Kolumne

subota, 1. listopada 2016.

Ivo Mijatović | Muke po Andriji, III. dio



III.


KOD MAYERA

Andrija vrati sat u džep. Mnoštvo prolaznika kretalo se ulicama. Neshvatljivo brzo nađe se na trgu s kojeg se bio vratio. Odluči poći u crkvu.
            Pogledom je pratio tornjeve koje je već prije vidio. Skrene u uličicu koja se našla malo desno od njega. Nedaleko ispred sebe ugleda ogromnu katedralu. Zadivljeno je promatrao taj sakralni objekt istežući vrat unazad. Na tornjevima mnoštvo križeva, iznad kojih se isticao onaj smješten na samom vrhu najvišeg tornja. Prekriži se.
            - Šta se krstiš...neće ti on pomoć...već partija i drug Tito. - progovori glas iza njega.
Okrene se. U njegovoj neposrednoj blizini nalazio se neki čovjek spremljen u lijepo odijelo. Na glavi je imao šešir. Odudarao je od svih dosadašnjih prolaznika koje je sretao. Samo razmijene poglede. Andrija šutke uđe u katedralu. Poklekne na samom ulazu, a potom prošeta crkvom. Zastane pored kipa Srca Isusova, te se tu odluči pomoliti.
            Nakon molitve i kratkog zvirlanja po katedrali zaputi se van. Na pragu ga dočeka župnik.
            - Hvaljen Isus...velečasni.
            - Uvijeke, drago dijete. - otpozdravi, a potom zagonetno rekne:
          - Sinko, od kako si ušo u crkvu, onaj se ne miče odavle...mislim da te prate...odakle si.? - pokaže rukom na gospodina koji mu se obratio kada je promatrao katedralu.
            - Iz Slavonije...jutros sam došao.
           - A, iz Slavonije si.? - potvrdi župnik, misleći o tom koji je razlog da se prati tek pristiglog došljaka, te mu dobaci:
            - Velik je grad...čuvaj se i  pazi s kim se družiš...zbogom.
            - Došo sam u školu...još nemam ovdi drugova.
            - A gdje će te spavati.? - upita ga.
            - Kod Mayera...tamo ću i radit...i od njeg ić u školu. - ljubazno mu odgovori Andrija.
            - Kod Mayera...onog...? - htio je župnik nešto još dodati, ali odustane od svoje namjere.
            - Pođi u miru. - blagoslovi ga, te se pomakne u stranu ostavljajući mu prostor da nesmetano izađe van.
            - Zbogom! - rekne i izađe.
            Našavši se na ulici promotri onog čovjeka što mu se bio obratio. Stajao je naslonjen o zid velike višekatnice čijim su se stranama protezale dvije uličice. Jednu ruku držao je smještenu u džepu hlača, a drugom je pridržavao pripaljenu cigaretu prinoseći ju ustima. Povuče dim i otpuhne. Stjecao se dojam kako je nekoga čekao.
            «Čeka.!?» - proleti mu glavom.
         Krene niz ulicu što se strmo spuštala prema trgu s kojeg je došao. U glavi je ponavljao objašnjen mu put do Mayera.
            - E sad treba livo. - rekne naglas.
            Nekolicina prolaznika nasmije se na njegovu nehotice izrečenu tvrdnju. Zastane i osvrne se oko sebe. Nekih dvadesetak metara iza njega nalazio se onaj isti čovjek kojeg je sreo kod katedrale.
            Njega ću pitat; pomisli, te odlučno zakorači prema njemu.
            - Stoj...stoj...ne mrdaj. - ovaj mu naredi, iskrivljujući lice na kom su se crvenjele iskolačene oči, a u rukama je držao revolver.
            Kao ukopan Andrija stane. S nevjericom je gledao u čovjeka prema kom se bio zaputio.
            - Samo sam... - zausti
            - Šta si...htio si me udarit...balavče seljački...vidjeli ste drugovi.? - obrati se nekoj grupici što se tu zatekla.
            - Nisam...tio sam pitat za gospon Mayera. - zbrza, pokazujući na papirić koji je držao u ruci.
           - A...Mayera...daj da vidim. - istrgne mu papirić iz ruke, a revolver spremi za pojas, nevješto ga prikrivajući kaputom u kom se nalazio.
           - Šta blenete...razlaz. - razmaše se na ljude koji su bojeći se za vlastite živote, a gledajući oružje u njegovim rukama, stajali uza zid zgrade skamenjeni poput osuđenika koji iščekuju izvršenje smrtne presude pred streljačkim vodom. Na brzinu se raštrču.
            - Kod Mayera...kažeš?
            - Da!
            - Eno tamo...deseti ulaz...ima trgovina. - pokaže pravo ispred njega. Vrati mu papirić na kom se nalazila adresa, a potom ga upozori:
            - Nikad ne trči prema nekomu koga ne poznaješ...briši sad.
            Osjeti olakšanje.Drhtavica koju je osjetio polako se povlačila. Grašci znoja su bili jedini dokaz straha koji je proživio. Zaboravljajući na naučene manire lijepoga ponašanja prevuče rukavom po čelu. Jasan trag mokrine ocrtao se na rukavu. Misleći kako ga je netko vidio, sramežljivo prekrije ruku prebacujući preko nje kaput. Nađe se pred trgovinom. Zirne kroz staklo. Do pola spuštene metalne rolete stvarale su sjenu zaklanjajući mu pogled. U dnu izloga vidjela se razna roba; sjekire, pile, konjska oprema, malena zvona i stočne klepke, a na zidu izloga razne tkanine za stolnjake, zavjese i odjeću. Istegne vrat prema gore. Na povelikoj drvenoj ploči što se nalazila tik iznad samih vrata pisalo je «MAYER i DRUGOVI».
           - Dobar dan, mladiću! - obrati mu starčić koji se tu stvorio vukući malena kolica što su dobrano kloparala po neravnom nogostupu. Na njima se nalazio povelik kockast zavežljaj.
 - Smijete vi unutra...roba je da se kupuje...ali možete i pogledati...možda će te reći nekome što ima ovdje pa će oni kupiti...ako već nećete vi! - uvaženo rekne, pomalo cinično pogledavajući na Andriju.
            - Ja neću ništa kupit...tražim gospon Mayera! - izvali.
            - Znači ti si ta zamjena...kad čovjek malo oboli i ne može puno radit, odma ga mijenjaju!? - ustvrdi starčić, na čijem se licu pokazao bijes i nemoć. Pokunjeno spusti glavu na prsa. Malena bradica dodirivala mu je grudi. Zamišljeno ju stane gladiti rukom u kojoj se nalazio ogroman ključ.
            Kao da mu je on bio gazda, stane se ispričavati:
          - Moro sam zatvorit, na kratko...gazda Mayer nije tu pa sam išo na željeznicu po robu. - pokaže desno od sebe, na paket što se nalazio na drvenim kolicima. Povuče prema gore rolete, a potom otključa. Gurne vrata. Ona se otvore do pola zapinjući o drveni pod. Potom ih gurne jače tako da se cijeli izlog stresao.
            - Spala su...treba popravit šarke...de uzmi paket. - ustvrdi, a potom pokaže na kolica.
            Sažali se nad tim starčićem. Uvidi kako nije vrijeme da mu sada govori zašto je tu. Poslušno se sagne uzimajući robu. Osjeti kako je težak. Pošteno napne mišice ne bi li ga podigao. Teškom mukom uvuče se kroz vrata. Mirisi ulja, tkanine i drugih proizvoda podignu mu želudac. Osjeti kako je proključao poput lončine s vrelom vodom koji mu je mati znala prirediti za kupanje. Jedva se suzdržao da ne bljuje po podu. Odloži paket na pult. Mijenjao je boju kože poput poljskog guštera velikih dimenzija koji je mijenjao boju prema prostoru i okolini u kojoj se nalazio.
            - Nešto si blijed...na čašu vode?. - pruži starac oveću kriglu s vodom.
            Umjesto da se napije, Andrija izlije vode na ruku te se stane umivati. Dobrano istrlja čelo a potom i vrat. Starac se smijuljio.
             Al fino miriši...kad provedeš u trgovini dvadeset godina nećeš ni osjetit. - podbode ga shvativši o čem se radi.
            - Ja sam Drago. - tek sada se predstavi
            - Andrija. - pruži mu ruku
            - Andrija...hej pa ti si onaj iz Slavonije...ti ćeš ovdje u školu, a... - spozna kako pred sobom ima mladića o kojem je toliko govorio njegov gazda.
            - Gazda će doći oko podne...sjedi! - pokaže na staru drvenu stolicu.
            Skine torbu s ramena. Odloži ju do stolice, a potom sjedne. Ispruži noge preko kojih prebaci kaput. Kako je bio od onih koji ne mogu na putovanju zaspati, a i od svih zbivanja koja su mu se dogodila na samom dolasku u grad, svlada ga umor. Zavaljen u stolicu čvrsto zaspi.
           
           

* * *


Vodeći za sobom grupicu ljudi u trgovinu stupi nizak čovjek. Trebalo mu je dovoljno prostora da se uvuče kroz vrata. Na sebi je imao štofano odijelo, a u ruci šešir. U prvi plan izbije njegova sjajna, ćelava glava, a potom poput bundeve okruglo lice nasađeno na debelu i masnu vratinu. Od debljine nije mogao skopčati niti prvo dugme na košulji. Sva je bila zategnuta. Vješto je zadržavala stomačinu koja se kipeći oko njegova struka naslanjala na nov kožni remen što se na jedvite jade nazirao, a k tome još je imao zakopčane tregere. Dvostruko se osigurao od ne daj Bože da izgubi hlače  Onako kratke i široke skrivale su njegove poput balvana debele noge. U sitnom hodu manio je bedru o bedru. Svježe izbrijan i namirisan djelovao je pomalo kicoški. Bar je on tako mislio o sebi. Međutim, oni koji su ga poznavali znali su kako pred sobom imaju licemjera koji ljubav i žensku draž ne bi niti upoznao da nije imao novca. Oduvijek je sve kupovao; od žena i prijatelja do slobode. Bio je od rijetkih koji je kupio i život i slobodu.
            Našavši se unutra, priđe pultu.  
            - Mogao si bar pomesti ispred trgovine, ako nisi već počistio u njoj...vidi koja prašina. - izdere se na starca, a potom mu ispruži šaku kojom je provukao po pročelju pulta.Na njoj su se nazirali jasni tragovi prljavštine.
            - Godine...ne vidim više.
          - Dat ću ja tebi godine...ić ćeš ti u rudnik...tamo u Bosnu...je l drugovi...ćorave konje tamo trebaju.? - derao se nesmiljeno na starčića koji samo pokunjeno spusti glavu jasno razaznajući grohotan smijeh pridošlica. Već je bio navikao na gazdine uvrede, ali ga je zasmetalo to što ga gazda ponižava pred drugima. Ovo nije bilo prvi put da mu se obraća takvim tonom. Sve češće se tako ponašao. Učini mu se kako je zaboravio da je upravo zahvaljujući njemu nosio živu glavu na ramenima. Mislima mu prostruji svo ono prošlo vrijeme.

