Kolumne

subota, 29. listopada 2016.

Ivo Mijatović | Muke po Andriji, VII. dio



VII


POVRATAK NA SELO

 Bilo je rano ujutro. Posljednji dani kolovoza bivali su primjereniji jeseni nego ljetu. Jutra su odisala niskim temperaturama i rosnom travom. Ustreptalo lišće je žutjelo polagano opadajući. Svi znaci novog godišnjeg doba bili su na pragu, iako je do jeseni bilo još dvadesetak dana.

Vukući kompoziciju pobješnjela lokomotiva zazviždi. Stizala je u Vinkovce. Putnici koji su putovali na Istok, morali su presjesti. Nastane gužva. Kao da nitko nije putovao dalje prema Beogradu, svi su se iskrcavali na ovoj postaji gmižući u grupicama prema već odavno postavljenim kompozicijama za neki drugi smjer.
- Molim vas, trebao bih nosača  s kolicima…imam puno prtljage, a vlak mi polazi za deset minuta! - obrati se naočit mladić otpravniku vlakova, koji se pripremao staviti zviždaljku u usta kako bi dao znak za polazak vlaka iz kojeg se iskrcao.
- Eno tamo! - pokaže rukom i zazviždi. Oštri zvižduk pištaljke prolomi se kolodvorom. Vlak krene. Ogromni oblak bijele pare zapljusne putnike, a zatim se začuje snažno kloparanje. Ubrzo se gubila utabanim putem.
- Nosač, hej nosač! - podvikne momak na malena čovječuljka što se bio posjeo na kolica držeći ručku za vuču preko nogu. Ovaj poskoči i u trenu se nađe do njega. Onako malen, vješto je baratao torbama i koferima smještajući ih na kolica.
- Gdje? - upita.
- Tamo…prvi peron, lijevi kolosijek! - objasni. Nosač potegne, a pripomogne i momak. Njegova suputnica brzo je koračala za njima pridržavajući prtljagu. Usput je gledala okolinu u kojoj se našla. Prvi put dolazi u Slavoniju i tu ostaje zauvijek. 
- Ti druže, seliš iz Like ili Dalmacije…otkud u Slavoniju!? - upita čovječuljak.
- Ne, ja sam Slavonac…vraćam se doma…na gledaj! – skoro ljutito prasne, a zatim iz džepa izvadi smotuljak i razmota.
- Prepoznaješ li ovo…to je ono što uvijek nosim u srcu…naša zemlja slavonska…pomiriši…miriše kao ovaj zrak! – unese mu smotuljak skoro pod nos.
- Ništa ja tu ne osjetim…da miriše kao ona preko Dunava možda i bi! - cinično ustvrdi ovaj i pljune na stranu. Više ništa nije pitao. Brzo ih dovede do njihove kompozicije. Istovari prtljagu pored vrata i ispruži ruku.
- Daj dinar! – skoro naredi.
- Za te pare mogu se vratiti odakle sam došo!“ - ustvrdi mladić
- Ako neš platit, zovem miliciju! - odrješito rekne. Mladić posegne u džep. Izvadi novac i plati. Na nosačevom licu blistao je trijumfalan osmijeh. Uzme kolica i cinično se smijuljeći udalji. Nije im pomogao niti utovariti tu silnu prtljagu.
- Daj, Marija, odi gore, ja ću ti dodavat, a ti samo meći tu kod vrata, pa ću ja poslije smjestiti . - skoro moleći rekne mladić.
- Dobro, Andrija,…daj! - prihvati djevojka.
Čim su se smjestili, Andrija otvori prozor pored njihovih sjedala. Proturi glavu. Ugleda kako se prema vlaku vukao otpravnik. Podigne zastavicu i zazviždi. Mladić isturi glavu više van. Želio je osjetiti kako ga miluje slavonski zrak, kako miriše skoro zrela bundeva i kukuruzovina. Prešao je pogledom s kraja na kraj. U svitanju dana nazirao je obrise šume. I njen miris osjeti, tako da su se pluća raširila upijajući svu tu krasotu. Ugleda na cesti, što je vijugala uz prugu, seljačka kola.U njih upregnuta dva žerava. Mimoilazeći se, Andrija u znak pozdrava podigne kapu na njihova gazdu. Pozove Mariju da mu se pridruži. S velikom radošću doživljavao je povratak u svoje selo.
- Andrija, još nikog nisam vidjela da se toliko raduje povratku u svoje selo! - podbode ga djevojka. On ju pogleda. Vjetar joj je mrsio plave kose noseći ih do njega. Privuče je k sebi i poljubi. Uzvrati lagano, a potom divlje.  .
- Sada smo blizu…gledaj…ono tamo, to je moje selo…tu je moj dom! - ushićeno joj pokaže na selo kojem su se primicali. Nazirali su se crveni krovovi, štagljevi, staje, svinjci, kuće i dvorišta. Negdje se vidjela tek puštena živina, a negdje svinje na oboru. Kaljužale su se kao da je vani bilo podne, a ne tek jutro. Onako oblijepljene blatom bježale su u svinjce pred zvukom lokomotive. Neki od mještana pripremali su marvu za čordu.
Snažan pisak propara jutarnju tišinu. Bio je to znak da su se približavali postaji. Andrija poskoči hvatajući prtljagu, pripremajući je za iskrcaj. Pomognu i neki od putnika koji su putovali još dalje, prema Županji, a onda tko zna dokle.
Uz polagano zibanje, naprijed-nazad, drndajući, zaustavi se prašnjava lokomotiva.
Andrija odgurne vrata. Pred njegovim očima zasja selo; istinsko, onakvo kakvo je poznavao. Ništa se nije promijenilo, osim što je zgrada željezničke postaje bila svježe obojena. Miris boje razlijegao se okolinom. Spusti se dolje. Doda ruku svojoj pratilji koja se u trenu nađe do njega. Nemajući vremena za divljenje, stanu prihvaćati svoju prtljagu. Iskrcani, ostanu promatrati kako se vlak bjesneći  udaljavao prema nekom novom odredištu.
- Hej, momče,…čekaj,čekaj…pa ti si Pavin…onaj Andro…a!? - upita prodavač karata. Mladić ga pogleda. Uoči kako je do njega stajao visok i suhonjav čovjek u tamnoplavoj uniformi. Na glavi je imao kapu s isturenim šiltom.
- O, čika Tunja, nisam vas ni prepoznao! - zagrli Andrija sumještanina.
- Znaš da ti je ćaća u apsu? - upita ga ovaj i stane pričati. Pričao mu je o svemu što se dešavalo, a zatim izrazi sumnju da ne vjeruje kako bi njegov otac takvo što napravio, iako je po prirodi bio buntovnik, uvijek je sve davao u zadrugu i izvršavao propisanu obvezu.
- Netko ga je tužio…netko kom se ne sviđate, a šta da ti kažem, zna tvoj dado tko je to.! - ustvrdi.
- I…imal vako šta novo.? - znatiželjno upita Andrija. Kako se do njih nalazila djevojka, Tunja ga uhvati za rame i povede dva-tri koraka u stranu, a zatim tiho upita:
- Tko ti je ova?
- Moja žena…ustvari nismo vjenčani…zaprosio sam je! – odgovori.
- Zaprosio…znači ništa od Janje, a priča se da ti je rodila dite…sama je s njim, uh kako dobro izgleda…garava, jedra, oči ko dvi žeravice! - napomene Tunja, stvarajući kovitlac u Andrijinoj duši.
- Kakvo dite, meni nikad nije napisala da je noseća?! - plane.
- Ako ti ne znaš…ne znam ni ja?! – slegne ramenima ovaj.
            Marija im priđe. Osjeti kako nešto nije u redu, ali ne pita ništa. Pogleda u Andriju.
            - Andrija, kako ćemo do tvoje kuće…vidi koliko je stvari? - upita, a zatim ispruži ruke nad silne kofere i kutije.
            Iako Marija nije imala mnogo toga za nošenje, doktor Babić potrudio se da ju otpremi kako je valjalo. Uz njene haljine i oprave koje je posjedovala još dok je radila kod Hanžekovih, on joj je kupio dosta garderobe i dao nešto pribora za objedovanje, tako da je sama posjedovala dva kofera i tri kutije prtljage. Isto tako je Andrija imao dosta svoga. Za godinu dana, koju je proveo u gradu, nakupilo se mnogo toga; garderobe, knjiga, raznih kućnih potrepština i nekih nevažnih sitnica od kojih se nije htio rastati. Tek na njen upit postane svjestan kako je mnogo toga, a nikakvog prijevoza u blizini.
 Priskoči čika Tunjo govoreći:
            - Andro, ta de strpi se malo…odo ja doma pa će ti to Franja odvest…a znaju l' tvoji da dolaziš!? -upita sjedajući na bicikl.
            - Ne! - odrješito rekne i sjedne na jedan paket. Gledao je dugajliju kako brzo okreće pedale svog prometala gubeći se u trenu iz vidokruga. Ostanu sami.
