II.
PRIJE PUTA
Snažan čovjek protegne se u krevetu. Zijevanje mu razvuče usta, tako da je stvorilo groznu grimasu. Čuo je škljocanje vlastite čeljusti, te ga obuzme snažna bol negdje u predjelu uha. Šakom pritisne to mjesto stavljajući kažiprst u uho. Znalo mu se to često dogoditi. Osjećajući bol prekriži se i pomoli. Pogleda u prozor.
Svitao je novi dan.
S prozora okovanog rešetkama vidjela se magla. Vukla se sokakom. Ranoranilac mu pristupi. Nasloni se rukama na njega. Zamišljeno pogleda u daljinu sijekući maglenu zavjesu toliko gustu da mu pogled nije dopirao daleko, tek do mlađahnog oraha ispred kuće. Njegova krošnjica jedva se isticala. Nazirući ju uvidi kako je bila okićena paučinom, a poput biserja u njoj su se sjajile kapljice rose.. Gdje koji list tužno se klanjao pod razapetom mrežom.
Skrene pogled.
Bilo je vrijeme da se spremi. Dohvati hlače sa stolice koja se nalazila blizu kreveta. Spretno ih navuče ostavljajući neskopčanim širok, kožni, inače vojni remen da visi uz noge. Pod njegovom težinom one spuznu do bedara. Vješto ih prihvati, povuče gore, zakopča dugme. Zgrabi rubinu i odjene preko glave. Umetne ju u hlače pažljivo raspoređujući njenu širinu oko svoga pasa. Pogladi se po prsima. Krajem oka opazi svoju siluetu u ogledalu. Pogleda se u njem. Provuče ruke kroz crnu kosu, uočavajući gdje koju bijelu vlas kako se smjelo izdizala između prstiju. «Stari se.» - pomisli.
Iako četrdesetpetogodišnjak na njemu se to nije toliko ni primjećivalo. Tko god bi ga vidio, imao je osjećaj da je sreo tridesetogodišnjaka, osim onih koji su ga poznavali. A i oni su se divili njegovu izgledu; uvijek dotjeran, visok, lijepih crta lica, a k tome snažan, bez trunke sala na svom tijelu. Tako mišićav izazivao je strahopoštovanje. Znao je to. Samodopadno se nasmije svom odrazu u ogledalu. Na čelu se pojave crtice ostavljajući brazde. Uozbilji se. Okrene se lagano tek sada shvaćajući kako se nalazi sam u sobi. Pomisli kako mu se žena već ustala.
Krene u kuhinju koju su odvajala samo vrata od njihove sobe. Otvori ih. Miris rakije i uparenog zraka zalije njegovo lice. Spazi korito s vodom, a na stolu do pola ispražnjenu bocu rakije. U peći su se još vidjele žiške izdisajuće vatre, a na njenom vrhu vešarski lonac dopola napunjen vodom koja se isparavala.
«Netko je bolestan!» - zaključi, te produži prema drugoj sobi. U njoj ugleda ženu kako spava čvrsto držeći u naručju najmlađeg sina. Imao ih je još dvojicu, ali su oni spavali na susjednom krevetu naslonjenom uza zid. Bili su momci. Jedan skoro devetnaestogodišnjak, drugi šesnaestogodišnjak, a onaj u majčinim rukama tek desetogodišnjak. Bila su to dobra djeca i momci. Nije znao kako da ih više tretira, osim najmlađeg.
Kod ove dvojice starijih uočavala se muškost. Lica su izgubila dječački izgled. Ispod nosa rasli su brčići, a lice šarale rijetke dlačice tkajući brade. Sjeti se kako ga je najmlađi upitao; otkud to njima?- a on brže bolje rekao: «Mama im istkala na tkalačkom stanu!» - da bi on upitao; a meni...kad će meni!?
Viđao ih je kako oblijeću oko djevojaka, a za najstarijeg je čuo i priču kako odlazi nekoj udovici. Znao bi na sjenokoši porazgovarati o tom s njima. Odobravao je njihove postupke, ta valjda su muškarci, mislio je, ali ih upozoravao i kakve posljedice mogu izvući iz sveg toga.
Pažljivo su slušali, radoznalo ispitkivali. Govorio bi im o svojim iskustvima i događajima.
Namjerno je izbjegavao ratne teme. I oni su rat osjetili na svojoj koži. Vjerojatno su ga se dobro sjećali jer nisu bili ni tako mali kad se zbio.Tek se zemlja oporavljala od ratnih stradanja. Ljudi su dolazili, vraćali se kućama. Na svojim putovanjima u Zagreb slušao je o raznim sudbinama i vječito zahvaljivao dragom Bogu što njegovo selo ne zadesi takova sudbina. Činjenica jest da su razne vojske dolazile, prolazile i odlazile. Zadržavale su se dva-tri dana, uzele nešto hrane, povele sa sobom kojeg mladića koji im se htio pridružiti. Njegov otac, njihov djed, vješto je izbjegavao sve zamke vojačenja podmićujući raznorazne oficire sve dok domobrani nisu došli po njegova najstarijeg sina. U zamjenu za njega on se ponudio da pođe s njima. Teško su pristali na takovu nagodbu, ali su ga poveli uz obvezatnu liječničku potvrdu kako je njegov sin nesposoban za vojačenje.
Tijekom rata dolazio je kući. Promijenio uniformu. Tada je bio u ustašama. Pričao je o grozotama ratnih stradanja. Plakao pred svojim sinom, ne srameći se suza. Odlazio bi opet negdje, a na odlasku ga molio da čuva mater, sebe i svoju obitelj.
Drugi su se vraćali, a on nikada.
Shvati kako je razmišljajući o svojoj djeci, odnekud počeo razmišljati o svom ocu. Nedostajao mu je. Od njega je naučio čitati i pisati, promijeniti točak na kolima, popraviti livče, upreći i zauzdati konje. S njim bi u kolima jurio poljem. Smijao se i veselio.
U mislima osjeti miris višnje. Ugleda očeve šake ispružene prema njemu, a u njima pregršt višanja. Uzimao je jednu po jednu iz njegovih šaka.
Stegne ga u prsima.
Okrene se te tiho zaputi u kuhinju, obuje čizme što su se nalazile kraj vrata, a iz nje na trijem. Dohvati špenzle s vješalice načinjene od lijepo izrezbarene hrastovine. Odjene ga te se zaputi do stepenica na kraju trijema. Lagano se stane spuštati. Jer dolje, pored trijema, zalijepljen uz kuću bio je malen kućar, više sobičak, u kom je spavala njegova majka. Htijući produžiti, začuje laganu škripu vrata. Otvore se, a u njenom okviru pojavi se glava njegove matere.
- Jesi l pio kavu? - upita
- Ne, mamo...Eva spava...izgleda da je Đura bolestan! - rekne opravdavajući ženu, da ne bi slušao majčine prodike kako u njeno „vrime“ nije bilo tako. Doduše, od kako joj nema muža, zahtijevala je ovu sobicu za sebe, te je po cio dan znala nositi krunicu u rukama vječito moleći više ne mareći ni za šta. Sve je palo na njegova pleća.
Tu nalazim svoj mir, govorila bi ukućanima.
- Uđi...Pavo! - pomakne se s vrata dozivajući ga imenom
Još dok je bio s njom na vratima osjetio je miris tek skuhane kave. Uđe. Obriše čizme o neku krpu što se nalazila s unutarnje strane vrata. Bilo joj je uredno i čisto. Sve na svom mjestu; umivaonik, njen krevet, uredno namješten, stol s dvije stolice, a na njemu slika njegova oca. Uz zid kuće peć, a na njoj tek skuhana kava. Pored peći kutija s nešto drva.
Ona mu izvuče stolicu te rekne:
- Sidi!
Ne čekajući da on to učini, ode do ormara. Zabije ruke u njega. Izvadi neku kutiju, a iz nje dvije prekrasne porculanske šalice sa zlatnim rubom. Ispod ruba obiju šalica uokvirena glava cara Franje Josipa kao na dukatu. Ovdje je imao velike brčine. Stjecao se dojam kako se smije na njih, likujući što je na slobodi.
- Mamo...dobro da milicija to nije našla u pretresu! - zavapi tiho.