            - Tko je ovaj odrpanac? - pokaže na Andriju koji se prilikom njegove galame bio razbudio, ali još uvijek držao skupljene vjeđe ne dajući niti najmanji znak svoje probuđenosti. Samo je čekao trenutak da ga dohvati u šake, ako bi se ovaj usudio udariti starca.
            - Gazda, to je... - pozove ga da mu priđe bliže, a potom šapne:
            - Onaj iz Slavonije...Andrija.  
            - Andrija...Pavin...taj. -ispruži ruku u nevjerici.
            Stišavajući glas nagne se nad njega. Promotri ga, a potom sa smiješkom prozbori;
            - Kog to moje oči vide...ustaj, momče?! - prodrma ga.
           
            ¸Pretvarajući kako se tobože budi, lijeno se protegne. Šakom se zaustavi kod debelog lica. Pomisli kako bi bilo zgodno da ga sastavi ali, odustane od te namjere, a potom se ustane. Rukama protrlja oči gledajući u sve prisutne. Tek jedan od njih bio je njegove visine. I baš je on odudarao garderobom od ostalih. Sve na njemu bilo je uredno dotjerano, a na glavi kapa tzv. titovka s crvenom metalnom zvijezdom;. Na nogama visoke kožne čizme slične onima koje je i sam imao. Zaključi kako je vjerojatno neki oficir.  Svi ostali doimali su se poput patuljaka,slično odjeveni, iste ili približne visine a najniži među njima bio je upravo onaj koji mu se obratio.
            - Ja sam Andrija. - izusti pružajući ruku prema njemu.
            - Znam...znam...odmah sam ja tebe prepoznao...kako ne bih prepoznao dijete svog druga Pave. - samoživo mu se obraćajući prihvati ponuđenu ruku u rukohvat.
            - Mayer! - predstavi se.
            - Idemo gore, drugovi...a ajd i ti s nama! - rekne
            Ovi se odmah pokrenu. Vidjelo se da znaju put, jer su se odmah počeli penjati uz široko drveno stubište obloženo hrastovinom. Sasušeno drvo škripuckalo je pod njihovom težinom. Andrija sačeka da se svi popnu,uzme torbu, a potom krene i on za njima. Nađe se negdje na katu. U uzanom hodniku što je odvajao stubište od trojih vrata nalazila se neuredno složena hrpa papira. Bilo ih je posvuda, čak i na podu po kom su gazili. Na zidovima, koji su čekali neko novo žbukanje i krečenje, visjele su svakojake umjetnine. Jedino je do vrata, kroz koja su se uvukli posjetioci, na zidu visio veliki komad bijele tkanine. Ispod nje se djelomično nazirao za dlan debeli okvir. Htijući pogledati što se krije ispod, znatiželjno ga podigne. Pogled mu se zaustavi na velikom portretu. Prikazivao je prelijepu djevojku, odjevenu u široku krinolinu. Preko ramena bila joj je prebačena svilena marama. Na dugom vratu vidjela se ogrlica, a u ušima ogromne naušnice koje su doista čarobno djelovale na ovoj djevojci. Pogleda u lice te žene; oči, nos, usne, sve je odavalo kako se radi o portretu žene koja je sigurno imala neko posebno mjesto u ovoj kući.
            - Ako postoje anđeli, ona je to sada! - rekne Mayer koji se našao iza njega.
            - Znate tu ženu? - upita Andrija
            - To mi je bila kćerka.
            - Bila?
            - Da, sada je mrtva...ubili je ustaše. - skrušeno rekne.
            Andrija osjeti kako je pitanjem povrijedio domaćina, a k tome shvati kako je i njegov djed bio u ustašama. Međutim, pitanje koje ga stane progoniti, bilo je to kako da je on bio dobar i s njegovim djedom,a i ocem. Poboja se za sebe, spozna kako se nalazi u kući čovjeka čije su dijete ubile ustaše, a on je bio ustaški unuk. Lagano se pomakne unazad spreman se povući dolje.
            - Tamo ćeš spavat. - pokaže domaćin na jedna vrata prema kojima zakorači. Otvori ih.
            - Bila je njena! - s mukom prošapće.
            Sada je izgledao miran, bez trunke arogancije. Žal za izgubljenom i voljenom osobom isplivala je na površinu stvarajući od njega samo čovjeka s osjećajima. Čovjeka od krvi i mesa. Uvidi kako je svojom arogancijom razbijao nakupljeni strah i bol.
            Andrija je znao dijelove njegove prošlosti. Pričalo se o tome u kući njegova oca, ali nikada nitko nije spomenuo da je  imao djecu, odnosno jedno dijete i k tome žensko, a još manje o njenoj sudbini.
            - Dobro...dobro...neću više! - gazda rekne postajući svjestan kako se prepustio emocijama.
            - Kako ti ono...dado...Pava...i ima l glasa o djedu? – upita
            - O djedu ništa...a dado je dobro...pozdravlja vas i šalje vam ono što ste tražili...a ima i neko pismo još.
            - E baš dobro...vi što su došli sa mnom...to moram podijeliti s njima...oni su ti našli mjesto u školi...tako to ide...de se raskomoti i dođi u onu sobu da te upoznam. - rekne, preuzimajući torbu koju mu dadne Andrija.
            Nešto poslije nađe se u drugoj prostoriji gdje se upoznao s gostima. Već su se dobrano gostili hranom iz njegove torbe, a bome i popili. Vjerojatno sutra neće ni znati kako se zovem, a kamo li kako izgledam; pomisli u sebi.
            Njegov domaćin Mayer plesao je oko njih, dvorio ih i napijao. Težina koju je nosio na sebi nije mu predstavljala nikakav problem. Plesao je poput vašarskih zabavljača; nedostajala mu je tek štura haljinica. Zamisli ga takvog. Sve mu se učini ništavnim. Nigdje nije vidio da netko može toliko pojesti i popiti kao ova mala grupica ljudi. Duboko u sebi borio se da ne plane. Ono s čim se moglo nahraniti tridesetak osoba  u njegovu selu, ovdje je proždiralo tek šest, a k tome još su se razbacivali hranom tako da je ležala svuda po podu.
            S prozora sobe vidio je da se sunce već davno povuklo. Obraduje ga spoznaja kako će
 gosti vjerojatno skoro napustiti ovu kuću. Čekao je još oko sat vremena. Nemalo ga iznenadi tiho kucanje na vratima. Ovi se nisu odveć pijani niti pomakli. On priđe i otvori. U malenom hodniku stajale su tri djevojke, a dolje na stepenicama onaj starac koji je radio u trgovini.
            - Dame su došle...ja sad odoh. - rekne mu, a potom baci svežanj ključeva u njegove ruke.
            Među djevojkama prepozna i onu koju je jutros vidio na željezničkom kolodvoru. Jutrošnju ljepotu i gracioznost vjerojatno je uništilo šturo svjetlo sobe. Od njenog očaravajućeg izgleda ostao je samo onaj upečatljiv pogled koji mu se tako duboko urezao u pamćenje.
            Poput pasa spremnih za parenje domaćinovi gosti živnu. Iz razvaljenih usta curila je slina. Jedan od njih dohvati omanju crnku te joj jednim potezom strgne haljinu. Ostane gola. Svi su se cerekali na njenu golotinju. Dvojica navale na nju. Masnim rukama šarali su njenim tijelom hotimično ih zadržavajući na dojkama. Štipali su ju, ismijavali i naređivali.
            Andrija se povuče u svoju sobu. Nije mogao više gledati takvo raskalašeno ponašanje. Kroz zid sobe razaznavao je jasne glasove smijeha. Pogleda na krevet u koji se uvuklo mjesečevo svjetlo milujući jastuk na koji je trebao spustiti glavu. Odgojen u katoličkom duhu klekne pored kreveta, prekriži se a potom pomoli.
            Raspremi se i spusti u ležaj. Taman kada ga je hvatao prvi san, začuje kako su se otvorila vrata sobe u kojoj se smjestio. Na njima se pojavi ženska osoba. Njeno vitko tijelo obasja mjesečina.
            - Spavate...? - upita
            - Skoro...da jesam...al ne mogu. - odgovori
            - Možda vam netko nedostaje? – mazno se uvije, a onda polagano rastvori haljinu na prsima spuštajući ju niz ramena. Postepeno se razodijevala, malo po malo. Jasno je nazirao bjelinu dojki na kojima su se poput prezrelog drijenka isticale bradavice uokvirene tamnim krugovima, a onda blago zaobljen trbuščić, široke kukove. Tu stane. Zadrži rukama haljinu. Tek je još malo nedostajalo da ju spusti niz noge, kad mu se ponovno obrati:
            - Želiš li...? - upita
            - Imam djevojku. - rekne glasom u kom se osjetila napetost i uzbuđenje.
            - I...onda...ja imam muža. - odgovori. U tom trenutku pusti da joj haljina klizne niz noge.
            Nespreman na nešto takvo, šakom prekrije oči i okrene se na drugu stranu.
            - Pogledaj...zar sam ružna...pa si se okrenuo od mene!?
            - Ne...niste ružni...imate muža. - osjeti kako je dotaknula njegov vrat. Nježnim prstima masirala je zatiljak usputno dodirujući resicu uha.
            - On zna...a osim toga već je star. - privije se uz njegovo tijelo.
            Njen miris i toplina pričine mu ugodu. Popusti pod njenim dodirima. Grlila ga je kao bršljan hrast. Pokretima iskusne kurtizane budila je njegovu muškost. Uzvrati. Sada je on bio taj koji je dodirivao, ljubio i milovao. Svidjelo mu se što ga nije požurivala. Jednostavno je uživala pod njim. Grašci znoja kvasili su razuzdana tjelesa. Stegne jače ovijajući noge o njegove kukove, a rukama ga uhvati za ramena podižući glavu. Zatomljujući uzdahe zagrize široka prsa.
            - Oprosti morala sam...previše sam bila. - naglo se odvoji od njega i pogleda kroz prozor. Mrak i tama. Tamo dolje oslonjen na štap stajao je pored ulične svjetiljke neki čovjek.  Kao da ju je vidio. Visoko podigne šešir u znak pozdrava. Pripali cigaretu i zaputi se niz ulicu.
            - Ponovno sam se osjetila ženom...tako si pažljiv. - obrati mu se.
            - Odavno nisam ovako uživala...a i kako bi...ovi smrdljivci misle da mogu sve kupiti...moju ljubav ne!! - pokaže na zid koji je dijelio sobu od one u kojoj su se nalazili gosti. Odatle se više nije čuo nikakav glas.
            - Koliko ti je godina?
            - Trideset i devet. - odgovori
            - A mužu?
            - Skoro sedamdeset..
            - Toliko...sad razumijem. - uvrne glavom Andrija
            - Ništa ti ne razumiješ.
            - Kako ne... - htjede još nešto reći, ali mu ona stavi ruku na usta.
            - Nemoj kvariti ovo veče...ovo je novo nakon toliko dugo vremena. - uhvati njegovu šaku te ju položi negdje u visini svog srca.
            - Ovi trenutci vrijede svega...bola, patnje i poniženja...ova noć držat će me na životu.
            Andrija je razmišljao o njenim riječima. Iako ju nije u potpunosti shvaćao, znao je da je u njoj pokrenuo lavinu osjećaja.
            - A koliko je tebi godina? - prekine tijek njegovih misli.
            - Devetnaest.
            - Mlad si...kako znaš tako postupati sa ženom.? - pomiluje mu obraz.
            - A kako to? - zagonetno upita želeći još slušati o svojem uspjehu. Ona se nasmiješi. Ustane od njega. Stajala je okrenuta leđima. Promotri je od glave niz kralježnicu na kojoj se isticao svaki pršljen a zatim zagleda u njenu stražnjicu na koju položi dlan. Bila je čvrsta. Tu zagrize.
Izvije se i protegne. Ostane u raskoraku. Blijedi mjesec besramno ušeta u njeno međunožje štipkajući pubis načičkan kovrdžavim dlačicama. Andrija mu se pridruži. Iako je bio u rukama dulcinee, žene koja izaziva strast, on je u mislima imao svoju dragu, svoju Janju. I prvi put ona je bila ta koja je igrala u njegovim očima, letjela mislima. Njoj se podavao, a ne ženi s kojom je bio. Osjeti grižnju savjesti. Duhovno je pripadao jednoj, a tjelesno drugoj.
            - Bio si divan...tako divan! - rekne, skupljajući svoju haljinu s poda.
            - Niti slutila nisam da ću se tako provesti večeras! - stane se odijevati, a zatim zatraži od njega da joj zakopča rajfešlus na leđima. Htjede krenuti.
            - Ono što sam pomislila kad sam te jutros srela...to mi se ostvarilo...nisi mi rekao svoje ime!? - dadne mu do znanja kako je i ona njega zapamtila.
            - Andrija...a ti!? - odgovori upitom.
- Zar je bitno...možeš me zvati kako hoćeš; Eleonora, Helena, Marija il Terezija...a naći me možeš uvijek ako poželiš?! - rekne i odleprša iz sobe u tamu hodnika.
Znala je put iz ove kuće.
            Andrija priđe prozoru. Mogao je čuti korake uz sitne zvuke potpetica kako su se gubili u daljinu. Promoli glavu. Kao da je osjetila njegovu prisutnost, žena se okrene, podigne ruku u znak pozdrava, a potom s dlana otpuhne poljubac u njegovu pravcu. Sjeti se kako je to isto učinila jutros kad ju je sreo na kolodvoru. Pratio ju je pogledom dok se nije izgubila u tami ulice.
            Sada je mogao krenuti na počinak, ali nikako nije imao mira, niti sna. Progonila ga je činjenica kako je prevario voljenu osobu.