            - I, Marija, što kažeš? - upita je mladić usputno hvatajući njenu ruku. Želio je da osjeti njegov dodir dajući joj sigurnost bez obzira kakav bio njen odgovor.
            - Ne znam, Andrija,…sve je ovo novo…nigdje brda i brijega…samo ravnica! - isprekidano je govorila, očekujući njegovu reakciju. On ju samo jače stisne.
            Nakon desetak minuta ugledaju drndajuća kola koja je vukao malen konj, a na kolima sjedio i kočijašio Tunjin sin. Nesmiljeno je udarao kandžijom, pokušavajući ga tjerati brže nego što je mogao. Bez obzira na batine, konj bi samo poskočio u stranu i nastavio svojim tempom. Vidjelo se da je iscrpljen. Konačno stignu do njih.
            - Zdravo, Andrija! - pozdravi ga novopridošlica iskačući iz kola.
            - Daj, Franja, ni u Zagrebu nisam pozdravljao tako…valjda se kaže; Bog…Faljen Isus! - naljuti Andriju način na koji ga je ovaj pozdravio.
            - Ne znam, Andrija,…ovdi i zidovi imaju uši…pa bolje pssst! - rekne i stavi prst do usta, pokazujući u znak šutnje.
            Natovarivši teret i htijući krenuti, Andrija zamoli da on kočijaši:
            - Mogu ja…već sam zaboravio kako je to ositit uzde u rukama!
            Franja mu  dopusti, sjedne iza, a do njega na sjedalo propusti Mariju. Andrija zvizne i lupi uzdama niz konjske sapi. Konj povuče. Pusti ga da ide lagano bez prisile. S velikim žarom pozdravljao je sve koje su sreli usputno. Promatrao je svoje selo; živo, nesputano i osjećajno. Shvati kako je godina duga, preduga, da se ljudi mijenjaju i odrastaju brzo, a samo u godinu dana. Popipa svoje lice. Možda se i on drugima činio isto takav. Nije se promijenio, ostao je isti, mlad i snažan, jedino je nosio godinu više na svojim ramenima.
            S misli ga odvrati vaza u prozoru kuće kojoj je nekada bio čest gost. Promotri dvorište; uredno i lijepo s mnoštvom cvijeća, nova ograda od svježe rezane daske, a nad ulazom u trijem nadvila se ruža. Njen miris vrati ga u sjećanja. Pribravši se, podigne kapu u znak pozdrava. Marija pogleda oko sebe, s velikim zanimanjem pokuša vidjeti koga je to njen izabranik pozdravio. Odustane. Pripiše to njegovom veselju i neopisivoj sreći što se vratio u rodno selo.
            Sjedeći iza njih Franjo je znatiželjno promatrao sumještaninovu pratilju. Bila je ljepše i elegantnije odjevena od njihovih seoskih djevojaka, ali nikako tjelesno privlačnija; mršava, pomalo bljedunjava lica, nježnih ruku, po kojima zaključi da nije radila teških poslova, tako da se morao zapitati gdje će ju Andrija smjestiti u svom domu. Nikako mu nije odgovarala spoznaja da jedna gradska djevojka dolazi živjeti na selo i to još u ovakvim teškim vremenima. Na trenutak spazi njen pogled iz kojeg je mogao iščitati blagost i dobrotu, a isto tako i podignutu Andrijinu kapu što se na trenutak zavijorila u njegovoj ruci, a potom opet spustila na glavu. I on se osvrne oko sebe. Spozna kako tu na ulici nije bilo nikoga, ali i odmah shvati što je značila ta gesta. Iznenadi ga njegovo ponašanje. U tom trenutku bi mu žao djevojke.
            Zrak propara pucketanje kandžije. Konj živne i brže povuče.
            Trebalo je još kojih stotinjak metara do odredišta. Konačno, nakon jedne krivine, izroni kraj u kom je odrastao Andrija.
            - Eno...ono tamo je moj dom! - pusti Andrija uzde iz jedne ruke, a potom je ispruži u pravcu očeve kuće pokazujući je Mariji.
            Ona se zagleda.
            Morala je priznati kako joj niti jednom riječju nije preuveličao ono što je gledala ispred sebe, tako da je imala dojam kao da već poznaje taj dom.
            - Sve je onako kako si rekao…i da nije…opet mi je drago…zbog tebe! - jasno naznači, a potom se nasloni na njega usputno ga hvatajući ispod slobodne ruke.
            Godio mu je takav položaj, ali je blago odgurne.
            - Marija,…ovo je selo! – pomakne se dajući joj na znanje kako nije moralno da tako sjede priljubljeno jedno uz drugo i to još po danu.
            Ona ga pogleda začuđeno i upita:
            - Pa zar mi nismo…?
            - Jesmo, ali ovo je selo…o tom ću ti pričat kasnije! - prekine je, da bi potom zategnuo uzde u lijevo, tjerajući konja da skrene na zidanu ćupriju ispred kuće njegova oca.
            Ustane sa sjedala i pogleda preko velike ograde.
            Nasred dvorišta stajala je starica, njegova baba.
Znatiželjno je oslušnula zvuk kola koja su se zaustavila pred kućom, a zatim ugleda glavu svog unuka. Živne.
- Dico…Eva…brzo…evo Andre! - orilo se na sav glas iz staričinih usta. Krstila se i zahvaljivala dragom Bogu što se unuk vratio.
Odnekud iz dubine dvorišta izrone njegova braća, a potom na trijem izađe mati. Rukama je popravljala maramu da bi potom s nevjericom gledala u svog najstarijeg sina. Suze joj zaiskre u očima, a srce življe zakuca. Od sreće bi najradije poskočila, ali se pribere. Onaj koji je trebao biti tu kraj nje i podijeliti sreću s njom, čamio je u zatvoru.
Brzim korakom zaputi se prema sinu koji je utjerivao kola kroz kapiju, koju mu otvoriše braća.
Ne čekajući da se konj zaustavi, skoči iz kola pred mater.  Snažno ju zagrli. Nakon nekog vremena pozdravi se s braćom, a potom stupi pred baku koja je sve to gledala postrance.
- Faljen Bog, stara majka! - pozdravi, gledajući u njene oči.
- Uvike dite…znaš da ti je dado u apsu!? - odgovori pitajući, a pritom se malo nagne na stranu pogledavajući u neznanku s kojom je došao.
- A va…ko je ona? - znatiželjno upita.
Svjestan kako ju nije niti predstavio, a k tome još ostavio samu kraj kola, brzo se nađe do Marije, uhvati je za ruku, a potom se obrati prisutnima:
- Mamo, majko…braćo…ovo je Marija…moja žena…mislim…zaručnica…nismo se još vjenčali! - objasni, znatiželjno pogledavajući u njih.
Na njihovim licima mogao je iščitati iznenađenje i nevjericu. Očekivao je takvu reakciju s obzirom na to da nisu znali za Mariju, a još manje da će je dovesti.
Mati ga pogleda ispod oka. Odšutjela je na njegove riječi. Priđe djevojci.
- Ajdmo unutra…Marija…tako se zoveš…je l!? - priupita, a Andriji uputi značajan pogled kojim mu je dala naslutiti da ovo što je napravio nikako nije po njenoj volji.
Znao je da će imati napornu i dugu noć pred sobom.
Još dok ih je pratio pogledom kako se penju uz stepenice pa na trijem, hvatao je torbe i prtljagu. Braća pripomognu. Jedino je nemoćna starica sve to šutke gledala.
Nakon nekog vremena svi se nađu u kući.
Andrija promotri prostoriju. Tražio je i najmanju sitnicu ne bi li se uvjerio da se nešto promijenilo od njegova odlaska. Nigdje ništa, sve je bilo na svom mjestu kao i prije godinu dana. Jedino za stolom nije bio otac. Na tu pomisao stegne mu se u grlu. Pogleda u Mariju. Trebao mu je njen oslonac.
 I ona se osjećala neobično. Sve je ovo bilo novo za nju. Srce je tuklo poput čekića na kovačkom nakovnju, a ruke su se znojile. Nestrpljivo je čekala trenutak da ostane nasamo s Andrijom.
Pogledi su govorili više od riječi.
- Andro…sad treba spremit sobu…dobro da sam ju okrečila prid dvi nedilje…ko da sam znala! - govorila je mati dok je gotovila ručak na štednjaku.
Priđe joj Marija.
- Mogu li vam pomoći? - upita uljudno
- Ne dite…sredite sobu…a i virujem da si umorna! - odgovori.