- Šuti...oću na miru da popijem kavu s tobom...znaš da smo tvoj dado i ja iz nji pili! - rekne pomalo sjetno, a potom uzme muževljevu sliku u svoje ruke.
- Sanjala sam ga noćas! - prozbori dok je sliku zaturala u staklo ormara. Podigne se na prste te ju poljubi.
Pavo se zamisli, razmišljajući o tome kako nije jedini kome nedostaje njegov otac. Nedostajao je svojoj ženi, njegovoj majci. Ona se vrati i sjedne preko puta njega. Samo se okrene, dohvati lončić s peći, natoči im kavu. Nagne se nad šalicu iz koje se pušilo i parilo. Omiriše govoreći:
- Pij...prava je...ima mama uvik prave! - srkne iz šalice.
Dobro mu je sjedala na želudac kad ju je i on kušao, još samo da je imao duhana da smota jednu cigaretu. Kao da mu je čitala misli, majka se ustane priđe ormaru, otvori ladicu. Sa smiješkom mu pruži tabakeru. On ju otvori. Unutra umjesto nasjeckanog duhana nalazile su se prave cigarete i to puna kutija.
- Mamo...otkud ti!? - iznenađeno prišapta. Ona se nasmiješi, te ga pomiluje po glavi.
- Od milicije...znaš da su u nedilju pritresali...ostalo im ovo na stolu...ne boj se... nitko nije tražio! - rekne pokazujući na tabakeru. On ustane. Sagne se do peći i uzme jednu žišku kojom pripali jezikom navlaženu cigaretu. Povuče dim.
- Evo jeseni...magle su počele rano! - prozbori mu majka
- Vidio sam, mamo! - izusti
- Mislio sam jutros otić prid crkvu, pod lipe...možda ima radnika...trebo bi pokosit treću diteljinu. - rekne on
- Ne moraš rano ranit...dugo će ostat rosa... nego ajd ti meni kaži ima l kakvog glasa od Mayera!? - upita ona
- Još ništa...stra me da ga ni milicija... nije se javio od kako je bio kod nas.
- Ne virujem da će njeg milicija...debelokožac je to...snalazio se i sa žandarima i domobranima, a bome snalazi se i s ovim komunjarama! - ustvrdi mu mati, dajući mu do znanja kako ona zna Mayera bolje od njega. Osim toga bio je čest gost u njihovoj kući, obilazeći sajmove i vašare sa svojom pokretnom trgovinom. Znala ga je cijela Slavonija, pogotovo oni koji su trebali dijelove za kola, vršalice, orme za konje, a i snaše, jer je nudio najluksuznija platna za to vrijeme. Kupovalo se od njega na veliko i malo. Svačiji ukus i džep imao je kod njega mjesta. Nije radio samo dvije godine poslije rata. Pobojao se režima koji je došao. Ali se on poput mačke uvijek dočeka na noge. Tako i sada.
Oboje su razmišljali o njemu.
- Obećo je Andru školovat...koliko ima već vrimena!? - ustvrdi i upita njegova mati.
- Već je skoro godina! - reče sin
- A Andro...da li je naučio...kako se no kaže...gospodski ponašat! - zainteresirano upita.
- Mamo...do sam mu knjige...učio je, a i selom se šuška da se počeo ponašat ko da je došo iz grada...znači da je nešto naučio! -osokoli majku.
- Znala sam ja...još da si ga ti mogo školovat na vrime...al pametan je on...i vi su, samo on mi je prvo unuče...njegovo ime! - rekne pokazujući na sliku u ormaru.
Misleći kako bi majka mogla početi pričati o ocu, ustane od stola govoreći:
- Odo u štalu...moram namirit marvu... i očetkat konje! - izađe van.Očeva pleća, pomisli mater gledajući ga kako izlazi.
Prepriječi preko dvorišta. U trenu se nađe pored staje.Dograbi vile. Ušulja se k marvi. Odavno nije tako postupio. Uvijek bi bio glasan, da ga čuju i osjete, da znaju kako je tu negdje blizu. Ovaj put želio ih je vidjeti kako spavaju. Lagano je koraknuo k vezilu za teliće, na koje se spusti. Promatrao ih je, nije mu uspjela nakana. Krave su preživale ostatke hrane od sinoć, a konji, odvojeni debelom gredom od njih, znatiželjno su promatrali došljaka. Kresne šibicu te pripali još jednu cigaretu. Volio je životinje. Ostane tako sve dok nije otpuhnuo i posljednji dim cigarete.
Lati se posla. Snažnim rukama čupao je ugaženi izmet koji je potom kroz malena vrata izbacivao van na tek očišćeno đubrište. Smrad na koji je bio navikao ovaj put se toliko nije ni osjetio. Lagani povjetarac, što se odnekud stvorio u maglenom jutru, šibao je kroz velika i mala vrata stvarajući propuh. Osjeti kako mu niz oznojena leđa postade hladno. Zatvori vratašca. Ponudi stoku vodom, a potom očetka krave i konje. Prostre im drugu stelju od slame i sitne trine što se nakupila na vratima sjenika koja su dijelila sjenik od staje.
Zagazi iz staje na rosnu travu. Kapljice rose zaigraju na vršcima njegovih čizama perući ih od ostataka mokraće i izmeta. Pavo još samo provuče nogama po travi. Pogleda pete i vrhove. Očišćene su, pomisli. Zaputi se šupi u kojoj su se nalazila kola, a do njih uredno složena drva. Natovari ih na ruku te ponese u kuću. Vrata mu otvori supruga Eva.
- Dobro jutro! - rekne joj.
- Je, dobro je... Đura je noćas imo temperaturu...sjedila sam do pola tri...kupala ga...masirala u rakiji...gulila krumpir ne bi li mu skinila temperaturu! - bezvoljna i očito nenaspavana progovori.
- Treslo ga dugo! - nastavi ona.
- Znam, Eva, vidijo sam vodu i rakiju...bilo mi je jasno...šta me nisi budila!? - skoro ljutito progovori.
- Nisam tila...znam da ste bili umorni i ti i oni! - pokaže rukom na sobu u kojoj su spavali sinovi.
Bila je još uvijek brižna i osjećajna kao onda kada ju je upoznao. Skrbila se o njemu i djeci bez ikakvog pogovora. Trudila se udovoljiti svim njihovim prohtjevima. Posebno dječjim.
- Hvala ti! - rekne, te ju privuče k sebi naslanjajući svoje usne na njene pružajući joj poljubac.
- Šic...šic! - zaori se s vrata dječje sobe u kojima su stajali Andro i Tuna veselo se smijući.
- Dripci jedni...ko mala dica...a orutavili! - kroz smijeh ih otac ukori, a potom pusti ženu koja se otimala iz zagrljaja. Njoj je bilo neugodno, jer znala je kako je otac s njima otvoren. On ih je sokolio na sve što se ticalo žena. A iz razgovora s mužem, saznala je da su djeca postali odrasli muškarci, kojima nisu bile nepoznate ženske čari. Zarumeni se u licu, što su svi ukućani jasno vidjeli na ono danjeg svjetla koje je već dobrano ulazilo u kuću. Svi se primire. Jer ta tema kao zajednička i pred materom bila je ustvari tabu.
Ona se okrene od njih. Sjedne na malenu hoklicu potičući vatru ne bi li pristavljena voda za kavu prije prokuhala. Slušala je muža kako momcima obrazlaže planove za danas. Što će se raditi, gdje i na kojoj njivi.
- To je to...umivanje...spremanje i ajmo! - završi glasno Pavo.
- A ti...čini mi se da se nisi umio?! - podbode ga ona, kada se uvjerila kako su se djeca povukla. Tek na njenu šalu zaključi kako to zaista nije obavio, te samo slegne ramenima.
Skine špenzle, prebaci ga preko jedne stolice, a na drugu sjedne. Žena posluži kavu. Uz kavu servira i med.
Uzme žličicu meda, a potom dohvati šalicu s kavom. Pojave se sinovi, osim Đure koji se oporavljao od sinoćnje vrućice. I za njih je brižna majka isto tako pripremila jutarnje osvježenje. Oni sjednu za stol. Svaki se posluži toplim mlijekom, a potom prihvate kriške kruha premazane medom. Slatko su užinali da ih je bilo milina gledati.
