Kolumne

subota, 29. listopada 2016.

Dnevnik (ne)obične djevojke


Prokletstvo vozačke dozvole

Piše: Božana Ćosić


Ajme, ajme, ajme... Danas me zaustavila policija. Taman sam krenula naći se s Lanom i Kristinom. I ne, nisam načinila nikakav prekršaj osim što sam zaboravila upaliti svjetla. Ali nimalo se ne osjećam krivom jer to neprestano mijenjanje  vremena, pomicanje sata amo-tamo, što sa sobom donosi i pravilo o upaljenim svjetlima, posve je glupo i mislim da nisam usamljena u mišljenju. No, gospon policajac nije imao razumijevanja iako sam mu lijepo, umiljatim glasom objasnila da nikada nisam napravila nikakav prekršaj. Uistinu sam savjesna vozačica.

I sada čekam da mi  stigne uplanica. I čekam novu svađu. O da, mama će poludjeti.

Još joj nisam rekla jer jednostavno ne mogu pronaći način kako da joj kažem a da me pritom ne podsjeti kako bih morala paziti na svaku kunu. Kao da ne pazim.

Ionako mi se digne kosa na glavi gotovo svaki put kada sjednem za upravljač. Neprestano me prati prokletstvo vozačke dozvole. Što se mame tiče, nikada je ne bih imala. Tata je bio taj koji me podržavao u ideji i nekim čudom uspio nagovoriti mamu da podijele račun. Ah, kako je jadno ovisiti o drugima, makar bila riječ o roditeljima. Zbilja, krajnje je vrijeme da se zaposlim. Intezivno razmišljam o tome.

Znam, znam, razmišljati o nečemu i napraviti konkretni korak dva su sasvim  različita pojma. Što mogu kad je tako? Ne znam od kud bih krenula. Po struci sam ugostiteljica, ali nekako mi to nije privlačno, dapače, ne mogu se zamisliti u ulozi djelatnice (da ne kažem konobarice) taman bila riječ o visoko renomiranom restoranu.

Po pitanju posla, sa svojih dvadeset sam posve izgubljena. Ponekad žalim što svojevremeno nisam bila ozbiljnija pa završila neku, uvjetno rečeno, bolju školu, a potom i studirala. To su za mene bila mladost-ludost vremena u pravom smislu tih riječi. Koliko god se mama, koja je, usput rečeno medicinska sestra, trudila objasniti mi da je škola ozbiljna stvar i da ću jednoga dana žaliti što je nisam slušala, nije uspjevala. Moje bubice u glavi bile su preaktivne i ništa pametno nije moglo doprijeti do moje svijesti. Priznajem, ništa pametno, a kako vidim ni korisno. U to sam vrijeme bila previše zauzeta izgledom, škicanjem na „vau“ mladiće i da ne nabrajam u pitanju je sve ono normalno za tu dob. Usudim se reći da sam bila sasvim obična tinejdžerica, ništa ni „luđa“, ni „pametnija“ od ostalih.

I kako to obično biva, stigli su me ti dani bezbrižnosti  i pretvorili se u mukotrpni triler i ako ne želim da prerastu u horor, morat ću čim prije zaposliti se.

Čvrsto sam odlučila pogledati oglasnik i ako ne naiđem na ništa privlačnije, zaposlit ću se u restoranu. Ovoga puta nemam izbora. Radije ću se odreći dugog spavanja, pa i samih izlazaka koji su ionako posve rijetki, nego mjesecima slušati o troškovima koje bespotrebno gomilam. E onda će mi biti svejedno. Jedna nezaslužena kazna neće mi ništa značiti, tek namršteno lice i nekoliko minuta ljutnje na cijeli svijet. Da, zaposlit ću se a do tada... pratit će me ovo glupo i uznemiravajuće proklestvo vozačke dozvole.

Nema komentara :

Objavi komentar