Dan je odmicao. Zlatno sunce uvelike se ljubilo sa zapadom. Svi kućni poslovi privodili su se kraju. Poodavno se znalo koga što sljeduje da obavi. Andrija i njegova izabranica trudili su se uhvatiti u koštac sa svim obvezama. Osjetili su kako ih danas štede, ali su znali da to neće potrajati dovijeka. Bližilo se vrijeme večere, a i počinka.
 Tiho, kao i inače, do vrata kuće privuče se starica te pozove Andriju:
- Odi u moju sobu…nješta moram podivanit s tobom! - obrati mu se i zatim nestane tiho kako je i došla.
- Da idem s tobom? - upita Marija
- Ne…treba samo mene…da je trebala oboje, zvala bi! - pomalo nervozno prozbori i ustane od stola. Laganim korakom zaputi se do sobice stare majke. Našavši se ispred, tiho pokuca. Starica otvori i pusti ga da uđe.
- Reci, majko! - progovori skrušeno gledajući u staricu koja se smjestila na malen stolac do peći. Nije progovorila niti riječi. Samo mu pokaže da sjedne za stol. Dvoumila se u svojoj nakani da razgovara s njim.
- Reci! - blago progovori, osjetivši da se koleba.
- Dobro…vako, Andro,…prvo jedno pitanje…je l na u kući stvarno tvoja žena? - prozbori tiše.
- Je, majko…nismo se vinčali, al ću i to brzo sredit! - ustvrdi energično.
- A Janja…dite…štaš s njima? - odsječe skoro ljutito starica.
Andrija zastane. Sam spomen na dijete učini mu se besmislenim.
- Ma kakvo dite…ja nisam?! - zastane kad je ugledao rođenu majku gdje ulazi u sobicu.
Mati ga značajno pogleda i progovori:
- Andro, svašta se priča!
- Ja o tom ništa ne znam…virujte mi…nikad mi nije ni pisala da ima dite sa mnom! - nemoćno progovori pogledavajući čas u majku, čas u staricu.
Ne mogavši izdržati pritisak koji mu se nakupio u glavi, dohvati kvaku vrata i zakorači u mrak. Odšeta do velikog oraha. Tu se spusti i zabije glavu između koljena. Zajeca…
Šušanj lišća natjera ga da podigne pogled. U crnoj silueti prepozna majku. Priđe mu i pomiluje ga po glavi.
- Odi u kuću…sve će bit u redu, ajde, čini mi se da je va dobra divojka! - rekne, te se zaputi u kuću.
Andrija ustane. Još nekoliko minuta zadrži se pod orahom. Trebalo mu je snage za povratak, a osim toga nije želio da ga Marija vidi uplakana. Razmišljajući o svemu, pokuša se prisjetiti svakog Janjinog pisma koje mu je uputila. Znajući ih doslovno napamet, neprestano je ponavljao riječ po riječ iz svakog pisma. Kao da ga munja pogodila iz  ove vedre noći, sine mu kako ipak nije pročitao svako. Ostala su tri koja mu je dao Drago, a on ih sakrio u svoju garderobu ne želeći da ih Marija vidi. Odluči kako će ih detaljno pročitati. Krene i on u kuću.

