlaza, gdje smo se maknuli s glavnog puta i nestali među zelenilom mnoštva pokrajnjih putića. Još jedanput sjednem, daleko od gomile, da upijem mirise.

Previše je toga, i prebrzo, i pregužva. Pridružuje mi se Atife, naša voditeljica grupe. U tišini mi prevodi proroštvo s cedulje.....


Nema komentara :

Objavi komentar