Kolumne

subota, 15. listopada 2016.

Ivo Mijatović | Muke po Andriji, V. dio



V


POBAČAJ


Bilo je skoro tjedan dana kako je neprestano padala kiša. Samo bi na kratko prestajala i opet počinjala. Gradske parkove opsjedala su ogoljela stabla. Spremala su se na dugi počinak. Tepih od žutog lišća trunuo je u naletu silne vlage. Dah umiruće jeseni nadvio se gradom. Osjećao se skori dolazak zime.
Nad crvenim krovovima izdizao se dim; crn, bijel i siv. Svagdje zatvoreni prozori. Tek se negdje mogla čuti škripa kapaka i zveket zatvarajućeg prozora. U pustim ulicama sretao se malen broj prolaznika, tek onih koji su išli u kupovinu
Pred bolnicom druga slika.
Odnekud iz pustih ulica pred nju su se slijevali desetci osoba. Kao da su se dogovarale. Ako su drugima svi putovi vodili u Rim, njima očito u bolnicu. Neki su kihali i šmrcali, a neki na jedvite jade hodali, pridržavajući se za druge ili poštapljujući.
Naguravajući se ulazili su jedni preko drugih.
Do samih vrata stajala je žena umotana u debeli ogrtač. Tek joj se naziralo lice. Čekala je slobodan prolaz. Nije htjela u tu gužvu. Kada se uvjerila da može nesmetano proći uvuče se unutra. Prvi put se našla u jednoj takvoj ustanovi. Zvirlala je okolo, šećući od vrata do vrata pažljivo čitajući natpise. Zastane kod jednih koja je otvorio nizak čovjek. Baci pogled unutra.
- Izvolite, drugarice,…slobodno je! - progovori umiljati glas iz sobe koja je dijelila ovu prvu prostoriju na dva dijela.
- Ne znam…mislim da nisam na pravom mjestu! - odgovori i u trenu se povuče. Sjedne na dugu klupu što se nalazila uza zid hodnika. Uhvati se za stomak i previje. Ostala je tako nekoliko trenutaka  pokušavajući trezveno razmišljati. 
Isti glas od malo prije pozove je:
- Drugarice, mogu li vam pomoći…dajte hodite unutra!?! - uhvati ju ispod mišice i pomogne joj ustati. Povede ju u sobu i posjedne.
- Sad će doktor…sačekajte! - izusti i izgubi se u drugoj prostoriji, a zatim brzo vrati.
- Možete ući! - povede je.
Nesigurno zakorači. Osjeti kako joj koljena klecaju. Ovi je prihvate. Liječnik naredi sestri da donese čašu vode. Ova to učini. Dadnu joj da popije.
- I…od čega bolujete? - upita liječnik kada se uvjerio da mu se pacijentica primirila.
- Nisam bolesna! - promuca.
- Drugarice…ne izgledaš mi tako…sva si blijeda…i oronula. - pokaže rukom na nju. Stane joj pričati kako osoba ne mora znati da je bolesna, a ipak je. Opisivao je sve moguće bolesti i njihove posljedice.
- Doktore…ja sam trudna…želim! - tu zastane. Još nije bila sigurna što želi.
- Da…pa to je divno…biti majka, imati dijete…možete biti presretni! - ovaj je stane bodriti.
- Ja ne želim to dijete…želim ga skloniti…ne znam kako se to kaže! - podizala je ruke objašnjavajući.
- Želite izvršiti abortus…to želite…ubiti nevino čeljade! - izdere se na nju.
- Mnogi nevini pobijeni su u ratu…što je jedno dijete spram njih! - histerično ustvrdi.
- Ne želim ga…silovana sam…obesramljena! - ogorčeno završi. Čuvši što joj se desilo, liječnik ju ipak pokuša uvjeriti da ne dira plod. Objasni kako bi joj se moglo dogoditi da više nikada ne rodi.
Ostane pri svom.
- Sami ste izabrali…žao mi je…morate ostati nekoliko dana ležati nakon….! - ne izgovori sve.
- Sestro, pozovite tim i s pacijenticom odite na odjel…pripremite sve za dva sata! - naredi, ostavljajući dovoljno vremena ne bi li se ova predomislila.
- Kako se zovete…moram popuniti karton?! - upita sestra, kada se našla s njom u nekoj drugoj ambulanti. Morali su proći dosta hodnika, da bi se našli tu. Nasred prostorije nalazio se stol, nešto poput bolničkog kreveta. Pored njega kolica s instrumentarijem.
- Kako se zovete? - ponovi sestra.
- Marija…Marija Fijačko! - promuca.
- U kom ste vremenu…koliko dugo ste trudni? - povisi ton bolničarka.
- Oko dva i pol mjeseca! - odgovori sramežljivo.
- Uh…i sad radite ovo!? - konstatira, a zatim naredi.
- Raspremite se i legnite ovdje! - pokaže na krevet. Marija ode do zastora, zakrili se i razodjene. Očekivala je da će joj ova dati neki ogrtač. Samo ju pozove.
- Tako…sad legnite i dat ću vam jednu injekciju, a onda podignite noge na ovo! - pokaže na  okomite šipke koje su držale hvataljke za noge. Posluša. Bila je raskrečena poput žabe.
Sestra se izgubi.
Nešto kasnije na vratima ugleda dva liječnika i još jednu sestru uz onu koja je već prije bila tu. Prepozna jednog liječnika; bio je onaj koji ju je primio, a drugi je imao masku na licu tako da ga nije mogla vidjeti.
- Spremni? - upita liječnik. Marija kimne glavom.
- Sestro, idemo…može!
Ova uzme neku tekućinu i namaže joj međunožje, a druga liječniku doda nekakav instrument; dug i sjajan, sličan  kliještima. Osjeti kako je ulazio tim instrumentom u njeno međunožje, a potom grčeve. Duboko u njoj uvrtao je instrumentom, pa bi ga vadio, a potom ponovno uvlačio. Snažno zagrize usnu. Boljelo ju je. Jedna sestra je neprestano brisala znoj s nje.
- Evo, to smo sredili…nastavite vi profesore! -  mlađi liječnik prozbori i pomakne se u stranu. Pristupi ovaj drugi. Bez imalo samilosti vrati instrument u Mariju i povuče. Vrisne.
- De, de…da li si tako vrištala kad si radila ono!? - isceri se.
- Tako…evo maternice…sad ćemo je očistiti!“ – konstatira i uzme ponuđenu alatljiku. Strugao je po njoj kao da struže inje s prozora, žestoko, odrješitih pokreta.
- Gotovo! – nonšalantno rekne. Priđe k Mariji i nadvije se nad nju. U boli spazi pogled od kojeg joj se krv ledila u žilama. Znala ga je dobro.
 Pokuša sići sa stola. Došlo joj da ga ubije. Sestre ju na brzinu vrate nazad. Pritisnu joj ramena. Marija zavrišti poput vuka. Cijelom bolnicom odjekivala je majčinska kletva.
- Ovoj nismo samo mi potrebni, njoj treba psihijatar! - ustvrdi mlađi liječnik koji se bio vratio.
- Da kolega…nije nam prva…idemo…kava je odavno gotova! - uhvati ga profesor pod ruku i povede.
- Hajmo, profesore Hanžek! - izađu veselo pričajući.