- Već sam se pitala gdje si? - dočeka ga Marija kraj vrata.
Samo ju pogleda i sjedne za stol. Dvojica mlađe braće znatiželjno su promatrali novopečeni bračni par. Još u toku dana su zaključili da je djevojka veoma razgovorljiva i načitana, tako da su upijali svaku njenu riječ neprestance je ispitujući o gradu. Tako i večeras. Još dok je Andrija boravio vani, tražili su od nje da im ispriča kakvu pripovijetku ili zgodu. U toj namjeri smetne ju tugaljiv i zagonetan mužev pogled.
- Momci…hajmo na spavanje…a i vas dvo'e…virujem da ste umorni pa bi vam meka perina dobro došla!? - pokuša se našaliti mati, sprječavajući novonastalu situaciju da ne izbije na površinu. Iz svog iskustva znala je da postelja i topla žena liječe mnoge rane. Često se znala poslužiti ženskim čarima kada bi osjetila da joj je muž nervozan.
Isprati momke u sobu, a potom se vrati do snahe i sina.
- Hajte i vi…laku noć! - rekne, a potom uzme svijeću, skine cilindar s lampe i pripali. Nečujno ode u svoju sobu ostavljajući mladence da u miru provedu prvu noć pod roditeljskim krovom.
Andrija ustane od stola, pogleda prema Mariji. Uzme lampu u jednu ruku, a drugu ispruži prema njoj netremice ju gledajući u oči. Ova bojažljivo skrene pogled. Duboko u sebi znala je da će jednom i taj trenutak morati doći. Dosad je mogla imati izgovor za njegove želje, ali više ne. Nespretno prihvati ponuđenu ruku. Poput slijepca koračala je za njim. Odjednom se nađe u njegovim rukama visoko podignuta na prsa. Nosio ju je poput perca, kao ona nekad svoje krpene lutke; nježno i pažljivo, vješto izmičući svakoj prepreci koja im se našla na putu.
Vješto smjesti lampu na stolić do kreveta, a nju polagano spusti u postelju. Ostane nadvijen nad njom. Želio je svakog trenutka navaliti na njeno tijelo, ali ga u toj nakani spriječi tužan pogled, koji je govorio više od riječi. Ispravi se i zagleda u nju.
- Bojiš se…? - upita.
- Andrija…! - htjede još nešto reći, ali odustane vjerujući kako ne bi razumio sve.
- Ne boj se…cijela je noć pred nama! - šapne i polagano se stane razodijevati. Činio je to elegantno poput pauna, svjesno izlažući svoje mišićavo tijelo šturoj svjetlosti petrolejke. Tako razodjeven stane pred djevojku. Očekivao je da će se bar okrenuti i pogledati u njegovu pravcu. Polagano se ispruži do nje i privije uz toplo tijelo. Osjeti kako je lagano drhtala, a zatim sve snažnije. Stegne ju jače.
- Marija…Marija…što je smiri se?! - nadvije se nad nju tiho zboreći.
Trebalo je dosta vremena da osjeti kako je drhtavica popustila, ali duboko u grudima srce joj je skakalo kao u preplašena zeca, tako da se skoro svaki otkucaj mogao čuti u tišini sobe. Okrene ju prema sebi. Jednu ruku zadrži pod njenom glavom, a drugom krene otkapčati dugmad na prsima. Ispod zgužvana platna izrone dvije snježnobijele dojke. Spusti usne na njih. Jezikom stane vrludati tim prezrelim jabukama, lickajući čvrste peteljke. Osjeti njene prste u svojoj kosi, a potom kako ga usmjerava niže. Pokori se izraženoj želji. Zaustavivši se negdje do pupka naleti na neizmjernu toplinu. Shvati kako se sada doista prepustila uživanju. Spretno ju razodjene do kraja.
Postavši svjesna potpune golotinje, Marija ga zaustavi:
- Molim te…ugasi lampu! - promuklo, jedva čujno rekne.
- Zašto…pa ti sada pripadaš meni…samo meni…nitko te ne gleda osim mene! - zavapi mladić.
Ona zažmiri. U mislima mu je davala za pravo za sve ono što je govorio, ali nikako nije željela vidjeti izraz njegova lica kada shvati da nije prvi kojem je pripala. Željela mu se nesputano dati; kao mužu, čovjeku kojeg voli. Cijelo tijelo treperilo je pod njegovim dodirima, a negdje duboko u podsvijesti osjećala je da mora pružiti otpor.
Snažno, bez imalo premišljanja odgurne muža od sebe.
- Pusti me…pusti…molim te! - zavapi kroz suze, skupljajući garderobu oko sebe.Vješto izmigolji ispod njega i stane nasred sobe pokrivajući golotinju.
Andrija zabezeknuto pogleda u nju.
- Marija…bojiš se? - smireno upita.
Naučen da sa ženom postupa pažljivo, odjene  se. Samo su široka prsa bila još nepokrivena. Zakorači prema njoj. Uhvati je i privuče na tijelo, blago ju ovijajući rukama, a usne spusti na njene. Osjeti hladnoću. Bojažljivo nastavi dalje. Lickao je usne, obraze i bradu. Osjeti kako ga je obujmila rukama. Barijera od garderobe nalazila se na podu…
Naviknut na rano ustajanje Andrija poskoči. Odnekud u glavi učinilo mu se kako ga je otac dozivao. Još sjedeći u krevetu osvrne se oko sebe, pogleda na Mariju, a zatim ustane. Odšeta do malena prozora svoje sobe. Kada se uvjerio da oca nema na kućnom pragu, vrati se do postelje. Htijući se ispružiti pored svoje drage, baci pogled na još neraspremljenu prtljagu. Sjeti se da su tu negdje i Janjina pisma. Stane kopati. Konačno se dočepa onih nepročitanih. Uzme stolicu i sjedne do prozora. Dobrano upre pogled u poštanske datume. Počne čitati od najranijeg.
Trag probuđena jutra davao je dovoljno svjetlosti da je razaznavao svaku riječ koja se nalazila na požutjelom papiru. Pažljivo je čitao. Nije htio da mu promakne niti najmanja riječ ili tvrdnja kojom bi mogao naslutiti da ima dijete s njom. Svako pismo bilo je slično prethodnom. Uvijek bi nailazio na riječi; ljubav, grijeh, ljepota, želja i čežnja. Sve isto, sve prožeto osjećajima, jedino posljednji pasus u trećem pismu učini mu se zanimljivim; „Još malo, samo malo…osjećam da je vrijeme…radujem se toj spoznaji...
imati nešto što sam oduvijek željela…nešto tvoje.“
            - Andrija, Andrija…gdje li su ti misli!? - progovori Marija protežući se.
            - Zovem te, a ti ne čuješ. - izusti blago.
            - Čitaš nešto? - upita
            - Ma da…očevo pismo… razmišljam kako da ga izvadim iz zatvora…moro bi danas otić u Komitet. - slaže, a potom pisma strpa u hlače što su bile prebačene preko stolice.
            U lažima je spoznao da bi mu to i bilo najbolje rješenje; „Otići u Komitet.“ Bez imalo premišljanja na brzinu se odjene, poljubi Mariju, a zatim istrči na trijem uskačući u duboke kožne čizme. Ugleda uz kuću bicikl, zajaši ga i potjera. Vozio je mahnito. Bio mu je cilj stići na vlak za Vinkovce. Skakao je po kaldrmi tako da su bubrezi osjećali svaki kamenčić pod gumama.Začuje rezak pisak lokomotive. Znao je da je vlak negdje blizu sela. Potjera još brže.
            U trenu se nađe do zaustavljajuće, zaparene kompozicije. Dohvati ručku od vrata te se vine unutar vagona.
            - Čika Mata...ostavite bicikli…eno ga tamo! - podvikne otpravniku vlakova. Ovaj samo odmahne glavom.
            - E mladosti, e ludosti! - rekne podižući bicikl s kaldrme.

            Začudo, kao da je vrijeme toliko brzo letjelo, Andrija nije niti shvatio da se našao u Vinkovcima. Tek kada su mu drugi rekli da je stigao, on se ustao s drvenih sjedala, protegnuo noge i k tome ih još malo protrljao masirajući umorna bedra.
            Nađe se na ulici.
            Hodao je samo jednim pravcem znajući kako se tu negdje morala nalaziti zgrada Komiteta. Zaustavi se pored jedne zgrade  ispred koje je stajao oboružani stražar. Promotri ga. Uvidi kako bi bilo besmisleno proći pored njega, a ne upitati za svoje odredište.
            - Molim vas…ovo je zgrada Komiteta?
            - Da…trebaš nešto…samo brzo?! - zagrmi stražar
            Andrija otpočne sa svojom pričom.
            - Dobro…dosta bi bilo! - odsječe ljutito.
            - Soba 9! -završi.
            Mladić živne. Skoro da je htio utrčati unutra. Međutim, ponos ga natjera da postupi drugačije. Ušeta lagano bez imalo žurbe, znatiželjno pogledavajući u sva vrata širokog hodnika na kom se nalazio. Nigdje nikoga  nije sreo. Jedino je iza jednih vrata čuo žestoku viku:
            - Drugovi…morate biti spremni na ono što se dešava…drug Staljin želi napasti Jugoslaviju. Vojska se mora pripremiti i s hranom i s oružjem. Direktiva je izdana. Na vama je da ju provedete. Jasno! - orilo se kroz zatvorena vrata, a nedugo zatim čuo se i gromoglasan pljesak.
            Andrija pogleda na vrata s brojem 9, lagano pokuca.
            - Napred! - začuje glas.
            - Dobar dan, gospo…
            - Kuš…balavče neotesani…tolike sam se godine borio, a ti meni dobar dan i još gospodine, zar gospodu nismo pobili…kaže se zdravo i drugovi…danas smo svi drugovi…zar ne!? - završi predavanje čovjek kom se obratio.
            - Da, druže! - potvrdi momak.
            - Reci! - odsječe dugajlija pred kojim se našao.
            - Ja sam Andrija…otac mi je u zatvoru…optužili ga da je zapalio žito i ječam…znam da nije! - sipao je kao iz rukava.
            - Čekaj malo…to mi je poznato…ček dok uzmem spis! - prekine njegovu priču službenik, vršljajući po hrpi papira na stolu. Odnekud odozdol izvadi neke papire.
            - Evo…to je to…pa majku mu…i ti se usudiš još branit oca…ustaško kopile…protiv ove države, a sav imetak sakrivali, a među najbogatijima u selu….umjesto da ste primjer drugim seljacima vi terate mak na konac…vidiš imamo mi lijeka za takve…a! - podigne obrve na njega.
            - Ja sam samo htio!
            - Što? - upita službenik, Andrija spusti pogled. Ovaj ga je tako ispresijecao da više nije znao odakle bi počeo i zbog čega je došao. Pokunji se.
            - Znam ja šta bi ti…da dado ide doma…je l tako!? -  završi njegovu misao, ali odmah nastavi:
            - Imamo rešenje i za to…gledaj…dovoljno je da uzmem ovaj telefon i tvoj dado je doma! - reče pokazujući na spravu ispred sebe.
            - Međutim…vi morate biti primjer u selu…ili dado u zatvoru ili uzmi ovu knjižicu! - poturi mu pod nos malenu knjižicu na kojoj se isticala velika zvijezda petokraka.
            - Dovoljno je da potpišeš i dado je vani…na razmisli…a osim toga, zar ti nisi omladinac…
udarnik…imamo mi sve i o tebi…na pogledaj!?
            S velikim zanimanjem Andrija stane čitati. Svaki njegov korak bio je zapisan na papiru od polaska u Zagreb, školovanja, odlaska na radnu akciju, pa čak i vremena u kom je sjeo u vlak za povratak.
            - I?
            - Ako dado ide doma, potpisat ću! - odluči momak. Duboko u utrobi osjećao je kako mu se grče crijeva. Znao je da krši očeva uvjerenja, ali drugog izlaza nije vidio. Bio je svjestan da će biti izvrgnut ruglu u selu, ali i očevim ukorima. Nonšalantno uzme knjižicu i potpiše. Učini to teške ruke, tako da potpis ispadne skoro nečitak.
            - Tako, druže…daj da ovjerimo i upišemo te u evidenciju…evo mladog SKOJ-evca! - lupi žig na knjižicu tako da je cijeli stol zaigrao pod udarcem.
            - A telefon? -. pokaže Andrija na aparat, podižući slušalicu.
            - Polako, momče…sad idi doma…dok ti dođeš i dado će bit kući…a osim toga, treba u selu pokupit  hranu…sigurno si čuo da nas Rusi planiraju napast! - otegne priču, dajući mu na znanje da se od njega očekuju konkretni potezi.
            - Ajde, druže, zdravo i vidimo se uskoro! - otpravi ga do vrata te isprati van.
            Nalazeći  se na hodniku, Andrija pogleda u knjižicu. Došlo mu da ju podere, ali odustane od te nakane. Strpa ju u džep. To mu je bio jedini adut koji je imao da izvuče oca iz zatvora. Kroči na ulicu. Glavom su mu se vrzmale razne misli. Znao je da će ga Marija razumjeti, ali mati i otac, tu nije vidio plodno tlo za svoje rješenje. Duboko u sebi osjećao je grižnju savjesti. Zaputi se natrag na kolodvor.
            S obzirom na to kako je proveo godinu dana u Zagrebu i nagledao se svega, ovdje u Vinkovcima uvelike je sretao seljačka kola i konje, tek ponegdje koji automobil, ali i dosta vojnih vozila koja su podizala prašinu. Kretali su se užurbano, gubeći se iz vidokruga.  Sada je tek disao punim plućima. Ponovno je osjećao zrak  svoje Slavonije, gledao domaće ljude; ispaćene, ali gorde i vesele.
            I sam podigne glavu, ispravi tijelo, isturi prsa. Odnekud u njemu izroni ponos. Donese čvrstu odluku.

