IV
ŠKOLOVANJE
Stojeći naslonjen na zid, Andrija se trudio prikriti nervozu. U ušima je osjećao pritisak koji je postajao sve jači i jači. Duboko u želudcu stvarali su se krugovi izazvani nervozom. Prigušeno jutro natjera ga da oštrije pogleda u nakupljenu mladež. Pokušavao je razaznati lica s kojima bi eventualno mogao biti u razredu. Svi su bili mlađi od njega. Bar su tako izgledali. Na zidu ispred njega sjedili su mladić i djevojka veselo razgovarajući.. Činilo se kao da viču jedno na drugo.
Shvativši da su preglasni, pogledaju u Andriju, a zatim nastave tiše.
Na stepenice stupi čovjek odjeven u radni mantil.
U ruci je držao poveliko zvonce nasađeno na komad drveta. Izdigne ga iznad glave i krene zvoniti. Odjekivalo je glasno, toliko da je ugušilo mladalački žamor.
Iza ovoga sa zvonom izroni još jedan muškarac. Djelovao je ozbiljnije; visok, oštra pogleda, uredno spremljen i počešljan. Posebno su se isticale cvikere obješene o vanjski džep sakoa na grudima. Dohvati ih i smjesti na podužu nosinu, a potom ispod mišice uzme veliku knjigu. Stane prozivati redom. Prvo je prozivao učenike koji su već išli u školu, a potom njih koji tek trebaju krenuti.
Začuje i svoje ime.
Kako je svatko, kog su prozvali, morao poći u učionicu, tako i on. Popne se na stepenište prolazeći mimo gospodina koji ih je prozivao. Ovaj ga zaustavi i upita:
- Vi ste onaj kod Mayera?
- Da gospodine! - odgovori
- Ne gospodine…druže profesore…da znaš! - ovaj ga ispravi, a zatim se pomakne malo u stranu naglašavajući:
- Da znate za ubuduće…oslovljavate nas s druže profesore ili drugarice profesorice…gospode više nema…jasno! - zakriješti.
- Jasno! - odgovore učenici kao jedan.
- To mi se sviđa…kome ne odgovara, neka se vrati kući…pa na radnu akciju! - zaprijeti, promatrajući gomilu koja je ulazila u školu. Dobro je razaznavao gradsku djecu od seljačke, koja je dolazila iz bližih i udaljenijih mjesta. Neki su još nosili prave narodne nošnje.
Andrija se nađe u zgradi. Uzdahne duboko, pa ponovi. Bilo mu je neobično. Već je viđao škole, ali ovakvu ne. Osjeti da je u njegov život ušlo nešto važno, samo još nije znao kako će to na njega utjecati. Jasno je znao da hoće.
Na ulazu u razred stane. Ondje je stajala grupa učenika, a među njima mladić i djevojka koje je sreo ispred zgrade. Priđe im.
- Ja sam Andrija! - pogleda ih znatiželjno. Ozbiljnost kojom je to rekao privuče njihovu pažnju.
- Ja sam Anka, a ovo je Mate. - predstavi ih djevojka oboje.
Andrija kimne glavom, a potom ispruži ruku. Htio je još nešto upitati, ali odustane jer je vidio kako su se povlačili prema obližnjoj klupi.
Djevojka s kojom se upoznao promatrala ga je kako se naslonio na zid. Nejasno se pitala što ovaj odrasli momak radi u školi. Mladić do nje povuče ju za ruku, tako da ubrzo zaboravi na momka kojeg je gledala.
I on je bio zauzet. Brojao je učenike u razredu. Izbrojao ih je oko trideset i sedam koji su ušli u razred. U klupama složenim u tri reda, sjedili su dvoje iza dvoje, brbljajući, čekajući da nastava počne. Neki su ponijeli hrane i sada ju jeli. Andrija procijeni kako su iz okolnih mjesta. Oni vjerojatno putuju svaki dan, mislio je.
Zaputi se i on u klupu te sjedne. Nije ga smetalo što je bio sam u njoj. Mislio je kako će već netko doći. Shvati da je previsok, za ovakve klupe. Koljenima je upirao o nju, tako da je morao ispružiti noge pod stolicu ispred sebe.Bilo mu je neudobno. Nikako da se namjesti.
- Draga djeco, zdravo! - zaori se iz grla neke gospođe, očigledno profesorice.
- Zdravo, profesorice! - otpozdrave svi, usputno ustajući. Nitko se nije usudio sjesti. Poput vojnika stajali su mirno s rukama uz tijelo. Očekivali su da sjedne, no ona je nastavila šetati po učionici gledajući svakog pojedinačno, motreći ih od glave do pete. Pored djece u seljačkoj garderobi zastajala bi duže nego inače kod drugih. Njih je gledala sumnjičavo.
- Ti, ti, ti…istupite pred ploču! - pokaže na nekolicinu, koji se odmah stvore do zida s pločom.
- Sad nam se predstavite i recite odakle ste! - rekne.
Jedno po jedno predstavljalo se ostalim učenicima. Bilo ih je odasvud; iz Zagorja, Dalmacije, Like, a tek jedno iz Slavonije, iz Đakova.