* * *


            - Ustaj...ustaj...sinoć ždrijebac, a jutros ko pokisla kokoš! - probudi Andriju gazda koji se našao u sobi.
            - Nije Mayer blesav...oni pili, ja ih napijao...a ti perje pokupio!
            - Sama je došla...nisam ju zvao! - energično odsiječe.
            - Znam...znam... ta odavno nije okusila mlado meso...vidio sam kad je otišla tebi!
            - Onima je na brzinu pokupila lovu...samo im je sise pokazala, a tebi? - upita radoznalo.
            - Meni je pokupila snove! – uvrne glavom, misleći o tom kako je vodio ljubav s njom a mislio na svoju najljepšu seljanku, svoju voljenu Janju. Isprsi se te u malenom ogledalu ugleda veliku modricu iznad lijeve strane grudi. Opipa ju. Pod pritiskom osjeti bol.
            - Grize, a...ta je ko mačka...divlja mačka!? - primijeti Mayer.
            Andrija odšuti na njegove riječi. U mislima je proživljavao svaki trenutak proveden s njom. Tražio je sličnost sa svojom djevojkom. Zaključi kako su sve žene podjednako slične, ali i različite. Sve više mu se dopadala neznanka s kojom je proveo prvu noć u velikom gradu.
            - Odgodili su školu...nema dovoljno prostora. - prekine ga u razmišljanju gazda.
            - Uređuje se jedna zgrada...pa namještaj...obećali su za desetak dana da će ju pustit u pogon. - govorio je o školi, kao o tvornici koja je trebala proraditi.
            - Dotad evo...moš radit kod mene...imaš novca...treba kupit koju čitanku i teku...nije to ko kod vas...drvena pločica i kreda i hajmo piši i briši. - brzo je ispitivao usputno uspoređujući školovanje u gradu s onim na selu. Kasnije će se ispostaviti kako je bio u pravu.
            - Hajmo...idem te upoznat s robom i kako se trguje...nego nisam ti pokazao...dođi! - povede ga prema jednim vratima. Andrija letimično baci pogled na plahtom prekriven portret. U prostoriji koju mu je gazda pokazao nalazila se lijepo uređena kupaonica. Ogromno i duboko metalno korito što je imalo nekakve noge  bilo je smješteno do zida, a u njegovom kutu peć s velikim ložištem iz koje se izdizao sjajni kotao. Jedna uzana cjevčica vodila je do korita.
            - To je za toplu vodu...a ovo ovdje je hladna...kupaš se jednom tjedno, a umivaš se ovdje...samo u hladnoj vodi. - objasni,pokazujući na metalni umivaonik iznad kojeg se isto tako nalazila cjevčica s nekom ručicom. Oduševi se spoznajom kako će se moći okupati. Volio je uvijek biti čist i dotjeran.  Odluči kako će urediti taj prostor.
  Trebalo je samo obrisati prašinu i okrečiti zidove. Na jednom zidu vidjelo se veliko ogledalo. Mayer mu priđe. Uhvati malenu zakvačku što se nalazila na desnoj strani okvira i podigne. Ogledalo se pomakne stvarajući rupu dovoljno veliku da se moglo nesmetano kroz nju proći. Kroz otvor, ispred kojeg se nalazilo ogledalo, sada je Andrija gledao u sobu i ležaj na kome je spavao. Osvrne se oko sebe. Bilo mu je zanimljivo vidjeti nešto tako; ogledalo vrata koja su k tome vodila u sobu u koju ga je smjestio domaćin.
            - Ako smijem reć...ja bi to uredio! – zvirlajući pogleda u sobu pa u kupaonicu.
            - Možeš...ako oš da ti je lipo i ugodno! - progovori Mayer otegnuto, pomalo šokački. Nije mu bilo teško oponašati naglaske s obzirom na njegov posao. Sretao se sa svakakvim ljudima, svih vjera i nacija. Prošao je uzduž i poprijeko zemljom koja je od njegova rođenja mijenjala četvrti državnički ustroj.. Još za trećega pokušao se dočepati Izraela. Nakana mu je uvijek propala. Zahvaljujući ljudima dobre volje, preživljavao je skrivajući se od režima koji je desetkovao njegov narod. Ni drugdje u Europi ne bi bolje prošao.
            Četvrta država, FNRJ, deset godina nakon krvavog rata ništa nije promijenila. Čak što više, svu židovsku imovinu pretvarali su u državne ustanove. Kako su oduzimali pojedinim hrvatskim bogatašima zemlju i trgovine i nacionalizirali ih, tako su i od preostalog židovskog naroda otimali sve što su imali. Bio je jedan od još pet preostalih privatnih trgovaca u Zagrebu.
Sjeti se kada je 1946 godine boravio u Cerni.
Odnekud došla kolona partizana za sobom vodeći dosta bijedna i izgladnjela svijeta.Jedni su išli pješice, a drugi se vozili na kolima koja su vukli volovi i pokoji konj. Nudili su ljudima kuće i sve što se zateklo u njima. Bilo je tu i židovskih kuća. Netko je poželio kuću  u kojoj se nalazila pekara.Imala je svog vlasnika, bolje reći vlasnicu. Na brzinu su je strpali u podrum i pozvali narod da razgleda kuću. Nagurivali su se i pljačkali, ništa im nije bilo sveto. Seljanka, Bosanka koja je doselila s mužem i četvero djece još 38. da službuje u Cerni, prekinula je tu otimačinu. Bjesomučno se usprotivila svim ljudima. Dobro je pamtio riječi:
            - Ako vjerujete u Boga i Isusa, ne uzimajte ništa...oteto prokleto...a vidite zemičku…još je topla...i bijela kava…još se puši iz nje...tu ima živi ljudi!» - vikala je iz sveg glasa.
            Masa je pokunjeno napuštala kuću, a tek nekolicina ponijela sa sobom ono što su držali u rukama. Ova im je i to istrzala iz ruku. Poslije je saznao kako je kolona odvedena u Jankovce. Većina se tamo zadržala.
            On je preživio. Žena umrla, a tek vjenčana kćerka zajedno sa svojim mužem završila je u jednom od vagona koji  nikada nije vraćao putnike. On se snalazio. S nešto ušteđevine ponovno se vratio u Zagreb. Tražio je da otvori trgovinu u istoj zgradi koja je bila njihov dom. Dopustili su mu. Morao je plaćati veliki danak da opstane. Prateći političke prilike, znao je kako ni to neće biti duga vijeka. Sve se nacionaliziralo, a na pojedince gledalo obazrivo, ispod oka. Uvelike je ponovno razmišljao o odlasku u zemlju svojih pradjedova, Izrael.

