Kolumne

subota, 22. listopada 2016.

Ivo Mijatović | Muke po Andriji, VI. dio



VI

ODLUKA


            Ljeto se lagano primicalo a s njim i kraj školske godine koja se odužila zbog lošeg grijanja zimi. Za nedaću profesorice Hanžek skoro se i zaboravilo. Svi su suosjećali. Slagali su se kako je njena reakcija opravdana. Nažalost od njih nije mogla dobiti ništa više osim sažaljenja.
Andrija je provodio veći dio dana u školi a ostatak u stanu, učeći. Kraj lipnja Mayera je skoro doveo do sloma. Novca mu je nedostajalo a plaća je bila sve manja, kao i stomačina. Jedino se Drago malo udebljao, valjda od redovite ishrane koja nije bila raznolika ali sita. On ih je snabdijevao svu trojicu,  a primao je  i Andrija svaka dva mjeseca paket od svojih sa sela. Brzo bi nestajao. Često se Mayer znao poslužiti dobrim dijelom paketa za svoje osobne interese. Niti to više nije prolazilo.
Jednom zgodom im je nasjekao, kako će otići u Izrael; toliko novca još imam…za put i neku kućicu, govorio je.
Nisu ga shvaćali ozbiljno. Kad god bi mu zagustilo, govorio je o odlasku. Sada se rijetko kad smijao, a i na poslu se nije pojavljivao.
Andrija je sve to šutke podnosio, uskakao bi na posao umjesto njega, učio, spremao i čistio. Navečer, kad bi legao, ne bi mogao zaspati od bolova. Ležao bi budan zureći u strop. Gdje li je Marija, mislio je; da se nije dogodilo to s profesoricom, sada bi je sigurno već imao za sebe. Naći Mariju postalo je jedinom njegovom opsesijom. Znao je da ju mora potražiti. Svako se jutro budio uvjeren kako će je baš tog dana sresti. Kako je vrijeme prolazilo, bio je sve uvjereniji u svoju odluku, kao i večeras.
Sjeti se dana iza nesreće Hanžekovih. Cijeli grad je govorkao o tome. Pljuvali su po njima i ismijavali ih, a najviše se govorkalo kako je profesorica ubila muža zbog preljuba. U toj mu prići nikako to nije odgovaralo. Od Marije je saznao nešto o njenim preljubima, ali ništa od doktorovih. Govorili su kako je to bio kraj starosjedilačke Zagrebačke obitelji. Od tada o Mariji ništa više nije čuo.
 Nekada bi vikendom imao iznenadan posjet svoje otmjene kurtizane. Dolazila je bez ičijeg plaćanja i nagovora, vodila bi s njim ljubav, počistila i oprala mu garderobu, a potom opet odlazila milovati sijede kose.
 Razmjenjivao je pisma s roditeljima i Janjom.
Posljednje koje je dobio od oca bilo je toliko uvredljivo, da mu nije niti odgovorio na njega. Proglasio ga je neodgojenim dripcem, bećarom, neodgovornim ocem. Napomenuo je da neće on hraniti ono što je on stvorio. Već da napusti školu i oženi se onom kojoj je stvorio dijete.
Razmišljao je o njegovim riječima, da bi uzimao Janjina pisma i čitao svako, jedno po jedno, od riječi do riječi pažljivo. Nigdje nije pronašao niti ijedan dokaz kojim bi ga optužila, a još najmanje rekla da je trudna. Jedino mu je bilo sumnjivo njeno drugo pismo. I njega je odbacio kao nemoguće, jer je bilo proteklo tek nekih dvadesetak dana od kako je otišao. U svakom se klela na ljubav i vjernost prema njemu, pisala bi da samo njega želi, i da će uvijek imati mjesto u njenom krevetu. Nigdje ni riječi o trudnoći i djetetu.
Usprkos roditeljskoj navali da oženi Janju, zaključivao je kako ona nije žena za selo i rad u polju. Da je bila ovdje s njim već bi razmišljao o tome. Ovako se bojao da bi uništio svu njenu ljepotu, žar ljubavi i gracioznost da ju je okovao selom, poljem i radom.
Mariju je vidio kao onu koja bi odgovarala za selo. Bila je vrijedna i žilava. Spoznala je od davnina težak život, pa bi joj se bilo lakše uklopiti u seosku kolotečinu, mislio je. Osim toga nije bila niti ružna. Vjerovao je kako bi mu bila spremna izroditi djecu i poštivati ga. Život mu je bio na prekretnici. Škola je završavala i trebalo se preko praznika vratiti doma. Tamo bi se morao suočiti s nekim činjenicama koje mu nisu odgovarale. Bilo je vrijeme da odluči.