Andrija izađe iz klupe i zakorači prema učenicima što su bili prozvani. Stane do njih. Profesorica ga s čuđenjem pogleda.
- Tebi nisam rekla…vrati se na mjesto! - zagrmi.
- Ne..drugarice profesorice, i ja tu spadam…i ja sam seljačko dijete! - dadne joj na znanje.
- Naučen sam da odijelo ne čini čovjeka…na uzmi moj sako! - pruži ga mladiću s kojim se upoznao. Ovaj ga odjene.
- I da li bi ga sada izdvojili? - upita Andrija, pokazujući na svoj sako.
Ova se snađe.
- Sjedite, djeco…vi na mjesto…a ti ostani! - naredi. Kada su se svi smjestili, priđe Andriji. Morala je dobro istegnuti vrat da bi ga pogledala, ali zato položi ruku na njegovo rame govoreći:
- Evo…sada ste vidjeli tipičan primjer socijalizma…tko ima više neka da siromašnima…ovo se zove bratstvo i jedinstvo…bravo, mladiću, a kako se ti zoveš? - brzo se snađe govoreći. U sebi je proklinjala Andriju što joj je pročitao namjeru. Odmah je uvidjela kako bi s njim mogla imati problema. Andriji su donekle godile ove riječi što ih je izgovorila, ali spominjanje na bratstvo nije mu leglo u glavi.
- On meni nije brat…samo je momak…čovjek iz Dalmacije kojemu otac možda nije mogao kupiti odijela! - blesavo izvali.
- Svi smo mi braća…je l' tako, a sad na mjesto?! - odbrusi, obraćajući se ostalima
- Da, drugarice profesorice! - blejali su za njom poput ovčica za ovnom.
Dan je odmicao u upoznavanju s profesorima. Svaki je posebnu pažnju posvetio Andriji. Osjeti kako je vjerojatno bio temom razgovora među njima. Svojim ispitivanjem polako su grupirali učenike na one koji su bili za njega i one protiv. Već na kraju nastave razred je bio podijeljen u dvije skupine, osim nekolicine koja je ostala neutralna. Kontaktirali su sa svima..
Andrija odluči kako je najbolje da se više ne suprotstavlja nikome, neka svatko radi što je morao i umio. Imao je svoj cilj, završiti školovanje koje je tek započelo.
* * *
Dani su prolazili.
Negdje u trećem tjednu nastave u školi se pojavi nova profesorica. Pričalo se kako je stroga i nemilosrdna. Svi učenici Andrijina razreda s nestrpljenjem su očekivali da se pojavi i na njihovom satu. Osjećala se nervoza i bojazan što nije bilo niti čudno s obzirom na to da su svi bili novaci. Starije generacije, a pogotovu gradska djeca već su je poznavali. Dolazila je po potrebi na zamjene. Nekad je ostajala duže, a nekada tek samo mjesec dana. Ovaj put dobila je stalan posao.
Klepka u rukama domara pozivala je na početak sata.
Samo što je prestala zvonjava na vratima razreda, pojavi se nova profesorica. Ušetala je energično, zalupila vratima i ne čekajući da je djeca pozdrave, spusti se na stolicu. Kao telići učenici su tupo gledali u nju. Stajali su očekujući da im ova kaže da mogu sjesti. Nonšalantno je otvorila imenik ne pogledavši u njih.
- Kada nekog prozovem, ima da dođe ispred mene…da se upoznamo…a onda na mjesto…i može sjesti! - progovori i dalje gledajući u knjižurinu ispred sebe.
- Andrić…! - krene s prozivkom.
Svatko tko je izašao pred nju, morao je recitirati svoju kratku biografiju i životopis. Zamuckivali su, tresli se i cupkali.
Čim se pojavila u razredu, Andrija je znao o kom se radi. Mislio je kako ga veće zlo nije moglo snaći od ovog danas. Poboji se da bi ovo mogli biti posljednji dani njegova školovanja. Samo je čekao da učionicom odjekne njegovo ime. Da je muha progovorila, on bi ju čuo s obzirom na tišinu koja se stvorila.
- Andrija…Andrija! - poput topa odjekne.
Čuvši svoje ime, ukipi se. Pokušavao je koraknuti. Imao je osjećaj da ga netko drži za noge.Trebalo mu je dovoljno snage da krene. Konačno se odlijepi. Poput nevina osuđenika podigne glavu i zakorači. Dok je išao prema njoj, u glavi je ponavljao: „Budi ono što jesi…budi ponosan…ti si seljačko dijete i Slavonac si!“.
Stane ispred nje. Ona podigne pogled. Nekoliko minuta nije ga skidala s njega, a onda progovori:
- Mi kao da ne možemo jedno bez drugoga…već si postao moja sjena…gdje god se ja pojavim, tu si i ti?! - govorila je smireno i odmjereno. Niti jednom riječju nije ga pokušala poniziti i osramotiti.
- Ovog mladića poznajem…veoma je ljubazan! - obrati se drugim učenicima i nastavi.