            - Ajde, Andro...dosta za sada...ima se posla...drugi put razgledaj! - prasne domaćin u smijeh shvativši da ovaj  gleda oko peći i ložišta. Debeli podvoljak drmusao se u ritmu smijeha.
            Ovaj krene za njim.
            Našavši se u trgovini, spazi Dragu kako je služio neke kupce. Manirom vješta trgovca nagovarao ih je da kupe robu koju ovi očigledno nisu tražili, niti trebali. Nelagodno su odbijali, a onda na kraju kupili.
            - Dobar je on...samo je ostario! - rekne Mayer tiho, a zatim stane pokazivati robu. Svakoj je znao porijeklo, brojčano stanje, za što služi i sl. Andrija je poput učenika slušao i tek pokatkad nešto upitao.
            Mayeru se svidi ovakav pristup; došljak je pažljivo slušao, a samo ono što mu baš nije bilo jasno, za to bi upitao.
            - Vidiš...sad što si zapamtio ja ne ponavljam više...a ti Dragec bavi se kasom dok je on tu...ja odoh u grad! - zgrabi svoj sako sa pulta, a potom se iskrade van.

            Prolazilo je vrijeme a s njim i dani.
            Andrija se dobro uklopio u posao. Vješto je trgovao, išao po robu i nabavljao ju. Ništa mu nije bilo teško. Kad god bi išao na željeznicu po naručenu robu, morao je proći pored kuće u kojoj je službovala njegova poznanica  Marija.
Kao da je isparila. Često je pogledao na balkon s kojeg mu je pokazala izgubljenu torbu. Vidio bi oprano rublje, posteljinu, preko ograde prebačene tepihe, ali nikada nju. Nedostajala mu je. Mislio je kako će ju češće sretati.
            Negdje pred sam početak nastave, još dok je radio u trgovini, pojavi se njena gazdarica.
            - Dobar dan...prosim vas gospon litru petroleja! - rekne, dok joj je bio okrenut leđima, a k tome još stajao na ljestvama, brišući prašinu s polica.
            - Samo tren, gospođo...niste na redu! - nonšalantno odgovori kad je prepoznao njen glas. Nije se pokušao niti okrenuti. Nastavi brisati i preslagivati robu.
            Na njegov odgovor ova se stane obazirati oko sebe, misleći kako je još netko u trgovini.
            - Vi to mene...zaj...zamajavate! - skoro nekulturno odbrusi kada je uvidjela da je jedini kupac.
            Čuvši to neumjesno pitanje i njen povišen ton, spusti se dolje. Polagano se okretao. Svakako je prije očekivao da će se pojaviti Marija, a ne njena gazdarica.
            - Ti, seljačino jedna...,ma gdje mi je pamet bila...rekao si da ćeš tu biti! - stane vrijeđati.
            - Evo vašeg petroleja...još nešto prosim, milostiva!? - postane ljubazan, svjestan kako je  malo pretjerao.
            - Ispričavam se ako sam bio neljubazan...inače ne razgovaram tako sa starijim gospođama!
            - Što neljubazan...drzak i bezobrazan...i nisam stara kako misliš...imam samo četrdeset sedam?! - zapjeni se.
            Samom sebi morao je priznati kako je zaista dobro izgledala za svoje godine. Pokuša ju usporediti  sa njenim vršnjakinjama iz svog sela. Za razliku od njih, koje su bile debeljuškaste, izborane i neukusno odjevene za građanske pojmove, ova je bila blistava lica s tek jedva vidljivim podočnjacima, lijepo dotjerana, namirisana i uredno počešljane kose. Tek malo izbačen stomak dao je naslutiti kako njegova vlasnica spada u kategoriju sredovječnih gospođa.
            - Bila bi manja od makova zrna da si na selu! - promrsi sebi u bradu
            - Molim?
            - Nisam ništa vama rekao...računam! - snađe se. Htio je pitati za Mariju. Učini mu se kako sada ne bi bilo zgodno, jer i da je pitao, vjerovao je kako ne bi dobio odgovor, već samo poruge i poniženja. To  si nije htio više dopustiti. Dograbi komad starih novina, te umota petrolej, a zatim ga spusti u ceker koji je pružila prema njemu.
            - Jedan dinar molim! - zatraži da plati
            - Pozdravi gospon Mayera...to mu je za ono...zna on već! - odmahne rukom i zaputi se van.
            Gledao je za njom i pitao se kako njegov gazda preživljava. Knjiga dužnika i veresije bila je puna. Jedva da se moglo još koje ime napisati, a onih, koji su tek onako nosili robu samo uz pozdrav, bilo je isto tako bezbroj. U razmišljanju ga prekine dolazak starca Drage koji je ovaj put išao po robu.  Prije ga je čuo nego vidio. Zvuk kolica na kojima se dovozila roba urezao mu se dobrano u uho. Pođe mu u susret. Preuzevši kolica od njega, ovaj se polagano ispravi. Posljednji dani ljeta bili su topli tako da  se starac dobro oznojio.
            - Čujem da je bila gospođa Hanžek...a!? - upita, a na usnama zaigra osmijeh. Kao po običaju k tome je još gladio svoju bradicu.
            - Gospođa Hanžek...ne znam tko je to!
            - Ona što je kupila petrolej maloprije! - starac pokaže rukom niz ulicu. Andrija pokuša u mnoštvu prolaznika prepoznati gospođu koju je maloprije uslužio, no njoj nije bilo ni traga.
            - Da, jedna je uzela petrolej, ali nije platila...ne znam kako se zove...nije rekla! - konstatira.
            - Budalo jedna, ona ne plaća...ona je doktorova žena...ubuduće pazi kako s njom razgovaraš...požalila se meni na tebe...bolje meni nego Mayeru! - nervozno je objašnjavao i upozoravao Andriju.
            - Neću više...čika Drago...ali morate znati zašto! - pokuša se obraniti.
            - Ajmo unutra...uzmi paket...pa mi tamo pričaj! - odrješito rekne.
            Andrija posluša. Raspremivši paket i posloživši robu, zatraži od Drage da sjedne. Počne od svog dolaska u grad. Potanko do u detalje pričao je o svemu što se dogodilo. Ovaj se smijuljio, cerekao i čudio. Pažljivo je slušao sve detalje njegove priče.


* * *

            Našavši se u neposrednoj blizini svoje zgrade, gospođa Hanžek ugleda starog trgovca koji se patio vukući kolica s paketom. Godine su ostavljale trag na njemu; povijena leđa, hod spor, a oči bez sjaja. Znala ga je već dugo. Takvog trgovca nigdje nije srela kao njega. Kad bi se ona našla u radnji, on joj je znao pokazati nove tkanine, stolnjake, razne marame. Uz ono što je inače kupovala, uvijek bi joj prodao još nešto; nek se nađe, govorio je.
            Odluči ga zaustaviti.
            - Dragec...Dragec...hej tu sam! - dozivala je i mahala trgovcu koji se okretao na sve strane ne bi li vidio tko ga doziva. Krene prema njemu.
            - Dragec...to sam ja Hanžekovica! - uhvati ga za mišicu slobodne ruke.
            - O gospojo...ne vidim daleko, a i ne čuje se više...ostario sam!      
- Ma dajte...još bi vi kakvu babu oborili s nogu!» - našali se.
            - Neg Dragec...onaj Slavonac kak je bezobrazan...toliko me naljutio.        
- Ma dajte...kaj je bilo cijenjena milostiva? - znatiželjno upita s obzirom na to da je imao izuzetno lijepo mišljenje o svom pomoćniku.
            Gospođa mu detaljno ispriča sve, a još uvelike i nadoda. Mislila je kako će svojim izmišljotinama  utjecati na to da se otpusti Slavonca.
            I mož'te mislit...kad me izvrijeđao još me na izlasku štipnuo za stražnjicu! - završi s pričom.
            Starac Drago zastane. Osjeti kako nešto u toj priči ne štima. Radio je zajedno s Andrijom i svo to vrijeme nikoga nije uvrijedio niti ponizio, štoviše, on je bio taj kojeg su vrijeđali i ponižavali. Zagleda se u doktorovu ženu.
            - On vas štipnuo za guzu...dajte...sad ste preveć pretjerali, milostiva! - energično odbije njenu tvrdnju.
            - Da...ako ne vjerujete... žalit ću se Mayeru! - ostane pri svom.
            - Dobro, dobro...ja bum vidil s njim zakaj je to učinil milostiva!
            - Njemu treba dat  otkaz...nek ide doma napasat krave...ni ovi nemaju posla! - pokaže na prolaznike čvršće stežući starčevu ruku. Ovaj se pomakne. Hanžekovica popusti stisak. Znala je kako nije uvjerila Dragu. Htijući zakoračiti preko ceste, skoro bi udarila u tramvaj da ju starac nije zadržao. Kako ju je naglo povukao za ruku tako joj ispadne torba s kupljenom robom. Oboje su gledali u bocu omotanu novinama kako se kotrljala nogostupom dok se nije razbila o metalni stupčić koji se tu našao. Miris petroleja širio se ulicom.
            - Evo, sad nemam ni petroleja! - vikne na njega, ne razmišljajući kako joj je upravo spasio život.
            - Pošaljite služavku...onu malu što radi kod vas! - rekne
            - Vraga...ni doma...sutra dolazi! 
            - Onda sutra... kaj je bitno danas!? - ustvrdi starac. Dohvati ručku kolica spreman krenuti. Gledao je kako se ova udaljava. Marširala je poput vojnika; glavu podigla prema gore, ramena isturila, a rukama brzala naprijed-nazad. Duga haljina tresla se u ritmu hoda ovijajući noge. Činilo se kako će poletjeti.
Zamisli ju kako je sjela na metlu od vrbove šibe i poletjela; lebdjela je niz ulicu, a potom u visine i oblake, onda ju ponovno ugleda kako se spušta vješto izbjegavajući sve zapreke koje su se našle pred njom sve dok nije udarila u ogromna vrata svog prolaza do stana. Vidio ju je kako se spustila niz metlu priljubljujući svoj nos na tvrdu hrastovinu. Okrene se prema njemu, nije imala zube, tek dva očnjaka, a ostale polomljene držala je u šaci. Niz nos i usne tekla je krv. Sijevala je očima prema njemu.
Shvati kako se zanio mislima.
Po svom običaju, koji je prešao iz navike, protrlja sijedu bradicu, a nju spazi kako je upravo na drugoj strani otvarala vrata svoga doma. Bila je prava, ona istinska s kojom je do malo prije razgovarao. Nasmiješi se misleći kako su ljudi postali opaki, kao da im nije bilo dosta zlobe. Svatko im je smetao. Ponašali su se poput životinja, a čovjek i jest najveća i najkrvoločnija životinja koju Bog stvori, zaključi. Otpuhne u njedra. Stane se lagano vući ulicom. Nesiguran korak dovoljno je govorio o njegovoj dobi, iako se u srcu osjećao poput mladića. Pokatkad je znao zastajati, promatrati mlade; divio se njihovoj živosti, snazi i ljepoti. Uspoređivao je sebe s njima, a onda bi zaključio, kako je nažalost njegovo vrijeme prošlo. Ostalo mu srce i glava kojom je maštao.
 Maštu mu nitko nije mogao oduzeti.