- Andro...kad popiješ upreži konje da mogu otić prid crkvu...a ti Tuna pusti živinu! - odsječe otac
- Dobro dado...samo dok! - obojica potvrde uglas.
- Upreži ih u prikolicu! - obrati se Andri otac.
Uz dvoja kola Pava je posjedovao i prikolicu na gumenim točkovima. Nabavio neke osovine od njemačkih kamiona, potpuno ispravne, a kod kovača ostale dijelove; škare, utor za rudo, stope za penjanje i sl. Sve preuredio, a sanduk napravio sam. Bio je jedan od rijetkih koji je posjedovao konjsku prikolicu sa gumenim točkovima. Prvi put kad ju je upotrijebio, zaključio je kako se konji lakše kreću s takvom prikolicom, a mogao je natovariti i više tereta na nju. Imao je on i traktor, bolje reći nekada njegov otac, ali ga pokupiše ustaše prilikom povlačenja. Zbog tih ratnih zbivanja i oca u ustašama proglasiše njegovu porodicu suradnikom okupatora, jatakom zločinaca i neprijateljem novog socijalističkog poretka. Bar jednom mjesečno pojavljivali su se partizanski vojnici pod izgovorom da traže njegova oca, a nekada i češće. Sada i pripadnici tzv. narodne milicije. Nisu ih ostavljali na miru već punih deset godina. Stalno neki pretresi i premetačine. Uvijek su im nešto odnijeli. Možda im to tako i ne bi palo teško, bili su spremni nositi svoj križ, da nisu saznali kako su ih upravo potkazivali njihovi ljudi, starosjedioci poput njih. Da su to napravili došljaci iz Like ili Bosne razumjeli bi njihovu ljubomoru. Ali domaći; to im nikako nije bilo jasno. Niti s kim nisu bili u zamjerci, štoviše, za ratnih su godina potpomagali sve koji su zatražili pomoć, a i u ovom poratnom razdoblju nisu dopuštali da netko baš gladuje. Kao gazde, još prije rata imali su i sluge, došljake iz Bosne, čitavu jednu porodicu. Njegov otac tretirao ih je kao svoje ukućane. Za istim su stolom jeli, pod istim krovom spavali. Čak im je platio službu da su si u susjednom selu mogli kupiti kuću. Oni bi u velikim poslovima i dandanas znali pomoći. Postali su veliki prijatelji.
Momci odstupe od stola svatko za svojim poslom. Šutke se odjenu pa izađu van.
- Andro...vidio sam te sinoć! - tiho prozbori Tunja
- Šta ima veze...vidićeš ti kad sretneš nekoga...tako je to! - ležerno rekne Andro, a srce življe zakuca. Znao je dobro o čemu govori mlađi brat.
Svoje muške porive zadovoljavao je kod jedne udovice. Udvarao se i djevojkama, ali se previše plašio tražiti zadovoljstvo od njih. Bojao se njihovih reakcija i mogućeg izražavanja želje za brakom. U ovim trenutcima trebalo mu je više od čednosti koju su pružale. Za brak nije bio spreman, ali za tjelesne užitke da. Potajno se nadao kako će jednog dana otići nekamo iz ovog sela. Davno su mu to obećali. Zato nije htio lomiti mlada srca. Osim toga promatrajući oca i majku, te njihov međusoban odnos, sve više je tražio djevojku majčinih osobina; razboritu, vedru, nježnu, spremnu pomoći mužu u svim trenutcima. Bojao se kako nema takvih osoba ili je previše osobno doživljavao očev i majčin odnos. Posvetio se učenju. Želio je sagledati sve mogućnosti i napredovati u životu.
Učio je iz knjiga koje mu je otac neprestano davao na čitanje, a u ophođenju prema damama podučavala ga je udovica primjenjujući tekstove iz knjiga. U njoj je djelom pronalazio elemente ženstvenosti, osjećajnosti; ona mu je pružala utočište u veselju i tuzi. Bila je brižna u svakom pogledu. Jednostavno, imao je ono što je tog trenutka želio.
U njegovim razmišljanjima prekine ga spoznaja kako je jedna guma na prikolici prazna. Shvati kako je vjerojatno prazna još od sinoć dok su se vraćali s njive kad su izvozili stajski gnoj.
Svojim vrijednim rukama na brzinu riješi taj problem. Svatko je radio nešto. Na selu nije bilo dana kada nema posla; osim nedjeljom i velike svetkovine; dana koji su se štovali sa strahopoštovanjem. Novi poredak pokušao je i to promijeniti. Opravdavali su se kako revolucija još nije prošla, kako dolazi vrijeme industrijalizacije, kako ovo i ono. Uvijek su imali opravdanje za svoje postupke i djela. Međutim selo se nije mnogo promijenilo. Redovito se išlo u crkvu štujući i svetkujući svaki god. Župnici su upozoravali narod da ne kloni duhom zbog promjena. Govorili su im da se drže svojih običaja i tradicije. Imali su moralno pravo na to.
Magla se povukla iz sela, povlačeći se još vrbicima i kanalima stvarajući bijele zidove u daljini. Prvi čobani istjerali stoku na pašu, a čordaši još uvijek formili čordu negdje na kraju sela. Osjećalo se njihovo prisustvo u daljini. Nadglasavali su lavež pasa spretno vitlajući kandžijama i korbačima sijekući zrak. Zviždalo je i pucketalo na sve strane.
Konji su lagano kaskali. Zavaljen u udobno sjedalo Pava se drmusao u prikolici prepuštajući konjima da odrede tempo. Smireno je držao uzde. Niti najmanjom svojom gestom nije mogao dovesti suseljane u sumnju kako mu se negdje žuri. I nije mu se žurilo, sjetio se majčinih riječi izgovorenih uz jutarnju kavu.
U njegovoj ležernosti i promišljanju prene ga poštar;
- Pava...Pava...stiglo pismo...ajde da i tebi jednom dođe! - vikao je zaustavljajući se pred njim s velikim dugačkim biciklom. Marka njegova prometala dobro se isticala. Velikim slovima u lijepo oblikovanom znaku pisalo je «DOLOMITE».
- Služi Švabo? - upita Pava.
- Je, pokoran je...najbolji je kad ga zajašem...majku mu švapsku! - zagrmi poštar udarajući po tvrdom, kožnom sjedalu bicikla, a u glasu mu zaigra sarkazam;
- Natamanio sam ih se dosta...ali ovaj se ne da! - cinično rekne, znatiželjno pogledavajući u Pavu kao da mu je htio reći kako zna da je i njegov otac bio suradnik okupatora.
- Odaklen je...?
- Iz Zagreba...od nekog M.a.y.era! - izusti poštar čitajući podatke o pošiljatelju.
Pava iskoči iz prikolice. U hipu se nađe do poštara. Ovaj se skoro uplaši, te mu pruži pismo.
Ne čekajući da se poštar udalji, otvori ga. S nevjericom u očima čitao je njegov sadržaj. Kao da mu se uhvatila omaglica ispred očiju, protrlja ih. Ponovno je čitao i tako dva-tri put.
Prolaznici su gledali u njega s čuđenjem. Lupao je sam sebe u prsa. Stiskao šake u pesnice. Veselo lamatarao i cupkao tijelom.
- Pava...Pava...što ti je...je l možda od oca!? - upita snaša, pred čijom se kućom bio zaustavio. Sam spomen na oca uozbilji ga.
- Da bar...! - ustvrdi pomalo sjetno.
- Ali ovo ko da je od mog dade...Andro ide u Zagreb...na školovanje! - nesvjesno se pohvali Pavo, penjući se u prikolicu.
Ošine uzdama konje. Konji zapnu kopita u kaldrmu; brže povuku. Prašina se podigla ostavljajući velik bjeličast oblak. Pava veselo izdizao šešir pozdravljajući kogagod je sreo. Osjetila se njegova neizmjerna sreća. Takav se zaustavio pred crkvom pod lipama.
- Trebam kosce!!! - podvikne
Veselo poskoče najamnici što su tu sjedili očekujući da ih netko pozove na rad; opkole prikolicu.
- Koliko? - upitaše.
- Za danas petoricu? - odsiječe lagodno i veselo.