            Nalazeći se u selu, navrati u birtiju. Nikako nije želio stići doma po danu, jer ako je otac bio već kod kuće, bilo mu je lakše raspraviti svoju odluku pred cijelom obitelji, već s njim u četiri oka. Odluči zasjesti te odmah naruči vino.
            - E Andro…nekad rakija, a sad vino…oš možda sa zagorskih brega il domaće, naše slavonsko!? - stane glavom uvrtati birtaš, a zatim nastavi:
            - Al mi znamo da ti možeš i domaće i one s brega…je l tako!? - nabaci.
            Svjestan da ga podbadaju, samo odmahne rukom.  Prihvati ponuđenu čašu i nazdravi. Potegne. Još držeći čašu na usnama, ugleda na vratima birtije negdašnje prijatelje. Ovi pristupe k njegovu stolu.
            - Bog Andro…došo si!? - pozdravi jedan i pruži ruku.
            - Čujemo da si se oženio!? – dobaci dugajlija što se nalazio u društvu.
            - Jesam, momci!
            - A Janja…kud s njom…valjda si ponio ključeve da otključaš lance…ne da blizu…a jedra, zrela, joj Andrija, da l si je vidio kako izgleda…otkako se porodila, još lipša!? – nasiječe drugi, ispitujući mladića, a pritom se uhvati za srce.
            - Šteta što ima dite…da je bar sa mnom rodila, sutra bi je ženijo! - završi, sklapajući ruke i oči.
            - Samo malo, momci…o čem vi govorite…nemojte me zajebavat…znate da mi je dado u zatvoru i sad mi je to najpriće rišit!? - energično odsječe Andrija.
            - Ta de smiri se…malo se šalimo…a i oženio si se…red je da se nazdravi…a oš iskreno…Janja nikom nije dala da prismrdi, ni prid kuću, a kamoli njojzi.! - ozbiljno odgovori najstariji među njima.
            - A…i šta ja imam s tim?
- Daj, Andro,…pa cilo selo priča da je dite tvoje!
            - A Janja…je l ona ikad to rekla? - upita mladić zagonetno.
            - Ni…samo je jednom nasikla mojoj mami da zna čije je dite! - odbrusi jedan.