Jutrom, još dok je mirisala tek malo orošena trava, zaputi se Andrija u školu. Krenuo je ranije nego inače. Želio se naći s direktorom. Mišlju mu se vrtio plakat s oglasne ploče. Pozivao je školarce da se priključe tijekom praznika na radnu akciju. Besplatna hrana, smještaj, druženje uz logorsku vatru i zabave učine mu se kao idealno rješenje za prikraćivanje praznika, a osim toga ne bi bio na teret svojima, niti bi morao razmišljati kako izaći ocu na oči nakon oštro ispisanih riječi u pismu.

- Zdravo druže, direktore! - pozdravi Andrija kada se našao pred njim.
- Zdravo, mladiću! - odgovori direktor nezainteresirano, gledajući u velike listove Vjesnika.
- Evo, osudili nam profesoricu, prebaciti će je sutra u zatvor…dobila je godinu…šteta, to je bila izvrsna žena. - stane čitati naglas članak iz novina.
- Da, žao mi je…sviđala mi se! - ustvrdi Andrija. Ovaj ga pogleda i upita:
- A što vi imate s tim…i što trebate? - zagleda se u njega, kao da je tek sada shvatio njegovu nazočnost pred njim.
- Ništa, druže direktore,…došao sam se prijaviti za radnu akciju…a u koji zatvor ide profesorica!? - ležerno rekne i priupita.
- Tu… kod nas…opet ti…zar nisi rekao da bi na radnu akciju!? - osjeti se direktor prevarenim.
- Da!
- Ovako, evo ima mjesta za brigadu u Sloveniji…pišem!? - zagleda se u ćitabu ispred sebe.
- Može! - kaže Andrija i bez pozdrava napusti kancelariju. Sada se bavio mišlju kako da pronađe zatvor u koji će smjestiti Marijinu gazdaricu. Bilo mu je žao te žene, ali je pod hitno trebao informaciju od nje.
Napuštajući školsku zgradu, potrči do stana. Trčao je kao sumanut. Preskakao je travnjake i neravnine na pločniku, samo da što prije stigne. Trebao mu je Mayer. Jedino ga je on mogao odvesti i uvesti na takvo mjesto s obzirom na njegove veze.
U trenu se nađe u radnji.  
- Gazda…trebam pod hitno u zatvor! - izdere se na sav glas.
- Bog s tobom…šta'š ti u zatvoru, da nisi napravio šta!? - Mayer iskolači oči, zabezeknuto gledajući u Andriju.
- Ma ne…Marija…ovaj profesorica je tamo zatvorena! - istrese iz sebe.
- I što ima veze…ubila mi prijatelja, pa neka leži! - odbrusi.
- Ali gazda, trebam da mi kaže gdje je Marija! - spusti glas.
- I ti i Marija…šta uvatio te vrbopuc!? - rekne smiješeći se.
- Zar ti nije dovoljna ona…pegla te, čisti i još ti se besplatno podaje? - ustvrdi gazda.
- Dajte gazda…molim vas…bitno mi je! - sklopi ruke prema njemu.
- Dobro, dobro…Drago, preuzmi! - rekne. Drago ih isprati do na ulicu. Zaželi Andriji sreću. U njemu je gledao sebe i u trenu proživljavao svoju mladost.