* * *

- Znal je Dragec da nešto nije istinito u njenoj priči. - zaključi kad mu je Andrija sve ispričao
- A sada ti bum nešto rekel...nešto veselo! - mahne prstom ispred njegova nosa, a u očima mu zaiskri plam mladosti.
- Marija...ta koju si upoznao...možda sutra dođe...fina djevojka...vrijedna...a šta kažeš!?
- Stani, čika Drago,...nisam došo da se ženim...prvo škola! - izusti sjećajući se očevih riječi kada je prenoćio kod Janje te mu održao prodiku. Dado je dado, on je tako reko i mislim da je to u redu, razmišljao je.
- Nisam rekel da se ženiš...već da se potrudiš oko nje...da imaš nekog dok si ovdje...al pazi nije pokvarena! - napomene starac.
            Jasno mu davši do znanja o kakvoj se djevojci radi, Drago krene raditi, a za njim i Andrija. Gazda Mayer često je znao naglašavati kako u trgovini uvijek ima posla pa čak i kad nema kupaca. Obojica su to uvidjeli. Svaki dan brisala se prašina, prao pod, zalijevalo po nogostupu ispred trgovine i služilo kupce. I tako uvijek iznova od jutra do večeri.
            Tako i danas.
            Taman kad su završavali s poslom, u radnji se pojavio gazda. Ispod pazuha je nosio nekakvu knjigu, a na brundastim usnama titrao mu osmijeh. Ne obazirući se što je tek oprano, priđe Andriji.
            - Na...ovo je čitanka...a ovo teka...u ponedjeljak počinje škola...moš pisat dadi.! - davao je školske potrepštine i govorio Mayer zbunjenom Andriji. Kao da nije čuo što mu je ovaj rekao priupita:
            - Kad počinje škola?
            - Rekao sam u ponedjeljak...sutra ne moraš radit popodne...odi malo u grad...a onda pamet u glavu. - ponovi , dajući mu na znanje kako će ga poštedjeti posla.
            Večer se privukla brže nego inače.
Snažan sjeverac kovitlao je i podizao gradsku prašinu. Sijevalo je na sve strane. U zraku se osjetio miris kiše i hladnoće. Andrija isprati Dragu. Predlagao mu je da ne ide doma po ovakvu nevremenu, svaki čas je moglo bljuznuti i ovdje. Gledao je za njim, a potom uočio da munje obasjavaju zgrade poput reflektora. Bi mu ga žao pogotovo zato što su prve kapi kiše dobrano šibale po izlogu. Povuče se unutra. Odluči kako je vrijeme da malo uredi kupaonicu.
            Imao je cijelu noć pred sobom. Kiša mu je pokvarila planove. Htio je malo otići do Gornjeg grada u jednu krčmu. Svi  pričaju o njoj, a ja još nisam bio tamo, mislio je.
            Verući se uz stepenice, sa sobom ponese zagašeni kreč koji je već prije pripremio. Znao je da mora odstajati. Radio je onako kako je čuo od majke. Njeni savjeti dobro su mu dolazili s obzirom na to kako je boravio u kući bez žena. Prije svega volio je biti čist i uredan tako da je morao prati odjeću svaki dan. Ponekad ga je gazda molio da nešto skuha, da ne dobije zapletaj crijeva, govorio je, a onda sve posuđe morao bi prati. Čistio je i održavao dom u kom je stanovao.
            Uzme četku i stane krečiti.  Kreč je frcao na sve strane, svugdje ga je bilo više nego na zidu. Nije odustajao iako je uvelike izgledao poput samog zida, bijel, ali još neokrečen. Da je takav izašao na ulicu, bježali bi svi od njega misleći kako su vidjeli duha. Smijao se toj spoznaji, a u glavi preslagivao po kupaonici, prao i čistio. Došlo je i to na red brže nego je očekivao. Sat s katedrale otkucavao je na ponoć, a Andrija je neumorno radio. Nije htio ostaviti ništa od posla za sutra. Želio je iznenaditi gazdu koji se odmah povukao negdje u grad nakon što mu je dao potrepštine za školu. Ostalo mu još da opere pod. Sve cijevi i slavine blistale su u usporedbi  s onim kakve su do tada bile. Cijedio je krpe, ribao, trljao i glancao. Kupao se u znoju toliko da je košulja na njemu bila prilijepljena uz tijelo. Počne ga gristi kreč što se topio od znoja, vješto se uvlačeći kroz tkaninu do njegove kože.
            Taman kad je završavao s poslom, čuo je gazdu kako se penje uz stepenice. Pod njegovom težinom suha gazišta stepeništa toliko su cviljela da se imao osjećaj kako će probuditi pola grada. Cviljele su poput nepodmazane koloture. Mrmljao je nešto i nekog dozivao. Očigledno je pijan, zaključi Andrija. Opere se, a potom kroz vrata od ogledala uđe u svoju sobu. Njenu tamu osvjetljavao je mlad mjesec koji se izvukao ispred oblaka. Više nije bilo grmljavine niti je sijevalo. Nije ni znao kad je prestalo.
            Umoran od posla, ispruži se po krevetu. Ni gaća nije imao na sebi. Zaspao je gol, kao od majke rođen, nije se ni pomolio.

            - Mislim da sam rekao kako nećeš raditi popodne, a ne dopodne! - izdere se gazda na Andriju koji poskoči. U nevjerici je gledao na prozor u čijem se okviru već visoko nalazilo sunce. Shvati da je prespao prvi put otkako je ovdje. Htio se ispričati, ali ga ovaj prekine govoreći:
            - Pokrij se gologuzane! - i pruži mu deku.
            Andrija se zacrveni.U nemoći da kaže više bilo što, uzme ponuđenu deku te se ogrne. Smota ju oko sebe poput velikog ručnika, a potom sjedne na krevet. Nije imao snage ništa reći. Bilo mu je neugodno.
            - Ajd, ajd...još mi i cmizdri! - rekne Mayer gledajući u crvenilo na njegovu licu iz kojeg se mogla iščitati nelagoda.
            - Opraštam ti...milina se okupat u čistu kupatilu...odavno nije bilo tako! - rekne
            - I ne moraš radit danas...idi u grad...evo ti dva dinara...popij nešto...a možeš prošetat do škole...da znaš put! - ispruži ruku s novcem koji ostavi na malenoj natkasli pored kreveta.