            Postajući odveć tamno u birtiji, birtaš pripali prve lampe osvjetljavajući prostoriju. Bacajući pogled na svjetiljke, tek se sada moglo razaznati koliko se nakupilo dima. Zrakom su lelujali bijeli oblačići survajući se na  tek otvoreni prozor. Sukljalo je kao iz pušnice.
            Što od dima, što od alkohola, na svakom posjetiocu vidjeli su se čudni pogledi, iskrivljena lica, znojni vratovi i rubine. Više se nije čulo razgovijetne  priče, osim kod onih koji tek navratiše  na čašicu pijaće. Za Andrijinim stolom izmijenilo se dosta poznanika. Često se tu praznilo čaše i naručivalo novo piće.
            - Bog kume! - obrati mu se stariji čovjek, koji se pojavio na širokim i čvrstim vratima birtije, a nedugo zatim je prišao njihovu stolu.
            - Imaš pozdrave…Iva se smjestio u Rijeci…spreman je za ono što ste davno divanili…čekat će te nedilju dana. -  tiho prišapne, a zatim se udalji za drugi stol.
            Mladiću prostruji  kako je još davno dogovarao odlazak iz sela sa svojim mlađim kumom, a potom se sjeti da je prije svog povratka napisao jedno pismo u kom mu je spomenuo da je vrijeme da se ispune dječačka maštanja. Još davno po sijelima i divanima šuškalo se o nekim kampovima izbjeglica u Italiji, ali to nije bio njihov cilj s obzirom na to da su neke i vraćali, a onda su ti morali proći sve moguće torture. Od nekih više nije bilo niti glasa, a znalo se da su vraćeni. Drugi su osuđivani na visoke robije.
            Gledajući kako se stari kum udaljava, kimne mu glavom dajući mu na znanje da je shvatio poruku.
            Pogledi su govorili više od riječi, a i zdrav razum govorio mu je da bi vjerojatno svaka riječ bila suvišna sada kada je dosta popio.
            Svjestan kako je počeo zaplitati jezikom, a u glavi osjećao neki čudan pritisak, Andrija ustane od stola.
            - Daj  im piće! – jedva progovori gostioničaru i pokaže na društvo koje je sjedilo za njegovim stolom. Plati, a potom se zaputi van.
            Našavši se na ulici, spusti se niz šor prema svojoj kući. Sjeti se kako je zaboravio uzeti bicikl, ali odmah pomisli kako ga je vjerojatno Tunjo zaključao. Protrlja ruke.Učini mu se da je hladno. Pogleda u nebo. Nejasno je vidio mlađane zvijezde. Iako mirne, njemu su treperile u pogledu, a žut mjesec poskakivao je sa svakim njegovim korakom. Stane i uhvati se za čelo.
            - Neblaka mu…baš sam popio! - promrmlja sam sebi, izvuče rupčić iz hlača te se obriše. Nesigurnim korakom siđe na stazu i sjedne na jednu klupu. Kratko predahnuvši ustane, te krene doma. Miris svježe rezane hrastove daske natjera ga da pogleda u kuću pred kojom se našao. Nezaustavljivo navru sjećanja.
Iako ne tako davna, učine mu se daleka i nestvarna, a opet toliko bliska, puna želja, ostvarenih i neostvarenih maštanja. Osjeti čežnju i želju da ponovno pogleda onu s kojom je proveo najljepše trenutke svog mladalaštva.
            Uhvati kvaku od vrata. Pažljivo, da ne bi škljocnula pritisne dolje, a potom ramenom gurne želeći ući u dvorište. Naiđe na prepreku. Vrata su bila zaključana. Osvrne se oko sebe, a potom popne na klupu ispred kuće. Oslanjajući se o šake upre svu snagu iz ramena, visoko se podigne na ruke, a potom prebaci nogu preko ograde i u trenu se nađe u dvorištu. Nespretno doskočivši izvali se na tratinu, a jednom nogom udari o neku kantu koja se tu našla. Zazvoni cijelom ulicom.
            - Tko je tu? - upita žena, koja se odjednom pojavila na verandi.
            Svjestan kako ga ne vidi, Andrija ostane ležati na travi. Pritisne šakom usta, a pogled uperi u lice žene koje se jasno naziralo pod svjetlošću petrolejke kojom je pokušala vidjeti ono što ju je izmamilo van.
            - Tko si da si…ne prilazi! - odsječe ljutito, a zatim se povuče unutra.
            Htijući ustati, Andrija zaključi kako nešto nije u redu s njegovom desnom nogom. Polako, uz dosta muke dovuče se pod njen prozor.  Šakom napipa malen kamenčić koji nespretno baci u staklo. Učini mu se kako je više zvonilo već kanta na koju je pao. Sačeka trenutak, a onda ponovno uzme kamenčić i baci u prozor.
            - Ustaj…samo polako…imam sjekiru! -naredi glas koji se čuo iza njega.
            - Janjo…to sam ja Andrija! – umilno progovori, osjećajući drhtavicu u svom glasu.
            - Andrija…ti…šta radiš ovdi…je si l normalan!? - prosikće Janja tiho. Međutim, samoj sebi morala je priznati kako joj je godilo što se pojavio  tu kod nje; tek što je stigao.
            - Pomozi…uvrnio sam nogu! - reče, pružajući ruku prema njoj.
            Ona ga zagonetno pogleda. Uoči u njegovim očima isti onaj sjaj kao kada je bio posljednji put kod nje. Dobro se sjećala tog pogleda: zaljubljen, mladalački i iskričav. Sumnjajući u istinitost njegovih navoda, ipak mu pruži ruku.
            Prihvaćajući njenu ruku, spretno ju povuče na sebe.
            - Dođi, hladno mi je! - promuca.
            - Fuj…al smrdiš na piće i duvan! - odbrusi i odmah se otrgne iz njegova stiska. Poravna suknju, a drugom rukom otrese prašinu sa sebe.
            - Što ti je…tek si došao…a čujem da imaš i ženu!? - ozbiljno ga upita.
            - Ma znaš…treba mi neko…neko s kim mogu podivanit…a vjerujem da mogu s tobom!? - skrušeno spusti pogled.
            Janja čučne do njega. Pomiluje ga po kosi, a zatim uhvati za ruke i pomogne mu ustati. Osjećajući da se dobrano prihvatio za nju, možda i više nego je trebalo, povede ga unutra. Našavši se u sobi, Janja ga posjedne na stolac, a potom se sagne, spretno povuče čizmu s ozlijeđene noge. Andrija vrisne.
            - Ššššš…! - stavi mu prst na usta.
            - Gledaj! - pokaže na krevet koji obasja petrolejkom.
            Dobrano se zagledavši, mladić uoči maleno dijete što je spavalo. Kao da je osjetilo majčino prisustvo, dijete se protegne, a na usnama mu zaigra anđeoski osmjeh, da bi potom usnicama stalo cvoktati tražeći hranu. Bez imalo razmišljanja Janja podigne rubinu, uzme dijete u naručje i ponudi mu dojku. Andrija na tren uoči bradavicu koja nestane u dječjim usnama.
            - I ja bih malo!? - više upita.
            - Ti imaš sada ženu…nemoj me sekirat...a ja imam što sam željela! - spusti pogled na dijete.
            - Janjo…selo svašta priča…moram znat…moje je!? - upita nalazeći se do nje i djeteta. Spusti se na krevet. Znatiželjno je promatrao djetetove crte lica pokušavajući naći bar malo sličnosti sa sobom ili  nekoga svoga.
            - Andrija…nije bitno…od tebe ne tražim ništa…ovo je moje dijete koje sam željela! - blago i smireno prozbori.
            - A da li je moje? - nastavi mladić inzistirajući na istini.
            Suza u njenom oku govorila je više od riječi. Momak u nevjerici otrese glavom, te se nadvije nad djevojku milujući i nju i dijete. Sada je i on plakao.
            - Zašto mi nikada nisi napisala…otvoreno…jasno!? - govorio je kroz suze.
            - Nemoj, Andro…nije nam bilo suđeno…a i starija sam od tebe…može kava…ha!? - ustane, smjesti usnulu bebu  na krevet i odmah se nađe do peći pristavljajući lončić s vodom.
            - Daj da vidim! - nadvije se nad nogu i opipa zglob stopala.
            - Samo si uganio…nije slomljeno…stisni zube! - vješto povuče stopalo tako da se čulo škljocanje.
            - Evo…kad dođeš doma, stavi oblog od rakije i biće sve u redu! - dadne mu savjet.
            Mladić pomakne nogom. Osjeti kako je bol manja, ali oteklina je bila ista, čak ako ne i veća od prije. Posluži se serviranom kavom da bi potom započeo svoju priču. Svaku njegovu riječ Janja je upijala i odvagivala prema svom nahođenju.
            - Ja te razumijem…možda bi i sama tako postupila! - unese mu se u lice. Borila se sama sa sobom da ga ne zagrli.
            - Dođeš…i opet misliš ić…a ona!? - znatiželjno upita kada joj je do u detalje iznio svoju namjeru.
            - Ne znam…pozvat ću je kad se ja smjestim…a osim toga…!
            - Šuti… nemoj mi ništa više govoriti…idi doma…ajde! - uhvati ga za ruku, podigne sa stolice i isprati pogledom kako se šepajući uputio prema vratima.
            - Andro…ključ je na starom mjestu! - dobaci, zatvori vrata, a onda se privuče do prozora ne bi li ga još jednom vidjela. Iz polutamne sobe, kroz gustu zavjesu nazirala je na mjesečini gegajuću siluetu čovjeka za kojim je žudjela.  Njeni snovi nestajali su pod njenim prozorom. Ponovno je plakala. Na tren je poželjela istrčati van, zadržati ga, voljeti do jutra. Međutim, spoznaja da joj je izmakao iz ruku i da ide u naručje drugoj ženi, toliko ju je onemoćala da je počela čupati kosu s glave. Iako trezvena i razborita ovaj put pobojala se za svoju starost.     