- Plaćam duplo? - kaže smireno
Najamnici se u čuđenju pogledaše. Odmaknu se od kola. Zdrav razum govorio im je kako nešto nije u redu; doći pred crkvu u osam, a k tome ponuditi duplu dnevnicu. Jedan pristupi zapitkujući:
- Šta se radi... i dokad? - zagonetno uvrne glavom.
- Zar je bitno što se radi, ako plaćam duplo? - konstatira Pava, te nastavi: -Ako vas baš interesira...treba pokosit diteljinu...oćete? - rekne
- Gazda Pava, meni stani usput...moram uzet kosu i brus? - dobaci jedan, te se popne u prikolicu. Slijedeći njegov primjer još se izdvoje četiri radnika. Krenu.
Šačica najamnika, što je ostala pod lipama, zagonetno je uvrtala glavama. Raspravljalo se uzduž i poprijeko o gazdinoj ponudi. Nisu došli do zaključka što ga je navelo na takvu gestu. Sačekaju još tren pa se zatim zapute u obližnju birtiju, na još jednu čašicu, prije nego krenu doma. I u najvećoj bijedi i neimaštini sirotinja je uvijek imala za piće, pa makar i na veresiju. Veresija ih dovodila u još teže stanje.Rijetko je koji od njih trezveno razmišljao.
Vidio ih Pava kako se vuku jedan za drugim nespretno ulazeći u birtiju. Odmahne glavom. Ruku zavuče u džep. Izvadi škatulju s cigaretama i pripali jednu. Osjećajući miris cigarete, radoznalo ga pogledaju najamnici. Pruži škatulju i njima. S nevjericom prihvate ponuđenu im kutiju šaljući ju od jednog do drugog.
Uvelike probuđeno selo živnulo je u svojoj raskoši.
Pomalo lijeno uzdizalo se sunce na istoku, šarajući crvene krovove.Bjelasao se dim nad kućama svijajući se u dvorišta. Čulo se mukanje krava i rzanje konja, a po dvorištima rastrčana živina krenula je u potragu za hranom. Istresala se posteljina, jastuci zračili po prozorima. Netko bi pokatkad progurao kolica s kantama punim mlijeka, a na njega bi zalajao selski džukac ili mu se oko nogu vrzmala kakva mačka ližući kapljice mlijeka što su se prelijevale preko poklopaca ostavljajući mirišljiv trag. Kuće su promicale ispred njih. I gazdinu su prošli.
Stigoše u polje
Konji zagaze u kolske tragove koje prikolica nije mogla pratiti. Stvarala je novi i širi putić bez i jedne duboko parajuće brazde. Vidjele su se uske crtice guma koje se uskoro napuniše zemljanom prašinom. Zamiriše još uvelike rosna trava, a jedra kukuruzovina veselo je pila kapljice rose. Bila je željna svake kapi. Imao se osjećaj kako je sve više bubrila i jedrila svakim gutljajem. Bližila se jesen. Vrijeme zriobe.
Znajući put, konji skrenuše na malenu leniju što je vodila u napušteno stanište.Uz put kanal oboružan svakojakim raslinjem. Miris gloga i tek zrelošću prošaranog šipka privlačio je ose i druge kukce. Ispred stana razgranao se hrast kitnjak stvarajući debelu hladovinu. Odatle se pružao pogled na vječito usnulo stanište. Ostala mala koleba i štalica. Krovove nadvisila stara đerma, a u njenom podnožju daskom obložen bunar ispred kojeg se nalazio od drveta izdubljen valov okovan u željezno koleso. Na uskom ali podužem komadu zemlje ljubičasto procvala djetelina.Tu stanu.
Ne čekajući na gazdu najamnici dograbe alatljike. Late se posla. Slaže se otkos do otkosa. Svatko je bio u svojim mislima. Tek bi se pokatkad neki od njih ispravio, provukao brus po kosi, zadjenuo ga nazad u rog, pljunuo u šake i ponovno prišao košnji.
Gazda Pava hodao je livadom. Našao se tako kod temelja davno srušene zgrade. Navru mu sjećanja u kojim je čuo glasove svojih predaka, ali i glasove svoje djece koja su se tu skoro othranila. Izvadi šareni rupčić i razmota. Poklekne se na jedno koljeno te šakom uzme rastresitu zemlju temelja. Istrese ju na rupčić te pažljivo zamota, a potom spremi u džep. Zaputi se k prikolici. Otvori sjedalo. Dograbi politru s rakijom. Laganim korakom vukao se k svojim radnicima.
- Stanite? - naredi
- Vrime je da se nazdravi? - rekne, a potom i sam potegne gutljaj pružajući radnicima bocu. Šetala je iz ruke u ruku
- Gazda...oš iskreno rit? - upita jedan; - Zašto dupla nadnica...pa mi ćemo vo pokosit do podneva? - istrese .
Pava se zamišljeno zagleda u daljinu. U mislima je vidio sina kako ide u školu, a potom kako stoji za pultom prodajući raznu robu. Ne u bilo čijoj trgovini, već u vlastitoj njegovoj.Iako je znao da je takvih trgovina bilo sve manje jer i ona u njegovom mjestu bila je već dvije godine zatvorena, potajno se nadao da će ipak, dok mu sin završi školu, doći do nekih promjena te da će se otvarati nove, privatne trgovine, a ne ove društvene, magacini i sl. Gdje je sve bilo radničko i seljačko, al za dobar novac ili onoga tko se dočepao bonova i točkica. Zatim progovori:
- Danas sam dobio depešu...iz Zagreba...Andro ima mjesto u školi...školovat će se za trgovca. - rekne.
- Znači...ode u gospodu. - podbode jedan.
- Vrime je i bilo...nek ositi i taj život...zašto da se pati ko ja... ovdi nam sve uzeše...tamo ga nitko neće pritresat...majku im!!! - povikne gazda ne završavajući misao.
Nadničari shvate kako mu je dozlogrdio milicijski pretres, a o obvezi da se i ne priča. I njih su pritiskali obvezom, samo od njih nisu imali što odnijeti, ali su im uzimali i snop kukuruzovine ako su ga imali. Pavu su još više pritiskali zbog oca.
Nastave raditi. Poput pravog gazde Pava se zavuče pod hrast u debelu hladovinu. Tamo se udobno smjesti.
Bližilo se podne. Sunce se osokolilo nad cijelim poljem. Šibalo je nemilosrdno po zemlji. I najmanja kap rose poodavno je isparila. Osjećala se vlaga i pritisak u zraku. Znojni kosci privodili su posao kraju. Žestoko su povlačili kosama. Pod sunčevom vrelinom pleća su pocrnjela, a mišići jasno ocrtavali okupani u znoju. Još im je malo trebalo.
Uljuljan u hladovini gazda ih je značajno gledao. Ustane. Ode do đerma i izvadi vode. Nalije u valov. Privede konje koji veselo počnu piti, a potom ih upregne. Podižući alatljike, prebacujući ih preko ramena, kosci objave završetak posla.
Bilo je vrijeme povratka , a i isplate. Znatiželjno su je očekivali. Umornim korakom zapute se k gazdi Pavi.
Ovaj ih dočeka s osmijehom.
- Idemo meni doma...Eva će nasić kulena. - rekne, te se vješto penjući nađe u prikolici.
- E, vala gazda, to je ritkost danas! - nasiječe jedan, nato ga drugi samo mrko pogleda.
- Ako gazda časti...nek časti...valjda će biti i koji dinar, a nekima fali i masti. - nadoveže se drugi, a ostali prihvate njegov zaključak.
- I para i masti, a i mesa ako treba...sad nazdravite...i de zapalite još po jednu...časti narodna milicija. - rekne gazda pružajući bocu s rakijom i tabakeru s cigaretama. Uzde zaplješću po konjskim sapama. Bilo je vrijeme povratka...
.
Drmusajući se nisu niti primijetili kako su se skoro našli u selu. Šalilo se na gazdin račun. Doduše, više na račun njegova sina. Pava se uklopio u takav razgovor. Bilo mu je potrebno malo razbibrige. Neprestano je razmišljao o sinovljevu odlasku, jer je u pismu pisalo kako bi bilo najbolje da krene odmah.
- Gazda...a šta sad? - dobaci jedan, nadovezujući se:
- Sin ode u školu...a kud s Janjom...znaš onom udovicom? - svi se nasmijaše.