            Andrija ga isprati pogledom, a kad se uvjerio da je ovaj otišao žurno se sjuri u kupaonicu. Na brzinu se opere, izbrije i uredi. Samodopadno se gledao u ogledalu. Okretao se i divio novoj garderobi,  koju mu je odnekud nabavio Drago. Vrati se u sobu. Poklekne do kreveta guzeći se ne bi li dohvatio cipele. Morao se opružiti po podu. Zaključi kako ih je vjerojatno nesvjesno gurnuo tako daleko da ih je jedva uspio naći . Obriše ih vlažnom krpom, a potom osuši da ih mogne namazati.
            Spusti se u trgovinu. Drago je služio neke kupce. Nemalo se iznenadi kada ga ugleda dotjerana. Bio je pravi gospodin. Još da mu je šešir, mislio je Drago. Međutim lijepo mu je pristajala i francuzica nakrivljena na desno uho da bi pri tom obodom pokrio i oko. Glumio je kicoša.
            - Ponašaš se kak vi naši! - rekne mu.
            - Ma dajte, gospon Dragec…moram malo…znate!– rekne na njegovu opasku, a onda se zaputi van. Poput pjetlića šećkorio  se ulicom; sad je živo hodao, a potom sporo, lagano, kao da mu se nigdje ne žuri. Onda bi opet ubrzao, da bi našao neku konzervu koju je vješto gurkao poput nogometne lopte. Cijelo vrijeme držao je zavaljene ruke u džepovima.
            Prošao je trg i uzverao se uz stepenište koje su vodile negdje visočje, a potom skrenuo lijevo u uzanu uličicu. Uvidi kako se sastojala od samih kamenih stepenica. Počne ih brojati. Izbrojao je do stotinu i dvadeset. Pažnju mu privuče pogled koji se odatle pružao. Nastavi hodati netremice motreći na ono što je vidio. Dio Zagreba imao je kao na dlanu. Oduševi se tim prizorom. Gledao je u crvene krovove, dimnjake i krošnje.
            Sjeti se kako su mu pričali da je tu negdje uspinjača i kula. Osvrtao se oko sebe ne bi li što više vidio. Svidio mu se Gornj grad. Trebalo je još samo da pronađe krčmu o kojoj se toliko pričalo. U daljini ispred sebe vidio je još neku crkvu, ali mu pogled odluta na jednu zgradu iz koje se čula vika i galama. Stane i oslušne. Nazdravljalo se. Bio je na pravome mjestu, zaključi.
            Otvorivši vrata stupi u nju. Nađe se u oblaku dima koji se izdizao nad sjedećim gostima. Tek su neki stajali naslonjeni o šank vješto se pridržavajući da ne padnu. Zatraži slobodnu stolicu te se smjesti za stol uza zid na koji se naslanjao šank. Kako je on promatrao prisutne, tako su i oni njega. U mnoštvu gostiju ugleda nekoliko djevojaka. Među njim prepozna dvije koje su se našle kod Mayera u noći kad je tek stigao. Radoznalo ih je promatrao. Nikako nije mogao shvatiti da tako lijepe djevojke oblijeću oko ovih pijanica. Dopuštale su im da ih dirkaju, vuku za ruke i suknje. Neki bi im utisnuli poljubac na grudi, a neki zavlačili šake pod suknje. One su se smijale i uvijale.
            Htijući naručiti piće  u nakani ga prekine dolazak osobe koju je najmanje očekivao vidjeti ovdje na ovakvu mjestu. Došljak je bio besprijekorno odjeven. Priđe mu.
            - Molim ličnu kartu! – rekne. Sve oko njih utihne. Spozna kako su kod vrata još dvojica stajala. Nikako mu nije bilo jasno zašto samo njega legitimiraju  od tolikih gostiju. Legitimirao ga onaj što ga je pratio od crkve.
            - Nešto sam skrivio…tek sam došao?! - upita pružajući osobnu iskaznicu.
            - Ništa te nisam pitao, ustaška svinjo! - rekne otresito.
            Andrija spozna razlog zbog kog ga provjeravaju i prate. Sam sebi postavljao je pitanja; zašto je on kriv i tko je već javio da je stigao u grad. Mislio je kao i otac mu da će njegovim odlaskom bar on biti pošteđen milicijske torture. Ovima je i deseto koljeno smetalo pogotovo ako je imalo veze s ustaškim pokretom.
            Iz nekog razloga jedan od one dvojice kod vrata, mahne ovome što je legitimirao Andriju.Kako su se iznenada pojavili tako su i nestali. Nikom se nisu više obratili. Andriji lakne. Mislio je da će ga odvesti u postaju na ispitivanje. Na dušak iskapi donijeto mu vino, a zatim naruči drugu čašu.
            Mnogi od prisutnih nisu više obraćali pažnju na njega. Tek malena grupica za šankom zainteresirano i živo komentirala je događaj od malo prije, dovoljno glasno da ih je mogao ćuti.
            Zaključi kako je najbolje da popije svoje piće i ispari. Tako i napravi.
            Nađe se ponovno na ulici.
            Imajući dovoljno vremena pred sobom zaputi se u razgledavanje. Promatrao je građevine oko sebe. Zub vremena i prošlog rata ostavio je traga na fasadama i krovištima. Popravljalo se i radilo. Velike grupe ljudi bile su zaposlene na obnovi. Sve se radilo ručno, tek ponegdje bi naišao na neku dizalicu i velika kolica kojim su upravljale po dvije osobe. Njima na selu govorilo se kako je došlo vrijeme industrijalizacije, da je sve narodno pa čak i vlast. Sve to u namjeri da se seljaka strpa u nekakve zadruge gdje bi se sve što je proizvedeno dostavilo i odvozilo u gradove. Njegovom ocu se to nije svidjelo, opirao se. Gledajući ovo sada, učini mu se smiješnim propagirana industrijalizacija.
            Odluči se vratiti u stan.
            Brzo se našao na trgu. Tu se osjećao sigurnije i ugodnije. Sve oko njega bilo je dotjerano i uredno, puno prolaznika i svakakvih namjernika. Među njima spazi Mariju, te joj pohita u susret.
            - Konačno netko poznat! - zadihano rekne, te stane koračati uz nju.
            - Zašto si maltretirao gazdaricu? - upita ona.
            - Daj pusti nju…eto neću više i dobro!“ - odbrusi
            - Znaš, drago mi je što sam te sreo…gdje si…nisam te vidio otkako sam došo!?! - započne razgovor.
            - Nisam bila tu…i onda sam se zadržala tri dana pa opet doma…morala sam doma obavit neke poslove…znaš da mi je majka umrla!? – skrušeno spusti pogled..
            Kako je bila u crnini, Andrija je odmah posumnjao da je vjerojatno imala smrtni slučaj, ali nikako nije mogao pretpostaviti da je bio u njenoj obitelji , a k tome da joj je mati umrla. Izrazi sućut.
            - Nitko mi nije rekao…ispričavam se…žao mi je! - pruži joj ruku.
            Ona ju prihvati i zadrži duže u svojoj ruci nego je to uobičajeno. Trebao joj je netko blizak, netko s kim bi podijelila svoju bol. Odavno je razmišljala o njemu kao o osobi s kojom bi mogla podijeliti svoje priče i sudbine. Znala je to odmah još kad ga je ugledala prvog dana dolaska. Iz ženskog ponosa nije si dopustila da joj odmah priđe, a onda ga opet više nije srela. Razmišljala je o njemu kao o srodnoj duši, seljaku i osobi koja je obavljala težačke poslove, a i sama je potjecala iz težačke obitelji.
            - Hvala, Andrija…sad nemam više nikoga…osim braće! - sažali se nad sobom.
            - A otac…što je s njim? - upita
            - To je neka druga priča…drugi put - odmahne rukom.
            - Prekosutra krećem u školu…zaželi mi sreću! - okrene razgovor u drugom smjeru, a na usne navuče osmijeh.
            - To je divno…drago mi je zbog toga! - ushićeno rekne.
            - Možda bi htjela poći sa mnom na izlet…odvest me nekamo i pokazat grad? - priupita kad je osjetio da se razvedrila.
            - Na izlet još ne, ali ti mogu pokazat grad! - rekne dajući mu do znanja kako ipak želi ostati u nekakvom kontaktu s njim.
            - Može oko pet sati?
            - Ako me pusti gazdarica, tu sam…čekaj me na raskrižju…ondje…važi!? - pokaže na cestu koja je vodila k njenom stanu.
            - Može…vidimo se…nemoj da dugo čekam! - dobaci Mariji koja je već bila krenula niz cestu, prema domu.
            Radovao se spoznaji kako će imati nekoga s kim će moći razgovarati. Imao je i Dragu, ali ovo je bilo nešto posebno. Imao je žensko društvo. Pomisli kako bi bilo zgodno da ju ima pored sebe. Nešto se promijenilo na njoj, činila mu se ljepšom nego kad ju je sreo. Neprestano mu se vrzmala u glavi.
Odnekud u mislima izroni Janja. Sjeti se rastanka i večeri provedene kod nje. Jasno je vidio njen lik, tijelo i pogled. Zamisli sebe kako se valja u njenom krevetu. Dopuštala mu je nestašluke. Odgajala je muškarca koji ju je trebao voljeti i biti pored nje.
            Potom se sjeti pisma koje mu je dala. Zaključi kako bi bilo u redu da joj se javi jednim, a i roditeljima se nije još bio javio. Odluči kako će još večeras ispisati pisma, a poslati ih kada bude išao u školu.
Sve mu se miješalo u glavi; Marija, Janja i roditelji.