- Andrija, bilo bi zgodno da poslije nastave navratiš kod mene…čekat ću te…možemo zajedno…naravno ako želiš!?
On samo kimne glavom.
Uputi ga na mjesto, a zatim nastavi kako je započela do pred sam svršetak sata. Kada je konačno završila s ispitivanjem, prošeta niz učionicu govoreći:
- Znate, djeco, mladi ste…ne znam koliko će te razumjeti od ovoga što ću vam reći…što je ljubav…sjena koja ostavlja trag u srcu…što je brak…spoj ljubavi dviju srodnih duša…dokad…dok jedna od njih ne uguši sve ono dobro i kvalitetno u onoj drugoj, dok ne uvidite da na ovom svijetu postoje toliko slične osobe, toliko srodne da ih poželite imati…i onda posegnete za njima…pripadnu vam i osjećate se kao na početku ljubavi. Otkrivate njihove vrline i mane…pronalazite sličnost sa sobom i onda se zapitate : pa zar već nisam imao srodnu dušu kraj sebe koja me voljela, mazila i pazila, koja mi se divila i na kraju sve dobro…sve o čem sam maštao, ubila u meni…ugušila…stvorila me manjom od makova zrna…hoće li i ona biti takva…ipak je samo srodna duša.!?! -zastane. Postane svjesna kako je nikada niti jedan učenik, a kamo li cijeli razred, nije slušao s takvom pažnjom, a zatim nastavi:
- Budite svjesni ljubavi…ne dopustite da ono dobro u vama umre i nestane…uvijek će vas netko razumjeti…budite odrasli s dječačkim maštanjima…budite muževi i žene koji će cijeniti vrline onog drugog…ja to nemam više! - završi sa suzama u očima.
Poput telefonskih stupova, učenici su ostali nijemi, nije se čuo niti njihov dah. Nastala je potpuna tišina.
Andrija ustane i zaplješće, isprva tiho, a zatim sve glasnije. I ostali postupe tako.
Profesorica Hanžek uzme imenik. Nije sačekala niti one tri minute do zvona, okrene se na učenike i pogleda, a zatim izađe van. Sve do zbornice slušala je tapšanje učenika koje je napustila. Doživjela je trijumf o kakvom nije mogla niti sanjati, samo iz razloga što je osjećala da se mora povjeriti nekome. Bilo joj je potrebno da podijeli svoju bolnu spoznaju s nekim. Onaj kome je pokušavala ukazati na svoje želje i potrebe, nije ju htio saslušati. Uvijek mu je bilo preče napiti se. A otkako je saznao za njenu avanturu, nije ju više niti pogledao, a kamo li dodirnuo.
Čekajući skoro sat vremena da se pojavi profesorica, Andrija je šetao ispred škole. Pomalo se bojao. Iznenadila ga je njena reakcija. Stalno je razmišljao o njenim riječima koje je uputila učenicima. Iako je govorila uopćeno, on je negdje duboko u sebi nazirao pravi smisao njene poruke.
Konačno ju ugleda kako se spušta niz stubište unutar škole.
Hodala je energično, kao i onda kada je ulazila u razred. Potpetice cipela zvonko su odjekivale tako da se njihov zvuk mogao čuti van. U trenu se nađe do njega
.
- Idemo?! - više ga upita, nego naredi.
- Može…ako smijem! - prozbori Andrija, pokušavajući pratiti njen hod.
- Andrija, da te pitam nešto? - rekne Hanžekovica kad su se našli dalje od škole, pri tom ga hvatajući ispod ruke. Sada je koračala polagano i ležerno.
- Reci mi što misliš o Mariji…kakav je vaš odnos? - počne ispitivati.
Nije očekivao pitanje o njoj.
- Uhvatili ste me nespremna, moram priznati! - lane.
- Bez stida i laži…molim te…neću podnijeti okolišanja…znam sve! - rekne mu.
- Molim…što sve!? - iznenađeno priupita.
- Sve…da ste bili u gradu i tako dalje…pričaj! - uhvati ga za ruku gledajući u oči. Željela je potpunu istinu o njihovom odnosu. Morala je saznati razloge zbog kojih se Marija povukla u sebe, a noću dozivala njegovo ime.
Uvidjevši kako bi bilo neumjesno da bilo što negira, stane pričati. Napomene kako je želio otpratiti Mariju do njihove kuće, ali da ona to nije dopustila. Još rekne da je toj odluci bila zapreka što se bojala njene reakcije.
- I to je sve!? - znatiželjno upita profesorica. Nije mu vjerovala, te stane ispitivati:
- A da ti nisi nju iskoristio…mislim da li ste vodili ljubav?
Kao da ga je kopriva ofurila, čuvši ovakvo direktno pitanje, brzo odgovori:
- Ne, drugarice profesorice…to je zadnje što bih napravio…mislim iskoristio, a ne kažem da ne bih vodio ljubav s njom…ali samo ako bi pristala, bez prisile! - stane ju uvjeravati nemoćno šireći ruke.