Andrija i Mayer zaustave se pored pošte. Gazda izvadi novčarku, a iz nje neki telefonski broj. Ušeta unutra. Brzo se pojavi vani.
- Sad ćemo malo sačekati…doći će auto po nas…idemo direktno u zatvor. - objasni, a potom iz džepa izvadi nešto novčanica i pruži Andriji.
- Ti daj vozaču…ja sam rekao da nemam…ne mora znat! - tutne mu novce u šaku.
Ispred njih se pojavi crna limuzina. Uđu. Mayer laktom udari Andriju u rebra. On pruži novce.
- Malo je…i ja riskiram…tek je odvezena! – uozbilji se vozač. U njegovom glasu Andrija prepozna milicajca koji ga je vječito pratio. Htjedne izaći van. Mayer ga zaustavi.
- Gazda, stalno me prati…nemam mira od njega, a malo mu ovo novca, nemam više! - ljutito rekne. Milicajac ga pogleda.
- Ja samo radim svoj posao…oni odozgor su tako naredili…bolje šuti! - upozori ga vozač i okrene ključ. Limuzina se pokrene. Vozio je polagano i pričao s Mayerom o posljednjoj partiji karata.
Andrija je šuteći pratio kud se voze. Zalazili su u ulice u kojima do sada nije bio, a potom se našli na dijelu otvorene ceste. Tu potjera malo brže. Odnekud pred njima izroni velika zidana zgrada na kojoj su se nalazili maleni prozori okovani rešetkama. Prostor ispred nje bio je ograđen visokom žicom. Na ulazu dva stražara sa strojnicama u rukama. Vozač porazgovara s njima i svakom da po deset dinara. Otvore kapiju.
Našavši se unutar zgrade sačekaju. Milicajka dovede profesoricu. Ova zabezeknuta stane. Nije mogla vjerovati da se pred njom nalazi bivši učenik.
- Andrija, ti…mislila sam da je! - spusti pogled i ne završi rečenicu.
- Profesorice, samo me zanima gdje je Marija…trebam je! - Andrija  zavapi.
- Negdje…ne znam…bila je u pritvoru kod mene…kod brata u Samoboru.! - rekne zbunjeno. Trag pritvora i tijek suđenja ostavili su na njoj posljedice. Andrija osjeti kako nije spremna na razgovor.
- Žao mi je, profesorice,…čujem da ste dobili godinu…izdržite! - pokuša je ohrabriti. Okrene se, spreman poći.
- Ona je kod doktora Babića…neka ti Mayer pokaže! - reče, a zatim se okrene.Izgubi se niz rešetkasta vrata. Andrija je  isprati pogledom sve dok nije nestala.
- Idemo, Andrija,…znam Babića! - dobaci gazda, a zatim uhvati pokunjenog Andriju ispod pazuha i povede van.
Sjedajući u auto, Mayer naredi vozaču da vozi do Babićeve kuće, a ako nije doma, onda u bolnicu.
- Za novac sve radim! - potjera limuzinu.

U nepreglednom dijelu grada, gdje su nicale nove zgrade, zaustavi se auto ispred jedne kuće. Podsjećala je na vile propale aristokracije. Svaki kut kuće krasio je maleni toranj, a ulaz je bio izveden u ovalnom obliku, kao i stepenice. S desne strane nalazila se polunatkrivena terasa, koja je bila ograđena kamenim stupčićima. Na terasi je sjedio mlad, pročelav čovjek. Mayer priđe ogradi od zelenila.
- Dobar dan, trebamo doktora Babića! - podvikne.
Ovaj podigne glavu. S velikom zainteresiranošću promatrao je došljaka pred kućom, a zatim pozove:
- Marija, Marija…odite otvorite vrata netko me treba!
Andrija zanijemi, s nestrpljenjem je očekivao pomoćnicu da se pojavi na vratima. Spazi kako se pojavi ženska osoba na stepenicama. Žurnim korakom dolazila im je u susret. Odjevena u crninu s bijelim okovratnikom i rubovima rukava, djelovala je poput časne sestre. Nađe se pred njima.
Gledajući jedno u drugo, zanijeme poput drveta. Neopisivi osjećaji ubuzmu duše dvoje mladih. Nađu se u sretnom zagrljaju.
- Marija,…trebam te, nikako nisam znao gdje si…danas sam saznao! - rekne Andrija ne krijući svoje osjećaje.
- Trebam i ja tebe! - usklikne ona. S terase u polusjeni doktor Babić promatrao je dvoje mladih. Bio je zadovoljan onim što je čuo. Sada je tek bio uvjeren da je njegova naslijeđena pomoćnica preboljela duševnu krizu, izazvanu neprimjerenim spolnim činom; silovanjem. Zadovoljno se osmjehne. Pozove ih unutra:
- Izvolite, slobodno je…trebate mene! - dobaci u šali, te se priključi malenoj grupici kod ulaza. Povede ih u svoj dom. Uz neobvezatni razgovor vrijeme je brzo prolazilo. Mladi par ostavio je same, a on se posveti Mayeru.
- Drago mi je zbog Marije…nakon silovanja…ovo je prvi put da se nasmijala nekom muškarcu. - rekne mu. Ovaj je glupavo gledao u njega. Nije mu bilo jasno o kakvom događaju doktor govori, a zatim priupita:
- Silovana, a?
- Nemojte mi reći kako niste znali da ju je moj bivši kolega silovao, kolega Hanžek…nemojte reći mladiću…Marija je danas sretna, odavno ju nisam vidio takvu! - do u detalje Babić ispriča Mayeru sve potankosti, tako da se ovaj s nevjericom zgražao nad pričom.
- E, ne zna čovjek s kim se druži! - ustvrdi Mayer, a zatim posegne za trećom čašom rujna vina koju mu natoči doktor. Razgovor okrenu na piće ispred sebe. Epove su stvarali o njemu, a jedino u čem su se složili obojica, bilo je to kako nema boljeg vina od grožđa sa zagorskih brega. U to ime ponovno natoče i nazdrave.
Odnekud iz vrta ispred njih izrone Marija i Andrija. Odavno su shvatili kako su se ova dvojica naljoskala do besvijesti. Željeli su si posvetiti malo vremena. Dogovorili su se za sastanke, a Andrija joj je rekao i o svojoj namjeri da ode na radnu akciju. S dozom opreza Marija prihvati njegove namjere. Upozori ga kako mu neće oprostiti niti najmanji iskorak od njihova dogovora. U svojim razmišljanjima spozna kako pred sobom ima mladića koji je imao iskrene namjere. To joj pojača želju za životom.