Pogleda na neka vrata. Na njim je pisalo: „Fotografski studio“, a dolje ispod toga, manjim ukošenim slovima ime vlasnika.
Uhvati kvaku i uđe.
Prostorija u kojoj se našao bila je mala. Zidovi pokriveni raznim plakatima i fotografijama.
Andrija im se primakne bliže. Ovakva lica mogao je vidjeti samo na fotografijama. Pozornost mu privuku fotografije skoro obnaženih žena. Na jednoj prepozna lice žene s kojom je vodio ljubav u Mayerovom domu. Ovdje mu se činila još ljepšom i izazovnijom.
            Kroz druga vrata uđe lijepo dotjeran  gospodin i sjedne za maleni pult na kom su se nalazile  neke fotografije. Stane ih rezati i oblikovati. Vidjelo se kako to radi stručno.
            - Tko je ovo? - upita Andrija, pokazujući na fotografiju svoje poznanice.
            - To…a što vas zanima? - pokaže prstom u fotografiju i zatim upita.
            - Znam gospođu, ali joj ne znam ime! - zainteresirano odgovori.
            - Mnogi u ovom gradu ju poznaju, a malo njih zna pravo ime…zamislite si neko koje vama odgovara! - rekne zagonetno i priupita:
            - Što mogu učiniti za vas, gospodine…trebate slikanje?
Andrija priđe pultu. Zagleda se u fotografske aparate koji su se nalazili iza gospodina koji je očigledno bio i vlasnik radnje u kojoj se nalazio.
- Zanimljivo! – izusti zadivljeno.
- Uzmite…na pogledajte…samo pažljivo! - pruži mu veliki fotoaparat.
Andrija ga pažljivo prihvati. Držao ga je poput malena djeteta i zagledao sa svih strana. Divio se napravi koju je držao u rukama. Vlasnik mu priđe i pokuša objasniti kako se njim rukuje, a potom pogleda u vis u Andriju govoreći:
- Izvolite sjesti, gospodine…sad ću vas slikati…to želite!
Sjedajući, Andrija se nasmiješi.
- Trebam jednu za djevojku, a jednu za roditelje…koliko dođe!? - upita.
- Za vas samo trideset para…svaka po petnaest! - pojasni.
Krajičkom oka vidio je kako se u radnju uvuklo još ljudi. No fotograf se nije ni obazirao. Namještao je zastore i reflektore podešavajući svjetlo, a potom popravljao njegovu frizura. Ostavljao je dojam prezaposlena čovjeka; profesionalca.
- Lijep dan, zar ne? - upita prijazno
- Da, gospodine! - složi se Andrija, razabirući u glavi sve protekle događaje do današnjeg. U tim premišljanjima začuje nekakav zvuk iz fotoaparata, a potom bljesak. Zabljesne ga toliko jako da je na trenutak izgubio vid. Objema šakama protrlja oči. Fotograf se uljudno nasmiješi govoreći:
- Ostanite sjediti…brzo će vam se vratiti vid…tako…tako! - hrabrio ga je.
- Za tri dana dođite po fotografije…u utorak, ako vam odgovara…još nešto…molim da platite…mnogi se slikaju, a ne plate…vidite ove ovdje su već godinu dana! - rekne pokazujući na hrpu fotografija što se nalazila na pultu. Andrija izvadi novac. Sačeka ostatak, a potom izađe van.
Po izgledu njegova lica dalo se prosuditi kako je izrazito bio zadovoljan. Sada je mogao poslati fotografije osobama koje su ga voljele. Nestrpljivo je čekao utorak.
Osjeti kako ga je obuzela glad. Zaputi se k stanu. Razmišljao je što bi mogao zgotoviti na brzinu. Sjeti se večera koje je gotovila njegova mati. Mogao je gotovo osjetiti miris pilećeg paprikaša ili žganaca s lukom i prepečenom slaninom. Pomisli na pečenu patku koju mu je mati spremila za put, njen miris širio se kompozicijom. Podijelio ju je s nekom obitelji koja je putovala dalje za Rijeku.
Odluči kako je najbrže i najjednostavnije da isprži slaninu, a potom ju prelije jajima. Tako je prljao najmanje posuđa i štedio vrijeme ne bi li stigao na zakazani sastanak. Stigne pred trgovinu ispred koje se nalazio dug red kupaca. Nije mu bilo jasno što se zbiva. Pohita u nju. Razgrtao je prisutne ne bi li se probio do vrata. Kada mu je to konačno pošlo za rukom, ugleda Dragu kako služi. Iz nekog prikrajka Mayer je dodavao Dragi robu, a ovaj uredno zamatao i naplaćivao. Više od pola robe koja se nalazila u trgovini bilo je rasprodano. Kad je ugledao Andriju, Drago mu se obrati:
- Ono što se desilo kod vas došlo je i ovdje…idemo u državu…država je sad vlasnik…neka firma…ne znam kako se zove…dozvolile glavešine da gazda proda što može, a ostalo u državu! - sipao je rečenice neprestano služeći. Andrija im se priključi. Sada su dvostruko brže usluživali, a red bio sve veći. Nije bilo ni čudno kad je Mayer davao robu u pol cijene.
Odnekud u radnju stupi četvorka uniformiranih milicajaca, a za njima dva u civilu. Dozovu Mayera.
- Komandir je rekao da je bilo dosta prodaje…zatvaraj! - narede. Nisu niti čekali da to Mayer učini, već su sami rastjerali narod, uhvatili rešetke i zatvorili. Na ulazna vrata nabili su veliki natpis: „NACIONALIZIRANO“, a neki majstor kojeg su doveli mijenjao je brave. Samo od dvorišnih vrata dadnu gazdi ključ.
- Tako su rekli…nemoj da tko više uđe u radnju dok se roba ne popiše…a sad! - zagrmi jedan koji uhvati Mayera ispod mišice vodeći ga na dvorište. Ovaj mu tutne svežanj novčanica u ruku. Vidjelo se kako gazdu oblijevaju znojevi. Onako bucmast i nizak stane skakati po dvorištu. Kleo je i psovao, čak se naglas toliko izderao da su ga čuli i milicajci što su bili na odlasku. Jedan od njih se vrati prijeteći mu kako bi mogao završiti u zatvoru.
- Neka ću u zatvor…vodite me…odo u Izrael…pošten čovjek ne može da živi,,,vi…vi…! - pjenio se, da je pljuvačka frcala na sve strane. U nemoći sjedne na zemlju, plakao je poput malena djeteta. Šakama je kupio lišće oko sebe, te ga bacao u zrak. Valjao se, a potom pridigao. Iz nekog starog ormara izvadi litru konjaka. Naglo povuče. Niz široko grlo slijevao se alkohol  puneći njegov želudac. Kao da ga ludilo uhvatilo.
Drago i Andrija samo su stajali netremice promatrajući gazdu koji se opijao. Onako naljoskan opruži se po zemlji gubeći svijest. Ovi ga pridignu i ponesu gore u sobu. Andrija ga polije hladnom vodom, a potom istrlja lice i prsa. Kada ga je dozvao među žive, smjesti ga u krevet. Obojica se zadrže kod njega dok se nisu uvjerili kako je zaspao.
- Dođi, idemo nešto pojesti! - rekne Andrija. Polako se izvuku iz gazdine sobe. Andrija uzme tavu na koju vješto posloži par komada već prije nasječene slanine. Pržila se u vlastitoj masti. Kada je dobrano porumenjela, prelije ju izmiješanim jajima. Dotad je Drago nekoliko puta obišao pijanog gazdu želeći se uvjeriti kako je dobro. Ipak je njegova sudbina sada bila u njegovim rukama.
- Kako je? - upita Andrija, koji je servirao stol.
- Spava! - reče tiho njegov prijatelj, koji se smjesti na stolicu do stola. Počnu jesti. Šutke su gutali zalogaje, slasno umačući kruh u ocijeđenu masnoću. I posljednju mrvicu očistili su s tave. Blistala se kao da u njoj nije niti pripravljana hrana. Obojica se nasmiješe.
- Ne moram ju ni prati! - pokaže Andrija na tavu, ustajući od stola.
- Nego, što će biti s nama…kud sad? - upita starca.
- Sve je dogovoreno…gazda će raditi u trgovini…obećali mu da će biti poslovođa…a založio se za mene…tako da i ja ostajem do mirovine kao radnik…nisu mu uzeli stan, samo lokal. - objasni starac, razbijajući nakupljeni strah u mladiću. Ovom padne kamen sa srca. Još dok su jeli razmišljao je kud i kamo, ako ih izbace na ulicu. Nije želio nazad u Slavoniju dok ne završi školovanje, pa makar noćio na kolodvoru; tako je razmišljao.
Baci pogled na sat. Zaključi kako je vrijeme da ode na dogovoreni sastanak. Objasni starcu sve i zamoli ga da ostane kod gazde dok se on ne vrati . Ovaj prihvati.
Posve nečujno, Andrija se spusti niz stubište. Gazio je tiho i polako, a onda se kroz dvorišna vrata zaputi na mjesto susreta.
Marija je već bila  tamo.
Spazio ju je iz daljine kako se osvrtala na sve strane, da bi potom kleo sebe jer se nije prvi pojavio. Štoviše, on je bio taj koji ju je upozorio da ne kasni, da ju ne bi morao čekati. Sada je ona čekala njega i pitala se koji je razlog što se još nije pojavio. Sumnjala je kako se poigrava njome. Osjećala se prevarenom i izigranom, a k tome, stojeći na samom raskršću, djelovala je poput gradskih kurvi koje su tu oblijetale, čak ju podozrivo pogledavajući. Pripremala se na odlazak. Iznenada ugleda ispred svog lica nečije ruke koje joj prekriju oči. Blago su je privlačile na svoje tijelo. Shvati kako se radi o muškarcu. Koliko god joj je bilo ugodno u takvu položaju odupre se, svjesna kako nije niti vrijeme niti mjesto za takve nježnosti. Vješto se izmigolji iz njegova stiska.
- Već sam htjela otići! - ukori ga, dajući mu na znanje kako kasni. Poput džentlmena se nakloni i prinese njenu ruku na cjelov.
- Ispričavam se mladoj dami što je čekala…gospoda su imala posla pa su se zadržali…čime možemo ispraviti pogrešku!? - privoli ju na smiješak
- Moram razmislit…neću vas voditi u šetnju…odite sami! - okrene se tobože spremna krenuti doma. Andrija poskoči za njom.
- Molim vas…neće se ponoviti…nemojte me sada napustiti…kud ću sam u ovom velikom gradu, što ako se izgubim? - karikirao je pritom sklapajući ruke. Oboje prihvate igru. Na Marijinom licu titrao je osmijeh. Konačno popusti da bi zatim prihvatila njegovu ruku te ga povela u razgledavanje. Govorila mu je o povijesti grada,  legendama i mitovima, znamenitim zgradama. Pokazivala mu je ulice i parkove i objašnjavala kojim putem mu je najbliže ići u školu.
On se divio njenom znanju. Morao je sam sebi priznati kako nije očekivao da će u njoj pronaći enciklopediju podataka.
- Marija, ako smijem primijetiti, dobro poznaš grad i priče o njemu…otkud? - upita ju gledajući ravno u njene oči.
- Dugo sam ja ovdje…ima već pet godina…proživjela sam svašta…a čitati me naučila gazdarica…imaju puno knjiga! - konstatira, naglašavajući kako je učila iz knjiga koje joj je davala ona. Jednostavno ju je hranila štivom o Zagrebu.

Sumrak se povlačio između zgrada. Tvorila se debela sjena stvarajući tamu. Dvoje mladih veselo je čavrljalo dok su se vodili ruku pod ruku. Znatiželjnicima nisu promicali njihovi veseli pogledi. Koračali su lagano jedno pored drugog. Stignu do mjesta gdje su se sreli.
- Marija, bilo bi mi drago da te otpratim do stana! - reče Andrija, htijući provesti još koji trenutak s njom.
- Ne, ovako je bolje…da te vidi gazdarica…ja više ne bi smjela izaći! - ustvrdi, iako joj se prijedlog svidio, morala ga je odbiti.
- A kad ću te opet vidjeti?
- Pa, prolazit ćeš u školu…dogovorit ćemo se…važi!? - rekne, misleći kako je slobodna i sutra popodne, te bi se mogla naći s njim. Ostane pri svome.
Opet je u njoj prevladao onaj ženski ponos, seljački neiskvareni moral i vrijednost spoznaje vlastitog bića. Bez obzira što nije imala roditeljskog nadzora nad sobom, držala je do svog ugleda, tako da niti jedan mladić u gradu nije mogao uprijeti prstom u nju i reći: „Ona je ta, s njom sam vodio ljubav!“ Odrastanje u seljačkoj obitelji iz nje je stvorilo osobu vrijednu poštovanja, iako bi se ponekad znala ponijeti pomalo prostački kao kad je upoznala Andriju. Tu nije progovarao duh odrastanja već duh utjecajne i iskusne osobe kojoj je službovala već više od pet godina. Svaki svoj prostakluk i eventualni bezobrazluk skrušeno je ispovijedala na nedjeljnim misama kojima je prisustvovala kad god je mogla.
Onaj žal koji je osjećala za netom izgubljenom majkom zamijenila je radost. Hodajući natraške mahala je Andriji, a potom se okrenula gubeći se u tami sjena ulice.
Kada se uvjerio da ju više ne vidi, i on se okrenuo. Svatko je išao svom domu.