- A što je s Marijom…ako mogu znati? - upita sada on, želeći znati razlog zbog kojeg ga je sve ovo ispitivala.
- Tek sad ništa ne znam…imam prijedlog…hajd sa mnom kući…možda te poželjela vidjeti! - konstatira, aludirajući na to; da će, kada ih spoji, moći ocijeniti o čemu se radi.
- Može, sada je zaista želim vidjeti i…! - bio je u nedoumici. Nekoliko trenutaka Andrija i profesorica netremice su se gledali. Svatko je razmišljalo o onome drugome, a on još i o Mariji. Misli su škakljale mozak.
Čvrsto odlučivši kako će istjerati stvar na vidjelo, krene za Hanžekovicom. Isprva polagano, a kasnije, što su bili bliže , čvršće.
Naposljetku se nađu pred kućom.
Hanžekovica otvori vrata i nađu se u holu. Čuli su korake na stepenicama. Ugledaju Mariju kako nosi veliku posudu s vodom.Lice joj je bilo crveno, gledala je gdje staje. Kad ih je ugledala zajedno, ispusti kovu čiji se sadržaj izlije niz stepenice poput malena potoka s brzacima. Pratila je kako se voda slijevala dolje sve do pred njihove noge, a zatim podigne pogled.
- Nije namjerno! - ispriča se gazdarici.
- Obriši, pa dođi gore…vidi koga sam ti dovela! - povede Andriju.U njenim očima mogao je pročitati da nešto nije u redu. Jednostavno je to osjetio. Marija ih je pratila. Nađu se u dnevnom boravku koji je Andrija već poznavao. Jedina razlika bila je u tome što se nedaleko od velikog stola nalazio još jedan manji. Profesorica sjedne na stolicu, a s ruba stolića, nadohvat ruke, uzela je cigaretu i pripalila. Povuče i otpuhne. Oblak dima kolao je ispred njene glave. Rastjera ga mašući šakom. Pokaže Andriji da i on sjedne, a Mariji naredi da pripravi nešto za jelo.
Veselo je čavrljala, ne bi li razgovor usmjerila na ono što ju je mučilo. Ispod oka je promatrala Marijine reakcije. Samo je vidjela kako na spomen imena Andrija, u njenim očima zasja čudan sjaj.
Ona donese hranu, servira stol i htjedne se udaljiti, no zaustavi je gazdarica.
- Marija…sjedni i pridruži se za stol…objedovat ćemo zajedno! -izvuče stolicu za nju. Šutke se jelo. Nitko ni s kim nije progovorio riječ, osim ako je nešto nedostajalo u neposrednoj blizini, pa su to zaiskali.
Nakon glavnog jela Marija na stol servira desert, biskvit preliven šećernom vodicom s naknadno dodanom šlag pjenom, napravljenom od bjelanjaka. Andrija si je morao priznati kako je Marija zaista bila dobra kuharica. Uživao je jedući i usput objašnjavao otkako je došao u Zagreb da nije ovako dobro jeo, a k tome još tako ukusno. Izmami blagi osmijeh na kuharičinom licu. Niti to gazdarica nije propustila. Osjećala je da se sviđaju jedno drugom, samo što to nisu nikako htjeli otvoreno priznati, iako ih je razgovorom navlačila da se otkriju.
- I što kažeš, Marija…dovedem ti momka pred noge, a ti kao zimska ledenica s oluka…daj živni…moram ti reći kako je Andrija fin momak…što mi je danas priredio u školi, to nikad nisam doživjela…daj reci joj! - pokuša potaknuti mladića na razgovor.
- Nije to ništa…zaslužili ste s obzirom na riječi kojima ste se izražavali…nego, ako smijem primijetiti, opet vam nema muža…on je doktor zar ne!? - kaže, sjećajući se kako ga nije bilo niti prvi put kada je igrom slučaja završio kod njih.
Na sam spomen o doktoru, Marija krene drhtati toliko jako da je ispustila šalicu s kavom koju je u tom trenutku prinosila usnama. Kao da ju je ljuta zmija ugrizla, poskoči brišući tekućinu koja se upijala u stolnjak i njenu garderobu. Razmahivala se na sve strane bjesomučno trljajući po sebi.
- Dosta! - drekne gazdarica i u trenu se nađe do nje. Objeručke ju prihvati, a zatim joj stane tepati.
Andrija uvidi kako zaista nešto nije u redu s Marijom. Pomisli kako je gubitak majke toliko utjecao na njene živce, da je bila u tom stadiju kada se više nije mogla kontrolirati.
- Marija…pod hitno moraš doktoru! - ustane i priđe joj. Poljubi je. Usnice su joj bile studene i plave. Nije mu odgovorila. Gledala je u njega tako da je imao osjećaj kao da se još netko nalazi iza.
Sažali se nad njom. Htio ju je zagrliti i tješiti, pokušati joj pomoći. Nije znao kako. Bojao se kako bi svaka njegova reakcija bila krivo protumačena.
- Ja moram poći…renoviraju gazdinu trgovinu…bio bi red da pomognem…hoćeš da se vidimo u nedjelju!? - objasni, usputno Mariji zakazujući sastanak.