* * *

            Nakon mnoštva kritika i neprospavane noći, Andrija se nije trijeznio tri dana. Ležao je u krevetu i praznio boce. Proklinjao je sebe što je uzeo partijsku knjižicu, rondao i prijetio. Odbijao je hranu. Kažnjavao se zbog toga što to veče nije zatekao oca kod kuće. Obećao je, mislio je u sebi i neprestano ponavljao kako to nije u redu. Svi su ga gledali u nevjerici i s čuđenjem. Nitko mu se nije pokušao niti približiti. Jedino je Marija imala bar neki pristup k njegovom srcu. Uspjela je izvući iz njega ono što nije rekao nikome u kući.
            - Eno, opet traži rakiju! – dobaci u prolazu svekrvi.
            - Ja znam da on ni taki…nješta mu se desilo…jesi l ti divanila morebit s njim! - upita majka snahu.
            - Jesam…samo ne znam kako da vam kažem! - odgovori.
            - Reci…i vak ne znam šta dalje i kud! - uhvati se mati za glavu.
            - Mamo, uzeo je knjižicu…htio je dadu izvuć iz zatvora…obećali su mu i…! - završi Marija.
            - Kaku knjižicu? - odsječe mati.
            - Znate…onu…partijsku! - spusti pogled Marija kao da je sama bila kriva za ono što je njen muž napravio.
            - Partijsku…!? - uvrne mati ramenima, ne shvaćajući o čem se radi.
            - Evo ovu! - zavuče Marija ruku u džep i izvuče malenu knjižicu na kojoj je bila zvijezda petokraka. Tek tada majci postane jasno o čemu je ova govorila. S takvom knjižicom dolazili su pojedinci, otimali žito i kukuruz s tavana, , uzimali svinje i stoku. Takve je proklinjala i klela, a sada joj takav leži u kući. Postane svjesna sinovljeve reakcije. Smireno, kao i inače, odšeta do vrata sobe u kojoj je pijančevao njen sin. Bez kucanja otvori. Zagleda se u sina koji se počeo zavlačiti pod jorgan.
            - Andro…znam šta si napravio…svoje se meso ne jede…ajde u kuću! - rekne mu mati i odšeta van ne zatvarajući vrata za sobom. Smjesti se za stol tako da je mogla gledati sina. Bio je to netko drugi. Netko koga nije poznavala. Razbarušene kose, neobrijan i neumiven. Djelovao je poput najvećeg bijednika i prosjaka, a s iskolačenim očima ostavljao je dojam pomahnitale osobe.
            - Snajo…donesi mu vodu…neka se opere i obrije…vidi kaki je!? - naredi svekrva.
            Krećući se poput mrava, tiho, ali brzo, ova to i učini. Donese vodu, sapun i britvu, a još k tome iz kuće uzme maleno ogledalo te sve postavi pred muža.
            - Ti me razumiješ…a…reci bar da me ti razumiješ?! - molećivo pogleda u ženu.
            - Andrija, svi te razumiju…ajde uredi se…budi što si bio…ni svijet propo…doć će već otac! - obrati mu se umilno.
            Mati je gledala sina. Roditeljski osjećaj govorio joj je kako je ispravno postupio, ali se i sama pribojavala muževljeve reakcije kada sazna za knjižicu. Ustane od stola. Naloži vatru, a potom iz kredenca izvadi nekoliko jaja koja zatim razbije i istrese na vrelu mast. Svo to vrijeme pogledavala je prema sinu koji se počeo brijati. Ispod brijaće brade nazirale su se muževljeve crte lica, a u pogledu odlučnost kakvu je često viđala. Znala je da se u sinovljevoj duši odvijao kovitlac emocija.
            Samo je šutke obavljala svoje poslove. Svaka druga reakcija bila bi suvišna.
            - Ajd fruštukat…kaki si sad lip! - pozove ga mati.
            Andrija priđe stolu.
            Lagano izvuče stolicu te se smjesti na nju, a zatim se prekriži. Slasno počne jesti. Netremice je promatrao ukućane. Gledao ih je pažljivo želeći zapamtiti svakog pojedinačno. Najduže zadrži pogled na majci. Sve svoje djetinjstvo mogao je vidjeti u njenim očima. Odnekud u pogledu stvori se Marija. Bezbroj pitanja vrzmalo mu se glavom, ali odgovor nije mogao naći. Odloži metalnu viljušku na tanjur, a zatim progovori:
            - Večeras odlazim…! - tu zastane.
            - Mamo, čuvaj Mariju…kad se smjestim, poslat ću po nju…a vi braćo, pazite na mater dok dado ne dođe! - teškom mukom prozbori. Ustane od stola, obuje visoke kožne čizme, a na pleća odjene očevo špenzle. Teški koraci odzvanjali su trijemom, a potom tarackanim dvorištem.
            Nalazeći se pred stajom, mladić se zaputi unutar nje. Vješto se lati svih poslova kao da ih je radio svaki dan a ne do prije godinu dana.. Seljački život i radne navike nikada nije zaboravio.

            Negdje tek oko podneva, dobrano izmoren, osjeti potrebu za kavom. Znajući kako je sve ukućane iznenadio svojom izjavom, nije se želio pojaviti ni pred kim dok ne uradi sve što je smatrao potrebnim da bi domaćinstvo moglo funkcionirati i bez njegove ruke, a najkasnije do očeva povratka. Popravljao je livče i ruda na kolima, obnavljao šarage, pregledavao i ponovno prošivao orme, ojačavajući ih. Shvaćajući kako se počeo vrtjeti u krug, zaputi se u kuću.Kao da ništa nije bilo, podvikne:
            - Može kava…baš sam se umorio?!
            - Može, sine…al čini mi se da bi Marija divanila s tobom…eno plače u sobi…odi do nje! - izgovori mati, po čijem licu se moglo zaključiti da je i sama plakala, a potom dohvati lončić koji zabije u kovu s vodom te nalije punu džezvu tekućine da se skorom prelijevalo preko njena ruba. Žustro ju spusti na ploču od peći, tako da su kapljice vode počele pucketati pred najezdom topline i tereta. Frktalo je poput kukuruza kokičara kad ga toplina peći dobro zagrije u poklopljenoj šerpi.
            Andrija pogleda u mater, a zatim, ne skidajući čizme, zakorači u sobu. Zatekne Mariju kako sjedi na krevetu. U njenom krilu nalazila su se sva Janjina pisma, a negdje na vrhu koljena vidio je postavljenu veliku knjigu na čijim koricama se bjelasalo par listova istrgnutih iz negdašnje njegove bilježnice.
            - Zašto? - upita ga, a potom nastavi:
            - Moj život si ti…ne tvoji roditelji i braća…ostanak ovdje…bez tebe…nema smisla. Ništa nikome ne zamjeram, ali pošla bih s tobom bilo gdje i bilo kad…sve bih podnijela…i vidi ovo što si čuvao, ni to me ne smeta…jer Andro ja nemam kud…mogu samo s tobom!!! - razmahujući se rukama baci pred njega sva pisma.
            On poklekne na jedno koljeno te pokupi razbacane papire po sobi, lijepo ih posloži i odloži na krevet, da bi se i sam smjestio do žene.
            - Toliko novca nemamo…idem sam, a ti ako ćeš sačekati kod mojih dok se ne snađem da možeš poći za mnom…sačekaj, a ako ne…!!! - zastane smještajući ruku oko njenog vrata. Uoči kako je na onim papirima, što su se nalazila na njenim koljenima, bilo nešto napisano sitnim slovima. Prepozna njen rukopis, a u samim redcima mogao je jasno razaznati spomen svog imena.
            - Što je to? - upita.
            - Ništa…nemoj me sad pitati! - odgovori, brišući jednom rukom ostatke suza sa lica, a drugom smjesti papir u korice knjige.  
            Osjećajući kako je povrijedio sve oko sebe, više nije imao snage za prepiranje . Odvojivši se od žene, smireno ustane i pruži joj ruku. Ona prihvati. U njegovu dodiru osjeti sigurnost, ali i drhtavicu. Držeći se za ruke, zapute se van iz sobe. Na stolu ih dočeka tek skuhana kava, a za stolom i ostatak obitelji. Ovaj put  sjedila je tu i njegova baka, stara majka.
            - Andro dite…sidi! - naredi baka odlučnim glasom, a zatim nastavi:
            - Znam sve…mater mi tvoja kazala…i slušaj vamo!!! - izdere se na njega kad je pokušao skrenuti pogled nespreman na prodike.
            - Kud misliš…a ona…di ti je novac??? - stane ga obasipati pitanjima.
            Mladić spusti glavu. Svega mu je bilo dosta; prigovora, misli o Mariji, ocu, majci i braći, a onda da mu još i jedna starica drži predavanje. Onako pokunjen nije čuo sve što mu se govorilo, već je jasno osjećao kako ga zapljuskuje sitna pljuvačka starice koja mu se žestoko unosila preko stola u lice. Odnekud razazna spomen novca za kartu. U tom trenutku pogleda na staricu koja je iz kecelje izvadila smotan rupčić. Stane ga razvezivati, a potom odmatati.
            - Evo…ima majka novca…idi…nemoj da te unište ovi ko što su tvog djeda i oca…ali jedno mi moraš obećati…kad zaradiš, pošalji po Mariju!!! - smireno izgovori, a pred unuka izvali novac.
            - Uzmi sve…evo ti i vo dukata…meni ne treba, a tebi nek pomogne! - završi i spusti pred njega nisku sa deset uredno svezanih dukata.
            - Šta ste se ukipili…pakujte stvari…brzo će večer?! -odsiječe starica, nevješto mlatarajući rukama po licu otirući suze.