- Već će se ona snać. - odgovori.
- Neg de ti njeg večeras na vlak...pa u Zagreb...bit će novca.
- Neblag vam vaš, još mi dite ni ni otišlo...a brinete se za misto.- veselo podbode gazda
- Nije dobro da krevet oladi. - podižući obrve nasiječe najmlađi od radnika.
- Daj, Mija...šta...kesa te žulja, a ni dinar još nije u njoj zazvecko. - kroz šalu ga posavjetuje gazda nastavljajući razgovor:
- A sad dosta...eno Eve na drumu...ne mora znat di joj sin masti brkove. - završi. a potom pukne kandžijom po zraku. Konji živnu.
Eva nije mogla sama sebi povjerovati. Iz daljine je gledala u nadolazeću grupicu. Jasno je razabirala njihov smijeh. Nije znala čemu se smiju, a još manje zašto se tako rano vraćaju u selo.
Samo se prekriži, a potom se s dozom sumnjičavosti uhvati za dvorišna vrata otvarajući ih.
Spuštajući se s druma niz ćupriju upareni konji zatopću po dvorištu. Veselo zaržu. Nalazeći se bliže trijema, Pava ih zauzda. Kao sluga pokoran, Andrija se stvori niotkud hvatajući dobačene uzde.
- Rasprezi, sine...danas i tko zna kad više. - zagonetno naredi.
- Bog s tobom, Pava...o čem divaniš? - dobaci mu supruga koja se tu našla, vješto mu pružajući ruku kako bi lakše sišao s prikolice.
- Dosta, Eva...nasici kulena i slanine za ve ljude! - rekne, a potom se zaputi k manjoj prostoriji. Rondajući, nešto je tražio u njoj.
Nakon nekoliko trenutaka izađe. U rukama je držao kulen i oveći komad slanine. Pruži ženi. Ova se tiho povuče niz trijem gazeći nečujnim korakom. Razmišljala je o njegovoj reakciji, te u svemu tome shvati kako nije niti pitao za Đuru; najmlađeg i k tome još bolesnog sina.
Zaboravljajući na sve oko sebe, Pava je sjetno promatrao sina kako je rasprezao konje, a potom ih jednog po jednog vodio do pojila te u staju. Vješto je baratao njima.
Okrene se.
Tik do njega stajala je njegova mati.
- Ko tvoj dado...isti...vješt i brz. - izusti.
- Je, mamo! - tužna glasa joj se obrati. Izvadi iz rajtozni pismo te pruži majci govoreći:
- Piso Mayer...Andro ide u Zagreb...ima misto u jednoj školi.
Njihov razgovor prekine tup udarac o tlo.
Kao jedan, poskoče svi radnici, a i sam gazda. Sa dozom čuđenja svi se okupiše oko gazdarice Eve koja se tu našla noseći nasječenu mezu. Poput pijanca stropoštala se na tlo. Čula je mužev razgovor s majkom. Majčinski nagon popustio je pod tim riječima. Pogodila ju je sama pomisao na to kako će, iako na privremeno, izgubiti sina. Neće se jutrom ustajati iz svog kreveta, zaželjeti im dobro jutro, pomoći kada treba. Sve joj se to u momentu pomiješalo u glavi, tako da se na trenutak našla u tami koja joj je odsjekla noge.
Nježno ju podignu.
Suznim očima dala je naslutiti kako zna o čem su pričali. Našao se tu i Andrija. Priđe majci, zabrinuto zapitkujući:
- Mamo...šta je bilo?
- Ništa, sine...mama se potepala...pa eto. - nježno ga pomiluje po ramenu.
* * *
Sunce se lagano spuštalo k zapadu šarajući polja kukuruzovine, vrbike i kanale. Svojim kracima milovao je crvene krovove povlačeći se kroz krošnje oraha i šljiva. Jednim krakom nježno se zalijepio na zid kuće u čijem je podnožju , a ispred trijema, sjedila obitelj na okupu; starica, sin i supruga sa svojih troje djece. Na širokom stolu ostatci hrane; kruh, prova, kulen i slanina. Samo su djeca još po koji put zagrabila u tanjur.
Starica je prevrtala krunicu u ruci, a dvoje mlađih blijedo i zabrinuto su gledali jedno drugo. Njihovi pogledi govorili su više od riječi.
Djeca odstupe od stola. Najstariji, Andrija, zadrži se još malo tu.
- Ja bi večeras u selo...ako date? - trezveno upita. S obzirom na to kako je pala odluka da za tri dana napušta selo i ide u školu, želio se oprostiti od prijatelja, a napose i od udovice koju je posjećivao.
- Može sine...nemoj da se brinemo. - potvrde oboje.
Andrija zakorači na stepenice pa u trijem. Pazeći da se ne čuju koraci, izgubi se u kuhinji, a potom u svojoj sobi. Otvori ormar. Izvadi najljepšu rubinu koju je imao, a zatim rajtozne koje je čuvao za kirvaje. Uzme i veliki vojnički remen. Sve to uredno posloži na krevet. Ode u kuhinju. Zatekne majku kako loži vatru u peći. Na njoj ista lončina, kao od jutros, puna vode. Dobrano se pušilo iz nje. Htijući izaći van, susretne oca kako nosi veliko limeno korito. Pruži mu ga. Hvatajući, uvidi kako je na očevim brkovima zaigrao osmijeh. «Otkrio je moju namjeru.» - pomisli.
Dok je tako razmišljao, mati se već ušuljala u njegovu sobu noseći rubinu preko ruke;
- Da ispeglam...bit će lipša. - rekne pokazujući na veliku peglu što se nalazila uz rub peći. Shvati kako previše igraju oko njega, kao nikada do sada.
- Dado...mamo...pa neću ja u rat, ako idem u školu.
- Neka sine...kad odeš tamo, siti se roditelja. - rekne mati.
- Požuri, mrak se spušta...a valjdak ne želiš gubit vrimena!? - podbode otac, te namigne.
Sin unese korito u sobu, nalije vodu. Spusti se u njega. Kako je bio kršan, tijelom je ispunio kompletno korito tako da su mu noge visjele preko ruba. Osjećajući milovanje vode prepusti se sanjarenju. Željno je iščekivao večerašnji susret. Sapunom je klizio niz svoje tijelo osjećajući ga kao poljupce svoje dragane. Baci pogled na prozor. Jasno su se nazirali prvi sati noći. Ustane. Uzme pripremljeni ručnik te se obriše, a potom navuče hlače. Zađe u kuhinju. Dočeka ga uredno složena peglana košulja. Dohvati ju. Osjeti neki sladunjav miris.
- Dado mi reko da ju malo poškropim đurđicom...znaš onaj miris. - rekne mati, apelirajući na miris koji su dobili na poklon od gospodina Mayera kada je posljednji put dolazio.
Andrija se odjene.
- Dado, kako izgledam...je l dobro.? - upita
- Lipo, sine...kako bi drukčije izgledo...ti si najlipši momak u selu. - osokoli ga, te se privuče do njega šapćući:
- Andro pazi šta radiš...nemoj baš sad kad odlaziš da...
- Znam, dado. - odvrati. Sagne se te dohvati kožne cipele, koje su više nalikovale na sandale zbog svoje izrade. Debeli široki đon posebno se isticao i nad njim kožni dio koji je sav bio izbockan, a gležnjeve su krasili kajščići koje zakopča. Sve kožno, a k tome dobrano prošiveno.
Uspravi se. Dohvati kvaku na vratima.
- Zbogom! - pozdravi roditelje.
- Zbogom...i uvik bio s tobom. - rekoše oboje.
Andro se zaputi na ulicu. Na klupi ispred kuće sjedila su njegova dva mlađa brata. Oporavljeni Đuro objesi mu se oko vrata.
- Baćo, povedi me sa sobom. - prozbori
- E, da te na strpa pod suknju, pa da te izgubim...kud bi ja.? - našali se gledajući najmlađeg brata kako se odmah uozbiljio.
Srednji brat Tuna, samo podigne ruku u znak pozdrava. Razumjeli su se dobro.