Ona kimne glavom i rekne:
- Žao mi je, Andrija! - prišapta gotovo nečujno upirući pogled prema njemu. Oči su joj bile raširene i čudne, ispunjene drhtavim iskricama. Gazdarica popusti stisak. Konačno se smirila, pomisli. Još samo malo tijelo joj je podrhtavalo. A kada je progovorila, razabirala je koliko se trudila da obuzda svoj glas.
- Svakako može u nedjelju…zar ne Marija!? - ova ponovno kimne glavom
Andrija krene.
Obje žene iz kuće isprate ga do izlaza. Andriji nikako nije polazilo za rukom odgonetnuti Marijino iznenadno ponašanje.Kompletan razgovor koji su vodili njih troje vrtio je u glavi precizno važući svaku izrečenu riječ. Nigdje nije nalazio niti jednu neumjesnu. Jedino što nije dobio odgovor; gdje je doktor?. To mu se učini toliko beznačajnim.
Na ulici je bilo hladno. Jesen je uvelike nagovještavala kakva bi mogla biti zima. Bila je tek sredina listopada, a već su nabacivani zimski ogrtači i ljudi su odlazili na posao u debelim prslucima i dugim kaputima.
Požuri niz ulicu, sijekući prečacem do stana.
Tamo je zatekao mnoštvo radnika. Vršili su posljednje radove oko ličenja novo postavljenog izloga. Fasadu su još prije pokrpali i okrečili u neku crvenu boju kojom je bilo obojeno i dosta okolnih zgrada. To ga podsjeti na priče o moskovskom Crvenom trgu. Pričali su da je toliko crven, kao krv, a velik skoro koliko je njegovo cijelo selo. Okrene se oko sebe gledajući kamo god mu je pogled dopirao.
Spozna da nije samo narod trpio komunističku torturu, već i ove velebne zgrade. Shvati da su poput čovjeka dočekivale i ispraćale svaku novu državu, vlast i poredak. Svatko je šibao po njima ostavljajući utjecaj svoje vladavine. Čvrsto su to podnosile. Jedina razlika bila je u tome što se nisu mogle pobuniti kao čovjek, a opet je bila prednost što nisu mogle klonuti duhom. Najveću sličnost nalazio je u zubu vremena, koji je nagrizao i njih i čovjeka.
Mimo njega projuri tramvaj.
Zakorači u trgovinu na prednji ulaz. Morao je priznati kako je unutrašnjost bila ljepšom nego dok je o njoj vodio brigu gazda Mayer. Svi zidovi obojeni u bijelo odisali su svježinom, a i police su dobile novo ruho. Jedino je pult ostao stari, a za njim Drago. Ovaj ga pozove rukom.
Priđe mu.
- Imaš poštu, od oca i neko pismo što jako lijepo miriše! - prozbori starac saginjući se. Ispod pulta izvadi dvije koverte. Dograbivši ih u ruke, Andrija požuri uz stepenice. Nađe se u svojoj sobi. Nije znao koju bi kovertu prije otvorio. Poput djeteta, otpočne s brojalicom. Recitirajući u sebi, prstom je prelazio s jedne na drugu. Završi. Kod riječi loviš prst mu se zaustavi na pismu koje je poslao njegov otac. Ipak posegne za onim drugim, da bi opet odustao, razmišljajući kako bi pogazio svoj karakter.
Razdere kovertu. U njoj se nalazio veliki, žuti komad papira ispisan očevim rukopisom. Pažljivo počne čitati.
„Dragi Andrija!
¸ Prije svega da ti kažem kako smo primili tvoje pismo, drago nam je zbog slike. Ispo si fino, a kako i ne bi kad si ti fin i lip momak. Moram ti reć da smo svi živi i zdravi što i tebi želimo. Počela je berba kukuruza. Nabrali smo dosad tri prikolice i dvoja kola. Ima ih još. Sinoć smo odma nakon dizanja kukuruza išli u krčenje, bilo je rosno, sva šuška je ostala na klašuri.
Na obje strane papira pisao je o kućnim poslovima i zbivanjima u selu. Posebno je istaknuo kako ih je opet posjetila milicija, a na kraju pisma sitnim, jedva čitkim slovima napisao je:
Da li si piso Janji? Po selu se svašta priča!
Znaš, nješto smo razmišljali ja i mater; možda bi bilo zgodno da ju oženiš kad završiš školu. Nek je starija, al ti može još izrodit dicu. Osim toga ima kuću i pet jutara zemlje. Znaš da su nama oduzeli trideset jutara. Ne bi bili sirotinja. Mogo bi dobro živit.“
Andrija je gledao u taj dio pisma. Čitao ga je više puta i s nevjericom razumijevao očeve riječi.
Sad bi da ju ženim, a kada sam bio na odlasku, nisu niti htjeli čuti za tu soluciju: - pomisli.