* * *


            Sjedeći za stolom, okupljenu obitelj milovali su dugi sunčani kraci što su se spuštajući na zapad smjelo uvlačili pod trijem, a zatim kroz prašnjav prozor u još neosvijetljenu prostoriju. Pružali su dovoljno svjetlosti tako da još nije bilo potrebe paliti petrolejku.
            - Bio bi red da se pomolimo! - skrušeno rekne starica i počne se križati. Svi učine isto. Kućom je odjekivala molitva. Negdje usred molitve začuje se snažno kloparanje vozila što je poskakivalo po seoskoj kaldrmi, a zatim škripa, lupanje vrata i galama.
            - Baci ga…majku mu ustašku…gledaj  kako ide ko svinja…četveronoške! - orilo se ispred kuće.
            Uvidjevši da se sve to odigrava pred njihovom kućom, obitelj poskoči nabijajući se na ulični prozor istežući vratove jedni preko drugih. Samo je starica ostala moliti.
            - Ajme…Pava…Andro, to je dado! - zavapi mati gledajući u najstarijeg sina. Znajući kako se mogla osloniti na njega, Andrija se u trenu stvori vani pokušavajući pomoći ocu. Uhvati ga ispod pazuha i povuče na sebe. Ugleda očevo krvavo i natečeno lice. Shvati kako je tek možda prije neki sat izubijan jer još nije bilo modrica niti podljeva krvi, ali je bio dobro natečen i iskasapljen tako da su i hlače na njemu bile izderane, a košulja sva u komadima.
            Od silna bijesa dohvati kamenčinu kojom zavitla prema džipu što se već bio gubio u oblaku prašine. Shvati kako se odvukao predaleko. Nemoćno spusti ruku, a potom pogleda u oca. Ovaj se samo nasmiješi rastežući lice u bolnu grimasu. Sada su se gledali netremice. Ipak je prošla godina kako se nisu vidjeli. Otac se uspravi te zagrli sina.
            - Neka…nek si ti došo…a ovi…mislili su me slomit…još sam ja Pava…sjeme im se zatrlo!!! - gordo progovori, a zatim pljune u pravcu maslinastozelene siluete koja se još nazirala u daljini.
            Pokuša koraknuti, ali osjeti strahovitu bol u predjelu leđa. Uhvati se jednom rukom za njih, a drugu smjesti sinu oko vrata. Znao je da tijelo hladi i da će tek kad se opusti, trpjeti najveće bolove. Stisne zube i uz sinovljevu pomoć zaputi se u dvorište.
            Tamo ga dočekaju ukućani. Sve ih promotri kao da se nisu vidjeli više godina, da bi pogled zaledio na novom članu obitelji.
            - A ti si? - upita, upirući drhtavim prstom na Mariju.
            - Ja sam Marija…ljubim ruke! - izusti, a zatim uhvati Andrijina oca za ruku te utisne poljubac na šaku.
            - Pava…Andro se oženio! - tiho prozbori Eva svjesna da joj muž o tom nema pojma.
            - Andro, nek ti je sretno…bit će nješta od ve…va poštiva tvoga oca kao svoga! – izgovori, gledajući najstarijeg sina, a zatim snahu.
Nije mogao više stajati na nogama te zatraži od Andrije da ga povede u kuću. Ovaj to i učini. Pažljivo smjesti oca na kanape te sjedne do njega.
- Dado, ja odlazim! - istrese svoju odluku ocu u lice.
- Kud?
- Znaš…kum je otišo…čeka me u Rijeci! - rekne Andrija pomalo bojažljivo.
- Vi i vaše maštarije…on se nikad nije smirio…a ti…evo imaš i ženu sad…taman sam ju upozno i već ju vodiš!!?! - pokaže na Mariju što se smjestila do njega.
- Nju ne vodim…put je opasan, a osim toga i ja sam, dado, stalno pod prismotrom! - konstatira, te na stol baci partijsku knjižicu. Poput bumeranga oca ubode zvijezda petokraka što se sjajila na malenoj knjižici. S nevjericom je gledao čas u sina, čas u komad papira na kom se jasno isticalo znamenje pod kojim je robovao. Pokuša podignuti ruku ne bi li sastavio sinu šamar, ali su bolovi bili jači od njegove volje. Oči mu se napune suzama. U bijesu pljune na sina.
Andrija shvati kako bi daljnja prepirka bila suvišna. Podigne ruku te obriše lice razmazujući slinu po obrazima.
- Dado…sad ti velim…ajd da se rastanemo u miru…moram poć na cug…torba je spakirana! -utiša glas u kom se osjećala drhtavica, a zatim nastavi:
- Nek ti oni sve ispripovidaju…nadam se da ćeš mi oprostit! - završi, a niz oči mu kliznu dvije suze. Više se nije mogao suzdržati. Okrene se od svih i zaputi u sobu. Dohvati torbe koje smjesti na široka pleća, a jednu manju ponese u ruci.
Zastane.
Ipak, nije želio ovakav rastanak. Pogleda na sve oko sebe. Odnekud iz prikrajka sobe stvori se do njega mati. Zagrli Andriju, a potom pusti i drugima da se oproste s njim. Jedino je otac sjedio na kanapeu vrpoljeći  se po daskama tako da je sve škripalo. Kao da se nalazio u buretu, dubokim glasom progovori:
- Imaš naj sat? - upita.
- Imam…ostavio sam ga mami da ti ga vrati! - prozbori tiho.
- A naj grumen zemlje? - nastavi otac ispitujući.
- To sam ponio, dado! - odgovori.
- Dođi! - pozove ga otac i zagrli.
Andrija osjeti očevo srce. Kucalo je ubrzano. Ti trenutci učine mu se kao vječnost. Odavno nije osjetio očeva zagrljaja i ovakvog izljeva nježnosti kao sada.
- Daj mu sat…nek ima nješta od nas! - naredi ženi koja se izgubi u drugoj sobi. Nedugo zatim  vrati se noseći malen smotuljak. Pruži mužu.
- Uzmi…ovo je sad tvoje! - pruži sinu sat, koji je imao dok je boravio u Zagrebu.
- Još nješta, Andro…kad se budeš našo s kumom…nemojte da završite u Italiji…odatle vraćaju…čuo sam u zatvoru…tako pričaju…već ukrcajte se na brod koji ide za Ameriku…dobro se pazite…i Andro...javi se da znamo da si živ…sretno ti bilo i Bog ti bio u pomoći!!! - potapša ga po leđima dajući savjete.

Andrija još jednom promotri ukućane, a zatim baci pogled na sat. Bilo je vrijeme da se krene
Laganim korakom, skoro bezvoljno zakorači preko praga. Sav imetak koji je imao nosio je sa sobom.
            Našavši se na ulici, pogleda u nebo. Poput prezrele bundeve, sjao je veliki mjesec, često se skrivajući za oblake što su se onako rijetki vukli nebeskim svodom slobodni i nesputani.
            - Andrija! - začuje glas iza sebe.
            Osvrne se na Mariju što ga je dozivala tiho. Zastane. Pod svjetlom mjesečine ugleda u njenoj ruci veliko pismo.
- Otvori…otvori kad se smjestiš u brod!!! - promuca, te se propne na prste i utisne poljubac.
Osjeti kako mu je nehotice zagrizla usnicu, te se poput noćnog leptirića odvoji od njega povlačeći se u tamu dvorišta iz kojeg su bojažljivo izvirivale poznate glave. Krene…
            Odnekud iz nekog sokaka izroni pred njega maleno kuštravo štence. Andrija pozove:
-          Dođi…dođi…pss…pss…!      
Odveć uplašen psić se povuče u stranu, a zatim bojažljivo nastavi njuškati tragove koje počne pratiti. Veselo skačući, pomalo se oslobodi tako da je išao usporedno s njim tik do nogu.  Mladić je imao novog prijatelja. Odluči ga povesti sa sobom.

   VII. dio
    VIII. dio

Nema komentara :

Objavi komentar