* * *

            Hvatajući kvaku vrata, Marija ih pokuša otvoriti. Pritisne jače. Niti iz drugog pokušaja nisu se otvorila. Shvati kako je zaključano. Iz torbice izvadi ključ te umetne u bravu pri tom ga okrećući. Sasvim je smetnula s uma da domaćini nisu tu. Imali su neku večeru na kojoj su morali prisustvovati oboje. Gradske glavešine tako su naredile po kuriru, Iz tog razloga ona se mogla naći s Andrijom. Pustila ju gazdarica da se razonodi, ne bi li skinula žalostan izgled s lica.
            Nađe se u stanu.
            Rukom napipa sklopku i upali svjetlo. Poput leptirice razleti se sobom. Okretala se na prstima, vrtjela u krug, zamišljala Andriju pored sebe. U mislima je plesala s njim. Zamišljala je kako ju grli i ljubi. Prepuštala mu se kao nijednom mladiću do sada. Žudnja ju učini tužnijom. Odšeta do vrata balkona. Potajno se nadala kako je Andrija negdje dolje u tami. S čežnjom u srcu stane se polagano razodijevati. Željela je da ju vidi golu, da zna kako i ona ima nešto za pokazivanje, nešto što može pripadati samo njemu. Milovala je grudi i tijelo skoro se dovodeći do ekstaze.
            Snažno zalupljena vrata skamene joj srce i dušu. U trenu dograbi haljinu prekrivajući obnaženo tijelo.Obuzme ju neopisiv stid i sram. Htjedne se odjenuti.
            - Ne…ostani tako…nisam ni znao kakvog anđela držim u kući…mislio sam da si mršavija…a ono…divota...možeš se okrenuti…ovo sam vidio…daj pokaži mi grudi! - naredi, a zatim korakne prema njoj.
            Prepoznavši doktorov glas, Marija protrne.
U tišini sobe tupo su odzvanjali njegovi koraci. Bili su sve bliže. Osjeti kako je spustio ruku na njeno rame. Stisne ju za njega, a potom snagom svoje šake okrene prema sebi. Nije se usudila pogledati u njegove oči. On progovori:
- O Marija…imaš ti što pokazati svom doktoru! – hrapavim glasom prozbori, a drugom rukom uhvati ju za bradu pokušavajući joj podignuti glavu.
- Hoćeš plesat za mene…tu na stolu? – skoro naredi.
 Marija shvati kako ju je odavno promatrao, možda još s ulice. Postane svjesna svoje gluposti koju je napravila. Mislila je kako će se svakog trenutka pojaviti gazdarica. Trebala je biti s njim. Kao da joj je čitao misli doktor prozbori:
- Možeš slobodno plesati…nema gazdarice…izgubila se s Babićem! - odreže, dajući joj do znanja kako se ni skoro  neće pojaviti.
- Molim vas…pustite me da idem u sobu! - pokuša se istrgnuti iz njegovih ruku. Ovaj ju samo još jače stegne.
- Ma kakvu sobu…napališ me i onda bi otišla! - zagrmi, te joj istrgne haljinu iz ruku.
- Pleši, kurvo! - ponizi je i baci na stol, a zatim ode do vrata i zaključa. Ključ ostavi u vratima.
Marija se tresla. Bojala se.Niz oči joj poteku suze, a duge vlasi raščupane plave kose prekriju lice i usne. Kroz suzama zamućen pogled spazi kako se ovaj stao razodijevati. Ostane samo u gaćama. Lice mu se iskrivilo. Pogledom divljaka gutao je njeno golo tijelo.
Pokušavajući se dočepati svoje sobe, Marija skoči sa stola, ali ju ovaj dograbi objeručke. Povuče je za kosu. Vukao ju je prema svojoj sobi. Našavši se u njoj, odgurne je na krevet. Ona se skupi do uzglavlja  zgrabi deku te se pokrije. Doktor ju je mjerkao. Ne odustajući od svoje namjere, skine gaće. Bez imalo uljudnosti i srama dograbi je. Bezuspješno se pokuša obraniti. Težinom svog tijela pritiskao je njeno. U navali bijesa raširi joj međunožje, a rukama dohvati njene grudi na koje spusti usne. Slinio je po njoj i grizao. Ovako razapeta i ukliještena nije mogla nikuda ,osim da ga moli da ju pusti. Na svaku njenu molbu žešće je navaljivao. Osjećala je bol. On se cerekao i ispitivao unoseći joj se u lice. Vrelina njegova daha, pomiješanog s alkoholom natjera ju da skoro povrati.
- Hoćeš još kurvo…evo ti na…na?! - navaljivao je poput pobješnjela psa.
- Uživaš…je l fino…kad ona može imat mlada muškarca, zašto ja ne mogu imat mladu ženu! - izvali. U svojoj zabludi zaboravio je na to kako su dr. Babić i njegova žena svojevoljno vodili ljubav za razliku od njega koji je napastovao mladu i nevinu djevojku. Tu činjenicu spozna kad se podigao s Marije. Njeno međunožje bilo je umrljano krvlju kao i plahta na kojoj ju je silovao.
Ona se brzo skupi.
Zabije glavu među koljena. Poboji se kako bi opet mogao navaliti. S malenog stolića dograbi svjetiljku. Kako se bio okrenuo, leđima htjedne ga udariti njom. Po pokretu sjene doktor zaključi da mu je život u opasnosti. U trenu se stvori do noćnog ormarića iz čije ladice izvadi malen revolver. Nacilja u nju i progovori:
- Nisam znao…mislio sam da si imala muškarca! - pokuša opravdati svoj postupak.
- Nemoj da moram pucati…pusti lampu…tamo na stolić! - naredi, pokazujući na mjesto na kom se nalazila do maloprije.
Kada se uvjerio da ju je ostavila, priđe joj.
- Uzmi ovo…obriši se! - pruži joj komad gaze.
- O ovom nikom ni riječi, ako hoćeš živu glavu! - cijedeći kroz zube zaprijeti.
- Neću te pustiti ni da odeš…ona bi posumnjala…pazi kako se ponašaš! - dovrši.
Vidno potresena događajem slušala je njegove prijetnje. Ustane. Nesigurnim korakom zatetura kroz sobu. Ovaj ju dograbi. Kao da je dotaknuo led, osjeti hladnoću njenog tijela, a potom strgne plahtu s kreveta te ju umota.
- Idi u sobu…ovo još večeras operi…i znaš što sam rekao! Marija samo kimne glavom. Posljednjim atomom snage vršljala se po kući kupeći svoju garderobu, a potom se zaputi u susjednu sobu do njegove.
            Želeći sačuvati dokaz svoje nesreće, odluči kako neće oprati plahtu već škarama rasiječe dušek i tamo ju sakrije. Namjesto nje uzme drugu koju zgužva i odnese na pranje. Doktor ju je pratio pogledom sve dok nije stavila na sušenje opranu posteljinu. Tek kad se uvjerio da se Marija povukla u sobu na spavanje, i on legne. Iz predostrožnosti ostavi odškrinuta vrata. Dugo nije zaspao. Vrpoljio se i motrio kako djevojka ne bi napustila kuću. Sjeti se kako nije izvadio ključ iz vrata. Ustane i učini to, a potom dohvati i Marijine ključeve što su visjeli na vješalici.
Negdje pred jutro pojavi se njegova žena. Presvuče se u spavaćicu i tiho ušulja u krevet. Mislila je kako joj muž spava. Kao i on, nije se niti oprala. Osjećao je miris drugog muškarca. Dvadeset i pet godina braka nestalo je u jednoj noći. Duboko u sebi okrivljavao ju je za ono što je napravio. Mrzio ju je iz dna srca. Pomišljao je da ju ubije. S takvom mišlju zaspi.

- Hajmo…što je ovo…svi spavaju…doktor…ti…ustaj!? - vikala je Hanžekovica iz sveg glasa po Marijinoj sobi. Kako nije htjela zaspati, prva se našla na nogama htijući ostaviti dojam ranoranioca. S nekim čudnim elanom kretala se po kući. Iako nenaspavana djelovala je svježe i uredno. Nadvije se nad svoju služavku i šapne:
- Uh …što je bilo dobro sinoć…šta taj radi! - pohvali se a potom priupita:
- Kad je došao doktor…je l puno prije mene…ja sam oko četiri? - znatiželjno ju pogleda.
Marija je šutjela. Došlo joj da brizne u plač, da rekne što joj se dogodilo, ali se poboji doktorove prijetnje. Gutala je pljuvačku. Gazdarica osjeti kako nešto nije u redu. Nikad ju nije vidjela ovakvu zamišljenu, osim onda kad se vratila s majčinog ukopa. Zdrav razum govorio joj je da je duboko povrijeđena.
Ispruži se pored nje i zagrli. Htjedne joj dati sigurnosti. Marija zaplače.
- Je l te netko povrijedio? - upita.
- Neki momak…reci…jučer si rekla da se sastaješ s nekim…tko je on!? - nastavi ispitivati.
- Baš su muški svinje! - konstatira gazdarica. Tu pogodi Mariju u žicu, tako da progovori.
- Da…tu ste u pravu…svinje…najprljavija svinja koju sam srela! - usuglasi se s njom, pritom misleći na njezina muža.
Na jedvite jade ustane. Sve ju je boljelo.Ode do kupaonice. Svuče spavaćicu i pogleda se u ogledalu. Sve tijelo bilo je išarano modricama, od bedara do vrata. Stane se kupati, ispirući sa sebe gazdin znoj. Još ga je dobro osjećala na sebi. Zbog bojazni da joj ne ponovi učinjeno, sinoć se nije niti usudila oprati. Kraj gazdarice se osjećala sigurno.
Odjene se i dotjera. Okovratnik haljine podigne visoko skrivajući plavetnilo na vratu. Takva se zaputi u kuhinju. Tamo je uz gazdaricu sjedio i doktor. Došaptavali su se. Nešto joj je energično objašnjavao rukama. Kada su je ugledali, utihnu. Gazdarica pokaže da može servirati doručak. Marija dohvati čajnik nalijevajući prvo njoj, a potom doktoru. On primijeti kako joj drhti ruka. Skoro ju uhvati, ali odustane od te namjere.
Marija uzme nož. Puna bijesa iživljavala se na kruhu. Rezala je odrješito, a u mislima gledala sebe kako nož zabija u doktorovo srce bodući ga iz sve snage.. Ta ju je misao progonila.


Nastavit će se...



  III. dio






Nema komentara :

Objavi komentar