Odloži pismo na stol. Bilo mu je potrebno zraka, te priđe prozoru koji otvori. Udisao je prve znakove noći. Blagi povjetarac povlačio se ulicom pritom ulazeći u njegovu sobu. Dobro ga rashladi. Okrene se do stola i uzme drugu kovertu. Ovu je polagano otvarao, toliko pažljivo da koverta nije bila adresirana, mogla bi se upotrijebiti.
Osjeti kako je zamirisalo iz nje. Prinese je nosu. Bio je to miris kakav do sada nije poznavao kod te žene. Toliko je snažno i lijepo mirisao da osjeti kako ga uzbuđuje. Ispruži se na krevet i nalakti na jednu ruku, a drugom je pridržavao pismo koje je izvadio. U koverti se nalazio malen zamotuljak. Posegne za njim. Iz njega izrone pramen kose. Poljubi ga i pomiluje. Bi mu drago što je ispunila njegovu želju. Uozbilji se kad je počeo čitati njeno pismo.
„Dragi Andrija!
Svako veće tužno je bez tebe. Moje noći su previše prazne bez sna tihog, jer nisi kraj mene, jer nemam biće voljenog. Bez tebe moje srce nema mira. Potajno se nadam kako ćeš opet osvanuti kraj mene u krevetu. Još se nadam kako nisi upoznao neku drugu, a ako i jesi nemoj joj dati ono što si dao meni.
Znaš li da si me sputao konopcima svojih nadanja. Znaš li da proklinjem jutarnja buđenja. Nema te, a ja se nadam. Na životu me drži spoznaja kako ću uvijek imati dio tebe. Moći ću gledati tvoje oči i kosu, moći ću te poljubiti kad god budem željela. Uskoro…
Tražiš pramen moje kose da se jutrom budim s tobom . Evo upravo ga siječem,stavi ga pod jastuk.
Umalo da zaboravim, poslao si svoju sliku. Divan si u tom gospodskom odijelu. Čini te zrelijim nego što jesi i zavidim svakoj koja te takvog gleda
Još da ti napišem nešto; uvijek ću imati lijepu spomen na naše buđenje i onu igru jednu kad smo se do jutra voljeli.
Šaljem ti bezbroj poljubaca. Neka prikriju tvoje tijelo.
Volim te... znaj, ludo moja mala.
Janja“
Za razliku od očeva pisma koje je pročitao jedan put, ovo je čitao neprestano. Bez obzira na sve gradske djevojke ova se znala izražavati. Znala je pobuditi muški ego. Znala je reći ono što muškarac želi čuti.
Poput zaljubljena balavca milovao je pramen njene kose, da bi ga potom nježno spustio pod jastuk. Namjesti se potrbuške, tako da ga jednom rukom zagrli, a drugu podvuče pod njega pipkajući odsječenu kosu. Pod prstima osjeti njenu mekoću, a na oči se navlačio san. Zaspao je s osmijehom na licu.
Sljedećeg jutra Andrija je ustao vrlo rano. Bio je odmoran i naspavan. Zaputi se u kupaonicu i opere. Kako je bila nedjelja, odluči poći na misu. Odjene se u najbolje odijelo koje je imao, a na noge obuje nove cipele, čuvane za ovakve prilike. Da slučajno ne probudi gazdu, izuje ih i ponese u rukama, te se tako spusti stepenicama. Zađe u dvorište.
Debeli tepih od lišća stenjao je pod pritiskom rose. Pogleda visoko u krošnju ispod koje se našao. Jasno je gledao u nebo na kom se još nalazio bijeli mjesec, a na susjednim zgradama mogao je čuti otvaranje kapaka. Gdje koji stanar samo bi isturio glavu brzo je uvlačeći. Tek probuđeni i topli osjećali su jutarnju hladnoću. I Andriji se uvlačila pod kožu. Zakorači brže nego inače da bi se ugrijao hodajući. Znao je kako mu pod hitno treba zimski kaput.
Sumnjičavi prolaznici divili su se njegovoj smjelosti u odijevanju, nemajući pojma da on nije imao toliko novca za kupovinu nove garderobe. Sve do sada što je imao ili je ponio od kuće ili mu je poklonio starac Drago. U šali ga je znao zvati svojim ekonomom.
Promatrao je i on druge. Iako je bio odjeven u skoro najmodernije odijelo tog vremena, nije imao primjerenu garderobu za godišnje doba koje je bilo pred njim. Drugi su bar imali kakve-takve kapute i ogrtače.
Negdje oko sedam sati nađe se pred katedralom. Mnoštvo vjernika polagano se uvlačilo u nju, a iz daljine su u grupicama pridolazili i drugi, očito cijele obitelji, zaključi. U svom motrenju primijeti kako je na raskrižju malenih ulica, što su udarale na katedralu, stajao parkiran vojni džip. Prepozna osobu koja je nešto zapisivala. Bio je to isti onaj milicajac koji ga je neprestano pratio. Podizao bi glavu, motrio, a potom opet zapisivao.
Andrija mu priđe.
- Dobro jutro…možda mogu pomoći!? - upita
- Ti…daj, briši doma! - rekne otegnuto milicajac
- Neću doma, idem u crkvu! - rekne Andrija.