S prvim mrakom profesor se zaputi kući. S obzirom na hladnoću nigdje se nije zadržavao.Nađe se ispred stana. Pogleda gore.Kroz guste zavjese naziralo se šturo svjetlo. Smiri se i zakorači kroz velika vrata.
- Dobra večer! - pozdravi suprugu, koja je sjedila za stolom.
- O, snijeg će večeras! - zajedljivo dobaci.
- Gdje je Marija?  - tobože ne znajući upita.
- Otišla je kod braće! - kratko odgovori.
- Zar!? - uvrne glavom. Sada se uvjeri kako ga još nije izdala. Pokuša uspostaviti prisniji kontakt. Nadvije se nad nju, zagrli i poljubi. Profesorica osjeti kako je to uzbudi, ali ga odbije. Kad mu nije valjala toliko, otkud odjednom taj izljev nježnosti, pitala se.
- Daj, idemo u sobu…kao nekad…nitko nam ne smeta! - zamoli.
- Hoćeš reći da ti je dosad netko smetao…Marija…pa ona nas nije mogla čuti! - kaže i nastavi:            - Tebi je smetao alkohol…čudi me da i sada ne bazdiš kao bure!- prosikće
- Smetalo te što su se drugi okretali za mnom…što sam se njima sviđala…popustila sam i ne kajem se…venula sam kraj tebe…žena sam od krvi i mesa…žena s osjećajima i potrebama! - vikala je na njega, a onda se povukla u sobu, zalupivši vrata za sobom.
Doktor ostane sam.
Bijesan na sve što mu se dogodilo, počne razbijati po kući. Prvo je krenuo od stola. Divljačkom snagom prevrne ga. Poleti kao da je od perja. A zatim slike, vitrinu i ogledalo. U krhotinama je gledao svoj odraz. Ondje uho, oko, nos; usta iz dva dijela, raširena i izdužena. Uzme komad stakla i krene prema vratima spavaće sobe. Poput razjarena bika sruči se na njih. Pokuša ih izvaliti. Čvrsta hrastovina nije popuštala. Nemoćno klone pred njima. Plakao je i molio. Uvidjevši kako žena ne popušta, povuče staklom po šakama. Poprska ga krv.
            Čuvši lupu i razbijanje, profesorica se odmakne od vrata. Uhvati ju trema. Nikako si nije mogla objasniti njegovo ponašanje. Snažan tresak o vrata zgrči joj utrobu. Nađe se u trenu do ladice toaletnog ormarića. Izvadi revolver i repetira. U nadimljućim grudima srce je tuklo kao nikad do sada. Čekala je da se pojavi.