Krene niz sokak. Koraci su tupo odzvanjali na tek popravljenoj stazi. Mlađahni mjesec stidljivo je zavirivao u fenjerima obasjane prozore. Na klupama ispred kuća još su divanili starci. Osjećao je njihove poglede na svom zatiljku. Zaključi kako je ipak rano krenuo na svoje odredište. Nađe se pored kuće svoje udovice. U prozoru kalenica s cvijećem. To mu je bio dovoljan znak kako je sama. Imali su svoje znakove, samo njima poznate. Osvrne se oko sebe. Htio je odmah zakoračiti u njeno dvorište, ali su ga radoznalci sumnjičavo pratili. Produži u birtiju.
Nalazeći se u njoj, pogleda prisutne. Spazi dvojicu najamnika što su radili kod njih. Priđe im. Oni ga veselo pozdrave, te pozovu birtaša.
- Daj gazdi Andri nješta za popit...more - rekoše obojica
- Može...al ja plaćam! - dobaci birtašu što se bio u momentu stvorio do njih.
- Meni vino...a njima. - izusti pokazujući na njih.
- Rakiju. - odgovori vlasnik birtije, znajući što momci piju.
- Može. - potvrde obojica
Gegajući se u hodu, birtaš se udalji do šanka.
- A jeste zadimili...sav ću smrdit na dim...a moram. - započne Andrija.
- Moraš kod Janje! - završe momci veselo se smijuljeći.
- Ši...ši...- pokaže Andrija prstom na ustima.
- Ma da ti oš otić...vidi nas...čekamo. - tiho nasijeku.
- Ne virujem dečki...nije ona taka...probajte kad odem. - rekne braneći je, ali i osjećajući kako su mu ipak uspjeli ubaciti crva sumnje u njegovu glavu pri tom izazivajući ljubomoru.
- Izvolte...vino i rakija. - obrati se birtaš koji se nakon nekog vremena pojavio pred njima lijeno spuštajući pladanj na njihov stol. Nezgrapnim rukama grabio je čaše s pićem mećući ih na stol.
Andrija nazdravi s prijateljima. Razmijeni još koju šalu, a zatim pogleda na stari zidni sat što se nalazio iznad šanka. Bilo je vrijeme da pođe. Veselo poskoči. Plati popijeno, a zatim napusti birtiju. Kao vječnost činilo mu se onih desetak minuta koliko je trebalo da se nađe pred kućom svoje drage. Imao je osjećaj kao da nikada neće stići. Nešto ga je stezalo i sputavalo. Postane svjestan kako će još samo malo biti s njom, tek još večeras i možda sutra.
Nađe se pred njenom kućom.
Osjeti blage grčeve u stomaku, a srce brže zalupa.
Kao kradljivac lagano uhvati ulična vrata. Otvarao ih je tiho kako ne bi zaškripala. Šmugne u dvorište. Poput mačka zagrebe po kućnim vratima. Sačeka malo pa ponovi. Začuje lagani klik ključa, a potom se otvore vrata na kojim se pojavi silueta žene. Šuljajući se zakorači u kuću. Spretno dohvati ženu, a drugom rukom zatvori vrata. Nađu se u strasnom zagrljaju. Mješavina otkucaja srca i njihovi poljupci odjekivali su u malenom hodniku u kojem su se nalazili.
- Andrija, lakše...past ću. - upozori ga ona.
- Padni...al na mene. - rekne tiho i promuklo.
- Gdje je ono fino ponašanje kom sam te učila? - upita.
Andrija popusti. Prihvati njenu ponuđenu ruku te pusti da ga povede za sobom. U njenim rukama osjećao se sigurno. Pustio je da ga vode u sobu tik do hodnika. Pogleda oko sebe. Vidio je pripremljenu lužnicu na čijim bridovima bijahu poredane upaljene svijeće, a pored nje hoklicu na kojoj se nalazio sapun. U ogromnoj peći pucketala je vatra. Na peći velika lončina s vodom; skoro proključala. Do zida krevet sav u bjelini.
Videči njegovu znatiželju žena mu se obrati:
- Večeras želim da uživaš kao nikad do sada.
- Nešto posebno? - upita Andrija
- Da posebno...čujem da odlaziš...priča se po selu. - sa sjetom u glasu i tužnim pogledom potvrdi na njegovo pitanje.
Pomisao na odlazak i njeno upozorenje kako ona zna za to ostave ga nijemim. Ode do kreveta na koji se ispruži.Najmanje što je očekivao od nje bilo je to da će ona saznati za njegov odlazak prije nego joj on kaže. Zatvori oči, a u mislima proživi svaki trenutak proveden s njom. Postane svjestan kako ju je osjećao pod kožom u krvi. Bio je zaljubljen. Progovori ogorčeno:
- Janjo...znaš...od dana kada sam počeo dolaziti k tebi...znala si da će se ovo desiti...znala si da me možeš imati do tog trenutka, a poslije tko zna.
Janja se ispruži do njega. Utisne mu lagani poljubac na usne, a potom pokaže prstom u znak šutnje. Željela ga je promatrati ovako, ispruženog. Spusti glavu na njegova prsa. U svom uhu osjećala je otkucaje njegova srca. Snažno je lupalo. Ustane od njega. Kretala se lagano poput listića na vjetru. Nalije vodu u lužnicu. Priđe mu te ga nježno uhvati za ruku, podižući ga.
- Dođi...želim te raspremiti. - rekne.
Uhvati remen koji otkopča. Svojim ručicama lebdjela je njegovim tijelom. Vješto ga je raspremila. Pokaže mu da uđe u vodu.
Pokoravajući se njenoj želji, Andrija zakorači u lužnicu. Osjeti toplinu vode. Spusti se do dna tako da je sjedio u njoj, a samo su ramena i glava izvirivali iz vode. Sada je on promatrao Janju kako se skida. Uživao je u svakom njenom pokretu. Toliko elegancije i gracioznosti nigdje i nikada nije sreo. Vidio ju je kako jednostavno skida suknju i rubinu, kako raspliće kosu. Nije bila visoka, ali je imala skladno tijelo, nešto što se jako rijetko moglo vidjeti kod Slavonke; bez trunke sala na bokovima i stomaku, snažnih mišica, lijepo oblikovanih čvrstih uzdignutih grudi koje nisu niti malo visjele. Držala je do sebe i svog izgleda. Blago dugoljastu glavu uokvirivala je duga crna kosa spletena u jednu debelu pletenicu. Na licu prćast, okrugao nosić ispod kojeg su se nalazile dvije sočne napućene usne. Imala je vedar i nasmijan pogled koji nije nestajao iz njenih crnih očiju niti kada je bila tužna.
Promatrao ju je ushićeno svaki put, ali je ovaj put zračila posebnom erotičnošću.
Zakorači i ona u vodu. Spusti se do njega.
Dodirivali su se prstima. Svako od njih željelo je pamtiti ovu večer kao posebnu. Mirišljivim sapunom šarala je njegovim tijelom. Isto je i on njoj napravio. Međusobno su se kupali, dodirivali i mazili. Ponekad bi se i poljubili.
Snažnim rukama obuhvati ju te iznese iz vode. Ručnikom je obrisao svaku kapljicu na njenom tijelu, a ono malo na licu i grudima pokupio je usnama. Osjećao je njeno uzbuđenje. Ljubio joj je usne, grudi,vrat. Vrludao stomakom i bedrima izmamljujući uzdahe. Utonu u postelju koja se poslušno uvijala pod naletom njihova tijela. Nespremnost na ovakvu navalu nježnosti učini ga obazrivijim, uspori.
- Andrija...što je? - upita Janja
- Ništa...samo da malo uživam gledajući te...ne mogu a da te ne gledam...vrijeme leti. - zaključi
- Pusti vrijeme...ostani cijelu noć...bar sad kad odlaziš. - šapne.
- Hajde, povedi i mene sa sobom...bit će ti ljepše tamo. - nastavi ona
- Znaš da bi te poveo, al ni ja ne znam gdje ću točno spavat. - odrješito rekne.
- Moram ti nešto reći...zaljubila sam se u tebe...ne znam kako ću kad odeš...ti si mi sve...ni pokojnog muža nisam voljela kao tebe sada...molim te povedi me. - klekne nad njegovo tijelo. Zamišljeno ju pogleda; sve na njoj nije odavalo da je starija jedanaest godina od njega. Ono što ga je opterećivalo bilo je to da nije djevojka za seljačku kuću, pa makar bila i udovica. Znao ju je kao nježnu i otmjenu. Nije želio biti njenim krvnikom. Osobom koja će sve njene čari ugušiti seljačkim životom.
