Kolumne

subota, 5. studenoga 2016.

Ivo Mijatović | Muke po Andriji, VIII. dio



VIII


POST SCRIPTUM
2006

            - Ja bih pozdravio…u moje se vrime nije prošlo ulicom, a da se ne pozdravi! - dobaci starac pored kog sam prolazio. Osvrnem se i promotrim čovjeka što se zguren poštapljivao o svoj štap. Vidjelo se da je nekad bio ljudeskara. Krupna šaka čvrsto je stezala rukohvat štapa, a drugom se osloni na klupu te se udobno smjesti sjedeći. Otpuhne u njedra, a k tome uvrne glavom na kojoj se nalazio slamnati šešir. Tek onako kao da bi nastavio razgovor, nešto promrmlja.
            Naučen da sa starijima postupam uljudno i uvijek s poštovanjem, pristupim bliže te prozborim:
            - Molim… pa ja sam pozdravio, ako niste čuli! - odgovorim.
            - To svi kažu…nešto promrmljaju…a mi stari otpozdravimo, pa makar vi nama opsovali! -zajedljivo progovori.
            Donekle poznajući takav mentalitet, odustanem od namjere da se prepirem. Htjedoh produžiti dalje na što me starac pozove:
            - De sidi…da malo podivanimo…sam sam! – smireno i sjetno nastavi razgovor pokazujući drhtavom rukom na slobodno mjesto do sebe.
            - Sami…zar nemate nikoga…mislim ženu, djecu…bar unučad! - zainteresirano upitam i odmah shvatim kako sam uhvaćen u zamku „čašice razgovora“.
            - Doduše imam…al nisu ovdi…Janja, moja žena, davno je umrla…dite ono je tamo priko velike bare…mora…i ja sam bio tamo…e bila su to teška vrimena!!! - sjetno rekne, a iz džepa sivih hlača izvadi rupčić kojim obriše suze što su se pojavile u očima.
 Uvidim kako je starcu prijeko bio potreban razgovor. Samovanje i sjećanja lomila su mu dušu.
            - A gdje priko bare? - upitam.
            - U Australiji!
            - Aha…tamo sam imao ujaka…koje mjesto!? - sad upitam odveć zainteresirano.
            - Sydney! - odgovori.
            - Moj ujak je bio u Melbournu…mislio sam da ste bili tamo! - konstatiram.
            - Prošo sam ja cilu Australiju…radio u rudnicima, šumama…na njekim farmama…nema di me ni bilo! - sjetno je zborio.
            Učini mi se zgodnim da nastavim razgovor.
            Imajući ujaka u Australiji, površno sam znao kako je on prošao na svom putu. Slušajući starca nalazio sam velike sličnosti u njihovom životopisu. Oba su se snalazila u tuđini onako kako su umjeli. Niti jedan nije služio vojni rok. Jedan je pobjegao zbog torture nad njegovom obitelji, a drugi zato što je bio buntovnik, sanjar i pustolov. Obojicu je put odveo u Australiju.
            - Kada vam je umrla žena? - upitam, skrećući pozornost sa svojih misli.
            - Ima tome već dosta godina…bila je starija od mene! - a zatim nastavi:
- Ona mi je druga…imao sam jednu pri'  nje…kratko…mislio sam ju povest sa sobom, al nije bilo dovoljno novca…a i kad sam otilazio, dala mi pismo…čudna je životinja čovjek!!! - gorko progovori.
            Osjećajući da sam taknuo u nešto što možda nisam smio, skrenem pogled na djecu što su se igrala na drugoj strani ulice. Međutim, slušajući prodike i naklapanja starijih kako u njihovo vrijeme nije bilo rastava, preljuba i toliko vanbračne djece kao danas, pomislim da bih svog sugovornika mogao navesti na razgovor o toj temi.
            - Dida, a kako je to bilo u vaše vrime? - pokušam oponašati starca u njegovom izgovoru riječi.
            - A šta? - raširi ruke uvlačeći ih u ramena tako da je podigao glavu.
            - Pa ovaj…mislim to sa ženama…znate ljubakanja, nevjere i…!? - zamucam se misleći kako možda nije umjesno ispitivati jednu stariju osobu o takvim temama, a k tome, mogao mi je biti eventualno otac kako je izgledao. Uvijek mi se motao taj moral po glavi…
            - Svašta tebe zanima…neg' meni se čini da ti nisi odavde…otkud si!? - zagleda se u mene. Krajičkom oka spazim kako su mu se usne razvukle u osmijeh, a oči su poprimile neki drugi sjaj. Sitne bore na licu zategle su se u osmijehu. Zaključim kako je u svoje mladalačko vrijeme izgledao veoma lijep.
            - Nisam odavde…iz Gradišta sam! - izvalim, te nastavim:
            - Prodajem svoju knjigu! - uturim ruku u torbu koju sam nosio preko ramena te izvadim jednu knjigu koju mu pružim.
            Starac prihvati te stane listati.
            - Ovo si ti!? - pokaže na sliku. Nije sačekao odgovora već rekne:
            - Ajmo unutra…skuvat ću ti kavu…ispričat ću ti nješto o svojim vrimenima! - pruži mi ruku da mu pomognem ustati. Prihvatim. Hodao je lagano i uspravno. Pratio sam ga u stopu. Našavši se u dvorištu, a zatim pred vratima kuće, odnekud iz džepa izvadi malen ključić koji umetne u ključanicu i okrene. Unutar kuće se vidjelo da nedostaje ženska ruka. Nije bilo neuredno i razbacano. Međutim, na okvirima slika koje su visjele na zidu uočavala se prašina i paučine, a isto tako po starom ormaru. Začujem starca. Rondao je po hrpi posuđa unutar viseće kuhinje. Priđem mu i zamolim da ja skuham kavu. Rado prihvati. Posjedne za stol i progovori:
            - Bilo je to ovako….!
P.S. Trebalo mi je skoro mjesec dana da ga saslušam. Saznao sam stvari koje nisam znao. Javna propaganda i učenje učili su me jedno, a iz usta starca nalazio sam druge činjenice.

Kraj



VIII. dio



Nema komentara :

Objavi komentar