* * *
           
Zvuk sirene i škripa kočnica dala je naslutiti kako se nešto odigralo u stanu Hanžekovih. Slučajni prolaznici zastajkivali su i promatrali. Rastjera ih milicija, da napravi mjesta za bolnička nosila. Na njima se nalazilo skoro beživotno tijelo doktora Hanžeka.
            Zasvira ponovno. Ovaj put u pravcu bolnice. U trenu se nađu pred njom.
            Ispred vrata već je čekala pripremljena ekipa. Profesorica  je sve nijemo promatrala. Niti riječi nije progovorila. Do nje se stvori dežurni liječnik.
            - Zaista mi je žao! - reče, a potom je privuče na grudi. U tom se zagrljaju osjećala sigurno.
            - Hvala, Babiću! - šapne.
            - Kolege kažu da je danas s njim bilo sve u redu, možda ga je pogodilo!? - zastane.
            - Što..što Babiću…da li pričaju o nama? - upita, pokazujući na njih dvoje.
            - Ma ne…vaša kućna pomoćnica…to sam htio reći!
            - A što s njom? - ova rečenica učini ju znatiželjnom.
            - Pa to…danas je imala abortus…doktor ga je obavio! - završi Babić.
            - Naša Marija…Marija Fijačko…dajte doktore, ona je otišla na selo?! - odlučno rekne, uvjeravajući doktora kako je Marija otišla braći. Ovaj ju povede u bolnicu. Vrludajući hodnicima, zaustave se kod jednih vrata. U znak šutnje doktor stavi prst na usta.
            - Ništa ne govorite…evo pogledajte, pa se uvjerite! - skroz tiho rekne. Profesorica ušeta u sobu. Ne vjerujući vlastitim očima na drugom krevetu ugleda svoju pomoćnicu gdje spava. Skoro cikne.
            - Zašto…zašto? - upita tiho plačući. Ne želeći ju probuditi doktor ju izvede van.
            - Bila je trudna dva i po mjeseca. - rekne joj.
            - Toliko…ništa mi nije govorila…bila sam joj poput matere koju je izgubila…s kim…da l je rekla?!? - ispitivala je nemoćno.
            - Ništa ne znam…samo znam da joj je abortus obavio profesor doktor s još jednim mlađim kolegom! - povede ju nazad do sobe u koju su trebali smjestiti njena muža.
            - Kako on…on me večeras pitao gdje je? - konstatira, prisjećajući se muževljevih riječi od kad je došao doma.
            Ispred vrata dočeka ih sestra.
            - Došao je k svijesti, oporavlja se, još je nemoćan…izgubio je dosta krvi, ali ga možete vidjeti! -pokaže im da uđu. Pomakne se u stranu. Ovi prođu. Našavši se pored bolesničkog kreveta, profesorica je blijeda i zamišljena gledala muža. Šutio je, ne progovorivši niti jednu riječ. Međutim, kada je ugledao Babića, kao da ga ludilo uhvatilo. Iako nemoćan, kidao je sve oko sebe. Pokuša doktora dohvatiti za vrat. Ovaj se vješto izmakne i izađe van. Vrati se s još osoblja, a u ruci je držao veliku injekciju.
            - Za smirenje…čini mi se da bi mogao završiti na psihijatriji, ako se ne primiri! - rekne i pokaže ekipi da ga svežu, a potom u njegovu stražnjicu zabije iglu i isprazni sadržaj s lijekom.
            - Misliš da nemaš što izgubiti…no pogledaj što stavljaš na kocku…ne brinem za svoj vrat ili tvoj…brinem za njen! - rekne doktoru što se pokušavao oteti iz zagrljaja bolničara, pokazujući na njegovu ženu.
            - Za nju brineš…ne čudi me…brineš za kurvu i nju sam trebo silovat ko…! - tu zastane, svjestan da je rekao previše.
            - Koga si silovao…reci…reci…majku ti! - u bijesu opsuje profesorica.
            - Mlado meso…podatno…nevino…vidi se, kurvetino, kakva si ti! - siktao je i dahtao.
            - Kakva…samo željna ljubavi…ni prst ti se ne može dignuti, a kamo li… - odbrusi profesorica.
             - Pitaj Mariju…ona će ti reći što mogu?!
            - Nju si…nju si silovao, manijače,…dijete ti može biti…kako si mogao…reci…reci ološu…ti si pas…ubit ću te! - drekne na njega, a iz torbice izvadi revolver.
            Okupljeno osoblje polegne po podu jasno slušajući  štekćuće pucnjeve
Svih šest metaka ispali u njegove grudi.
Malena grupica gledala je u nju. Nitko se nije niti pomaknuo. Ona ispusti revolver. Pogledom promotri sve. Vrtjeli su se u krug plešući u njenom pogledu. Osjeti nemoć i tamu pred očima.

Nema komentara :

Objavi komentar