- I ja sam zaljubljen u tebe...najljepše trenutke mog života ti si mi pružila...učila si me znanju...ljubavi...neizmjerno si me činila i činiš sretnim...u tebi sam imao sve svoje ideale i spoznaje. - završi sklapajući oči, ne bi li zatomio suze koje su se caklile u njima.
Ona se ponovno smjesti do njega. Promatrala je njegovo tijelo. Željela je zapamtiti tu mladost koju je posjedovala. Odluči ponovno voditi ljubav s njim. Uvidjela je kako kraj sebe ima pravog muškarca. Muškarca koji nije skrivao osjećaje, niti se sramio suza u svojim očima.
Vrijeme je letjelo. Noć prolazila. Samo je u jednoj kući još fenjer gorio. Pijetlovi su kukurikali iz dvorišta budeći prve ranoranioce.
- Andrija, Andrija...ustaj...zora će. - tiho ga pozove Janja
On protrlja oči. Kraj njegova tijela sjedila je ona s kojom je proveo prvu cijelu noć. Poljube se, a potom se spremi. Na malenom stoliću kraj kreveta dočekala ga je skuhana kava.
- Popij...topla je...okrijepit će te. - mazno mu se obrati, još uvijek željna njegovih dodira.
Gledali su se zaljubljenim pogledima.
Svako od njih proživljavalo je ove trenutke na svoj način. Razmišljali su kako bi još izrečenih riječi bilo suvišno. Bojali su se da ne povrijede jedno drugo.
Andrija popije kavu. Prva prava i to od njene ruke, mislio je.
- Janjo...moram poć...hvala ti. - kaže
Ona se primakne do njega. Poput balerine propne se na prste. Lagano mu ovije ruke oko vrata te ga stane ljubiti.
- Na čemu hvala...zar se za ljubav to može reći...shvati...tvoja sam i samo tvoja...ako me želiš.? -blago se uvijala uz tijelo. Osjeti kako su joj obrazi vreli. Gorjela je željom.
- Ako te želim...zar ti to nisam dokazao noćas? - upita
- Da...ali se ljubav mora dokazivati stalno...i opet iznova...neka samo dijelom zakaže kidaju se lanci i pucaju...ostaješ sam sa svojim željama. - dadne mu još jednu pouku iz ljubavi, a onda se odlijepi od njega gledajući ga u oči. Prozbori:
- Pođi...vrijeme je...nego smijem ti još nešto reći.? - upita
- Reci, lutko,...reci, garavušo moja.
- Katkad mislim da su oni koji se vole, osuđeni da nikada ne žive zajedno. . rekne. Glas joj je podrhtavao pod naletom te misli. Njeno iskustvo neprestano je potvrđivalo tu teoriju. Osjetila je to već davno na svojoj koži.
- Ne znam...ti si mi najveća ljubav. - uhvati kvaku vrata htijući krenuti.
- Vidimo se sutra.? – prozbori.
- Da kao i uvijek...dogovoreno. - potvrdno odgovori. Zakorači van. Okrene se još jednom u njenom pravcu. Donja usnica poigravala je na njenom licu. Šakom je pritiskala bradu. Niz obraze su joj potekle suze.
Osjeti njenu nemoć.
Krene niz sokak. Proklinjao je sam sebe. Sve mu se učini ništavnim; škola, prijatelji, djevojke. Neprestano mu je njena slika igrala u očima. Nađe se kraj roditeljskog doma. Tu zastane. Sjedne na klupu pred kućom, a noge podvuče pod sebe tako da ih je osjetio pod stražnjicom. Grozničavo je razmišljao.
- Andro...Andro...ajd unutra. - začuje očev glas.
- Mater ti ne spava cilu noć...di si dosad.? - rekne zabrinuto, nadvivši se nad njega.
Osjeti njegovu ravnodušnost.
- Je l te povridila...ona...? - nježno ga pomiluje po glavi.
- Ne, dado, ni me povridila...ona me voli. - spusti glavu na očev dlan u čijem je dodiru osjetio sigurnost.
- A ti nju? - upita
- Da i ja volim nju. - ustvrdi, povjeravajući se ocu.
Ovaj ga zabrinuto pogleda. Došlo je i to vrime, mislio je;
- A škola...oš ić u školu...il da šaljem Tunju namisto tebe, a osim toga mislim da Janja ni za te?
- Pusti me, dado...ne mogu razmišljat. - spozna kako mu je otac ispotiha naznačio da Janja nije za njega mlada.
Otac ga uhvati ispod mišice i podigne. U njegovim žuljevitim rukama osjetio je roditeljsku sigurnost i blagonaklonost. Povede ga u kuću.
Za stolom, oslonjena na laktove, sjedila je mati. Samo ju pozdravi.
- Faljen Isus, mamo!
- Lipo, sine,...baš lipo od tebe...di si dosad...sinoć nisam spavala, a evo, i noćas...di si.? - saspe mu mati salvu ukora.
Pogleda oca. Očekivao je da će stati na njegovu stranu. Kako nije dobio podršku, pokunjeno spusti glavu.
- Evo, mamo,...tu sam...bio sam prid kućom...je l dado.? - rekne molećivim glasom.
Trebala mu je očeva podrška.
- Je, Eva, bio je prid kućom. – nevoljko potvrdi otac, a potom nastavi;
- Sidi, sine,...a ti Eva skuvaj nam kave. -naredi.
Eva se udalji. Nervozno je čeprkala po vatri, a Pava i sin Andrija razgovijetno su divanili:
- Ondak, Andro,...oš u školu i bit gospodin il ćeš dovika bit sluga svoje nepromišljenosti...sve sam ti reko...na tebi je da odlučiš? - zaključi otac
Sin ga je gledao. Borio se sam sa sobom. Želio je ispuniti očevu želju, a želio je imati nekoga pored sebe kao otac što ima njegovu majku. Nakon nešto promišljanja sa sjetom progovori:
- Idem, dado, u školu...a ona...ako me voli, čekat će na mene ko što si i sam kazo.
Roditelji se pogledaju. Oboma im lakne. Imali su jedan teret manje.
- Na popij kavu...idi lezi...danas i večeras ostani doma...želimo da budeš s nama još vo malo vrimena...jer sutra putuješ. - zaključe oboje.
Nakon što su ispili kave, bez imalo pogovora odvuče se Andrija u svoju sobu. Odjeven ispruži se u svoj krevet. Zagrli jastuk. U mislima je grlio svoju dragu. Tako zaspi.
Netom probuđena braća s čuđenjem su gledali u najstarijeg od njih. On je spavao, ali mrmljao u snu:
«Volim te...volim te...da, ti si mi sve...volim te.»
Srednji brat Tunjo dosjeti se, te prišapne najmlađem:
- Meni su rekli, kad netko bunca u snu...treba ga uvatit za nožni palac...moš ga sve pitat i on će ti odgovorit...ajd uvati ga.? - podgovori ga.
Bez imalo razmišljanja Đuro spipa brata za stopalo pošteno pritiskujući i uvrćući palac na nozi.
- I šta da ga pitam? - rekne Tunji
- Pitaj ga...pitaj, kako mu se zove cura? - odreže s malo premišljanja.
- Baća...reko Tunjo da te pitam kako ti se zove cura.? - izdere se na sav glas.
Kao hipnotiziran Andrija poskoči i uhvati Đuru za ruku, a drugom zalijepi šamarčinu srednjem bratu.
Preplašeni pobjegnu u kuću tužakajući se roditeljima.
- Dobro...dobro...a šta ste ga dirali...tek je zaspo. - smijali su se roditelji u nevjerici kad su saznali što su napravili.
* * *
Svanulo je i to jutro. Sunčano s gdje kojim sijedim oblačkom dalo je naslutiti ljepotu dana.Bijeli kristali rose resili su tratinu. Pod orahom skoro usnulo lišće budilo se s nadolazećim suncem. Iz staje se čulo mukanje krava i rzanje konja.
Na trijemu okupljeno jato lastavica. Još su oblijetale oko svojih gnijezda popravljajući ih za drugo ljeto. Bližio se polazak. Veselo cvrkućući izmjenjivale su se donoseći razne slamčice i blato.