* * *
Krajem kolovoza na kolodvoru Zagrebačke željeznice zaustavi se velika kompozicija. Nadglasavajući i zvuke kloparanja  orila se pjesma iz nje. Mnoštvo mladih počne izlaziti, a među njima i Andrija. Sa zebnjom u srcu očekivao je Mariju da ga dočeka. Okretao se na sve strane ne bi li ju ugledao. Tek kad se razišla nakupljena masa, spazi je kako stoji na jednoj klupi, mašući bijelim rupčićem. Potrči. Nađe se u zagrljaju djevojke koja ga je željno čekala. Povede ga ispod ruke. Prolazili su istim putem kao i prvog dana kada je tek došao u grad. Ovaj put nije zastala pored zgrade gdje ju je ostavio kad je došao, produžila je s njim. Andrija joj je obećao da će je odvesti u njen novi stan. Nađu se pred trgovinom.
 Pogleda u prozore. Nigdje niti jedne zavjese, stakla prljava, a na njima dosta paučine. To mu se učini sumnjivim. Zađe unutra.
Starac Drago dočeka ga s osmijehom. Andrija osjeti kako mu je prirastao srcu. S veseljem se potapšaju po leđima, a zatim ispitaju za zdravlje i posao. Starac ga zabrinuto pogleda.
- Andrija,…Mayer nije tu…otišao je u Izrael…konačno je ispunio naum! - sjetno rekne, spuštajući pogled. Odšeta do vrata skladišta i pozove ga.
- Dođi, stvari su ti tu…imaš nešto pošte od oca i one…! - tiho šapne kada je Mariju spazio na vratima, a zatim glasnije nastavi:
- Stan je otkupila država…dobio je nešto malo...možeš kod mene na par dana dok se ne snađeš! – skrušeno prozbori starac.
„Dobro…samo da pročitam poštu!“ – kaže, a potom razvrsta pisma. Uzme ona od oca, a Janjina gurne pod garderobu, misleći kako će ih poslije pročitati. Pogleda datume, stane čitati od najranijeg. Čitajući drugo pismo, uvidi kako nije očev rukopis. Pisao je mlađi brat. Obavještavao ga je da je otac odveden u zatvor, a da je netko zapalio žito i zob. Određen mu je zatvor i prisilni rad u trajanju od šest mjeseci. Tražio je od brata da se vrati kući. Novca nije bilo više za školovanje. Andriji se sve okrene naopačke. Priđe Mariji.
„Moja značka vrijedi kao karta po cijeloj zemlji, putuješ sa mnom u Slavoniju i budeš mi ženom ili ostaješ ovdje!“ – zaprosi je na neobičan način. Ona ga je gledala. Još kad je odlazio na radnu akciju, nadala se tom pitanju. Poštivao ju je i cijenio, divio se svemu što je napravila i uradila. Na njoj je bila odluka o njenoj sudbini.

Nema komentara :

Objavi komentar