Ovaj ga stane mjerkati, a potom pljune u stranu. Okrene ključ na bravici i upali. Uz škripu kočnica i dodani gas izgubi se u jednoj uličici.
Sada i Andrija pođe u crkvu. Vjernici su odavno počeli moliti krunicu, a on im se priključi. Molio je skrušeno, onako kako ga je naučila mati. Kada je počinjala misa, svi se ustanu. Na oltaru je stajao svećenik s kojim je već prije razgovarao. Nije čekao propovijed već je odmah upozorio prisutne da je pred crkvom bila Udba i popisivala imena vjernika. Zamoli sve da se pomole za one koji će eventualno postati žrtvama njihove torture. Dalje je sve teklo uobičajenim redoslijedom.
Nakon mise susretne neke od svojih prijatelja iz razreda. Ovi su ga ispitivali o jučerašnjem sastanku s profesoricom i kako to da se poznaju. Objasni im sve do u detalje. Nešto je i preskočio ili zaboravio, uglavnom rekao im je ono što ih je zanimalo.
Ugleda Mariju.
Uljudno se ispriča momcima i krene prema njoj.
- Dobro jutro! - promumlja.
- Kako si?
- Pusti me Andrija…nije mi do razgovora! - bezvoljno rekne.
- Da li sam ja kriv za nešto? - rekne našavši se do nje.
- Nemoj, molim te…znaš da nisi! - zastane ona.
- Ipak vjerujem da postoji neki razlog kad ne želiš razgovarati sa mnom! - tvrdoglavo nastavi Andrija.
- Ne samo s tobom…ni sa kim…jednostavno mi nije do razgovora, shvati! - skoro histerično nastupi.
- Smiri se…nije mi namjera da te dovedem na rub…vidi ulica je puna! - promotri Mariju pronicavo i nastavi:
- Želim da odeš doktoru…nešto se zbiva s tobom…zbog tebe…molim te! - stane ispred nje i sklopi ruke.
Marija spusti pogled. Bi joj neugodno što joj je tako očito dao do znanja da se na njoj vidi njena promjena osobnosti. U znak odobravanja kimne glavom.
- Imaš pravo…moram svakako otići! - ustvrdi.
- Mogu poći s tobom ako želiš! -ponudi se on
- Ne, idem sama! - preplašeno izusti spremna skrenuti u ulicu koja ju je vodila do stana. Andrija stane pred nju. Pokuša ocijeniti o čemu razmišlja. Nagađao je o svemu, ali nije pronalazio pravi uzrok. Pogleda Mariju. Opet je stajala poput kipa na nekom trgu.
- Dobro…samo još nešto…vidimo se popodne!? - upita.
- Ne znam…nisam sigurna! - odgovori.
- Kako želiš…ja ću te čekati na starom mjestu u pet…ćao! - pusti ju i ne čekajući odgovora krene u stan. Pomisli da bi bilo zgodno napraviti doručak za gazdu Mayera, a potom odgovoriti na pisma. Iz nekog razloga veselio se povratku.
Čim se našao unutra, pristavi lonac s vodom. Iz ormara uzme maslac i med, a zatim nareže kruh. U zakuhalu vodu doda čaj. Ostavi da malo odstoji, a potom ga procijedi i nalije u velike šalice. Na kriške kruha stavi namaze i tako pripremljeno posloži na veliki pladanj. Odnese do stola. Nađe se u predsoblju i pokuca na Mayerova vrata.
- Kog vraga lupaš…i mrtva konja bi probudio! - drekne iz sveg glasa.
Andrija polako otvori i promoli glavu.
- Gazda, ako smijem reći, gotov je doručak…eno na stolu! – bojažljivo šapne pokazujući na vrata kuhinje. On se ustane i protegne. Onako samo u gaćama izgledao je poput bureta koje će svakog časa puknuti. Ogromna stomačina je visjela preko struka toliko da se naslanjala na bedra. Prvi put ga je vidio neodjevena. Sažali se nad njegovom debljinom. Pomisli kako se vjerojatno nije nikada pogledao u ogledalu. Vrati se u kuhinju. Nakon nešto vremena pojavi se Mayer. Sada je bio odjeven. Priđe stolu. Dohvati čaj i namazani kruh. Halapljivo je doručkovao tako da je smazao kompletnu štrucu kruha, potom prozbori:
- Ovo je dobro…naspi mi čaja da isperem usta! - naredi.
Kad mu je natočio i treću šalicu, Andrija zapodjene razgovor.
- Gazda,…znate nekog dobrog doktora?“
- Ne izgledaš mi bolesno…osim ako nisi pokupio nešto…znaš…triper i tako! - slatko se nasmije.
- Ma ne, trebam ga za jednu dobru prijateljicu! - odbaci sumnje.
- Prijateljicu, misliš onu kurvu…što je bila ovdje! - rekne
- Ne za nju…a osim toga u mom društvu ženu nikad nemojte nazvati kurvom! - ozbiljno prozbori.
- Dobro, dobro…ne moraš se odmah ljutit…ne zanima me za koju je i u redu! - odbrusi gazda.