Andrija se protegne. Znatiželjno ih promotri misleći o tom kako su spremne poći na dalek put, a ipak grade i nadograđuju svoj dom. Treba se negdje i vratiti, pomisli.
- De Andro, trgni se malo treba sve priredit. - rekne Tunja, koji je već bio pod orahom složio veliki stol, prinoseći mu klupe.
- Ne idem ja u Zagreb...već ti. - pomalo ljubomorno ustvrdi.
- Pa iako idem...neću tamo ostat...vratit ću se. - zaključi mu brat.
- Spremate... ko da se neću vratit. - još nadoda
- Dosta pripirke...vataj se posla!!! - naredi otac, koji mu lagano, više nježno opali jednu iza ušiju.
- A i u crkvu bi bio red da pođeš! - zaključi
- Dobro dado...mislio sam o tom. - odgovori sin
Svatko je nešto radio. Samo je starica nervozno šetala po dvorištu odlazeći na momente u svoj sobičak a potom opet izlazila van. Nije imala mira. Onaj kojeg je najviše voljela od unučadi, sada se spremao na put.
Skupljali su se gosti opsjedajući dvorište. Veselilo se i pilo.
Vrijeme je nemilo letjelo.
Sokakom zaori svirka. Dobro i jasno se čula tambura, a potom pjesma. Gazda Pava
ustane.»Dobro je...na vrime su stigli.» - pomisli gledajući u svoj maleni okrugao sat.
Andrija se odijevao, a njegova mati pakirala torbu. Bili su sami u kući.
- Sine...mama te moli...kad dođeš tamo...obavezno idi u crkvu i pomoli se...nek te Bog čuva i svi sveci. - rekne.
Nevješto je skrivala svoju bol, te nastavi u suzama:
- Nema mame više da nadesi krevet...ni da poljubi svoga sina svako jutro...pazi na sebe u gradu...pazi s kim se družiš. - sjetovala ga je.
Bilo mu je teško gledati majku kako plače. Privije ju na grudi. Njena toplina nije se mogla mjeriti niti s jednom njemu znanom. Majka je bila samo jedna, a njene riječi nedovoljna utjeha za sve ono što je osjećao prema njoj.
Otac otvori vrata.
- Andro idemo...bolje čekat cug...on nas neće. - bez imalo samilosti otrgne ga iz majčina zagrljaja. Uh, još kad ju vidim vaku, srce mi se cipa, pomisli.
Zagrli sina i povede van. Ispred njih stvori se grupica tamburaša. Zasviraju. Sva okupljena rodbina, i poznanici, veselo su se pozdravljali s Andrijom.
Nađu se na sokaku.
- Idemo pišice...svirajte za mog Andriju. - naredi
Malena povorka veselo je koračala. Pjevalo se i nazdravljalo. Andrija se još jednom okrene na svoj dom. Na kapiji majka s rupčićem u ruci otirala je suze, a u drugoj držala bočicu sa svetom vodom kojom ga je poškropila na izlasku iz dvorišta. Još je osjećao slankast okus na svojoj usnici, jer mu jedna kapljica tamo završi.
Idući tako nađu se pred kućom njegove drage. Pogleda u prozor. Tamo je stajala kalenica sa cvijećem. Shvati kako je sinoć trebao biti tu u toj sobi. Postiđeno spusti glavu.
Otac ga promotri. Uvidi njegovu nelagodu.
- Ako joj imaš šta reć idi na kratko...nemoj se stidit...ionako cilo selo zna. - rekne
- Ne, dado,...ona zna šta treba znat...zna da ju volim. - odsiječe, a potom prihvati malen fraklić iz očeve ruke te potegne gutljaj rakije.
- Ops...ops. - zaori se iz očeva grla, a potom preko ramena poleti žut, malen dukat. Svirači zastanu pokušavajući ga uhvatiti. Spretno ga dočekaju te još žešće zasviraju. Kao nagradu gazda ih dukatima nagrađivao svakih dvjestotinjak metara.
Ljudi su promatrali veselu povorku. Znalo se zašto se svira i pjeva.
S prvim sumrakom nađu se na željezničkoj stanici. Nekolicina putnika namjernika pridruži se njima. Uklope se u veselo društvo. Sve ih je gazda častio. Nije krio svoje zadovoljstvo i ushićenje što šalje sina na školovanje.
Dobrano popivši, rukama zamlatara zrakom uz glasne povike:
- Dosta...dosta...prekini! - obrati se tamburašima. Svirači kao ukopani zastanu.
- E, sine Andro,...da dada sad dariva tebe na vom putu. - rekne, potom izvadi iz hlača malen zlatan sat koji mu je bio zakačen na podužem lancu. Otkvači njegovu vezicu te pruži sinu:
- Kako ćeš u gradu bez sata...a vo... - drugom rukom izvadi malen rupčić posložen u zavežljaj;
- Vo ovdi...je zemlja...naša slavonska...s našeg temelja...di si odrasto. - pruži mu i rupčić.
- Nikad ne zaboravi tko si i odakle potičeš...ljubi ovu našu zemlju...budi ono što si uvik bio...Slavonac u duši, a u školu ideš da postaneš gospodinom...ne zaboravi temelja s kog si poteko. - sipao je kao iz rukava. Zastane. Vidio je prisutne kako oko njih plaču. Pogleda na sina i u njegovim očima vrtjele su se suze. Zagrle se muški; snažno bez imalo stida i srama potapšu se po ramenima. Obojica su plakali.
Zvižduk lokomotive dao je naslutiti kako je vrijeme polaska bilo zaista blizu. Na brzinu smjeste Andriju u kompoziciju. On stane na stepenik od vrata odmahujući prisutnima što su ga pozdravljali. Kroz oblak bjeličastog dima i pare uoči žensku siluetu kako se susreće s blago polazećom kompozicijom.
Ona ispruži ruku u kojoj se nalazio komad papira. Hvatajući ga osjeti njen dodir, a na licu joj ugleda suze. Kako se pojavila u oblaku pare tako je i iščezla. Nestala je kao da nije bila tu.
U rukama je držao njeno pismo.
Smjesti se u kupe. Drvena sjedala žuljala su njegovu stražnjicu. Namjesti se udobnije, onoliko koliko je to mogao. Zamišljeno pogleda u kovertu što mu se nalazila u rukama. Mirisala je na ruže. S dozom obzira polagano ju otvori. Ispadne pregršt latica mirišljivih ruža, a za njima malen komad presavijenog papira na kom su se isticala rukom napisana slova.
Stane čitati.
Odlaziš.
Ostao si moj nedovršen san, moja nedovršena želja.
Stvorio si od mene lutalicu bez kompasa.
Sinoć sam te čekala i pokušala dodirnuti prstima čežnje,
rukama svoje nježnosti, dlanovima svojih dodira. Samo sam dodirnula jastuk na kom sam osjećala miris tvoje kose. Moje riječi nisu bile uzaludne. Okovi moje ljubavi nek te vječito prate. I ako nekada upoznaš neku drugu, neću te kleti, ali moraš znati da ću te uvijek željeti. Pokušat ću te dobiti makar samo na jednu noć. Molim te da shvatiš samo jedno; ja sam samo obična žena koja je trčala u zagrljaj mladosti othranjene kao negdašnje moje krpene lutke. Bio si moja lutka s kojom sam željela živjeti. Zato ne dopusti da te guši bol ili slutnja neka. Nikada neću pripasti drugome, volim i voljet ću samo tebe. Još jedno pitanje imam za kraj: «Hoćeš li mi ponekad dopustiti da legnem kraj tebe, da sanjam naš san, da te ljubim i milujem kao nekad?» Kudili su me i rekli da je grijeh što sam s tobom.
Moj najveći grijeh je taj što te volim.
Janja
Cijelim putem do Vinkovaca neprestano je čitao njeno pismo. Čitao je pažljivo, riječ po riječ. Požali što ju nije poveo sa sobom.
Bilo je vrijeme za presjedanje.
Pred njim se nalazio put; trnovit i tajnovit, na kakvom do sada nije bio. Put u nepoznato.
I. dio
II. dio
III. dio
I. dio
II. dio
III. dio
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.