- Znam jednog…taj je stvarno dobar…doktor Hanžek! - nastavi.
- Mislite na onog doktora, profesoričinog muža!? - upita Andrija.
- Da, da, baš na njega…pravi doktor a i švalerćina…sinoć mi je pričao kako je povalio neku djevojku…bila je nevinašce…tražila je njega da je učini ženom…e, da sam bar ja! - pričao je o doktorovoj avanturi, a žalio sebe.
- I… - upita Andrija znatiželjno očekujući nastavak.
- Nema, i,…kaže da je toliko uživala da je nosio tri tjedna modrice na nogama…to je prava ženska…ta dobro radi. - govorio je uživljujući se u razgovor.
- Nemoj da zucneš…ode glava…taj je i opasan! - upozori Andriju.
Njemu pak sune kroz glavu; kako to da profesorica nije o Marijinom stanju popričala s njim, on je mogao brzo i lako riješiti njen problem. Odluči da će o tome popričati s profesoricom.
- Što lijeći taj Hanžek? - još priupita.
- Mislim da je ginekolog…znaš ono…ženski doktor! - dobaci gazda, a zatim dohvati kaput s vješalice i krene van.
- Stan ti je slobodan do utorka. - još dobaci Andriji.
- A ručak…! - poviče za njim. Mayer ga nije niti čuo. Već se bio spustio dolje i našao u dvorištu. Tamo ga je čekao auto. Neki dugajlija iskoči i otvori mu vrata.
- Koliko nas ima? - upita Mayer kada se udobno smjestio.
- Bit će za dva stola. - odgovori ovaj.
- Onda vozi…da isprašimo tu prvu ekipu, a drugu ćemo poslije! - grohotom se nasmije.
S prozora stana Andrija je propratio škripu kočnica. Stane uvrtati glavom. Poznavao je taj automobil od prije. Skoro svaki vikend dolazio je po Mayera, i vraćao ga tek nakon dva-tri dana. Znao je da će opet kartati. Na um mu padnu gazdine riječi:
- Da te nešto naučim…ja štedim, ali si nekad dam malo oduška…zapamti moje riječi; s novcem je kao sa ženom, da bi ga sačuvao, moraš mu posvetiti malo vremena…inače ode drugom čovjeku u ruke.
Složio se s njegovim viđenjem, ali mu ipak nije odobravao neke postupke. Prestane razmišljati o njemu. Ionako ga nikada nije poslušao. Pospremi stol. Ode do Mayerove radne sobe da uzme tintu i pero. Na stolu ugleda metalnu kutiju. Zaviri u nju. U jednom dijelu ugleda svežnjeve novčanica, a u drugom, koji je odvojio drvenom pregradom, pregršt zlatna nakita. Ostavi kako je zatekao. Nije htio da se i po čemu vidi da ju je dirao. Zaključi kako je najbolje da zaključa vrata. Ponese pribor za pisanje i tako napravi. Ključ smjesti na uobičajeno mjesto.
Ode do svoje sobe. Na maleni stol raširi primljena pisma, da može odgovoriti na postavljena pitanja. Prvo je pisao doma, roditeljima. Nije se puno žalio niti zahtijevao, tek toliko; da mu pošalju malo novca da može kupiti zimski kaput. Završi s pisanjem. Uzme kovertu, umetne pismo, a zatim poliže ljepljivu performansu. Zalijepi, te još prstima povuče po njoj da dobro prione.
Mogao je početi pisati Janji. Jednostavno nije znao kako bi se izrazio. Riječi su mu stajale u grlu, ali nikako nisu htjele na papir. Što god bi počeo pisati, bacao je u kantu za smeće. Ostavi to za sutra. Uzme čitanku da malo ponovi gradivo što ga je učio proteklih dana. Ni to mu nije polazilo za rukom. U svakoj riječi pročitao bi imena žena s kojima je bio u kontaktu. Bezvoljno ustane od stola. Uzme maleni sat i pogleda na kazaljke. Mala je stajala na tri, a velika na devet. Nasmiješi se. Često bi na tu satnicu rekli: netko je raširio ruke i željno me čeka. Spremi ga u džep, umije se i osvježi te napusti stan. Za razliku od jutra na ulicama nije bilo puno prolaznika. Hladno vrijeme natjeralo ih je na ostanak u kući. Samo poneki bi žurno prošao pored njega. Stigne do raskršća na kojem je dogovorio sastanak.
Danas nije želio kasniti.
Nasloni se na zid. Baš tu gdje je čekao zapuše. Zavali ruke u džepove, a vrat uvuče u ramena skrivajući ga okovratnikom sakoa. Zaštiti se od vjetra u okviru nekih vrata. Odatle je imao dobar pogled na ulicu i pravac iz kojeg se trebala pojaviti Marija.
Još dok se nije smjestio, vidio je iz smjera zapada kako se navlače tmurni oblaci. Sada su bili sve bliže. Danje se svjetlo pritisnuto oblacima polako gubilo. Počne kišiti. Isprva po gdjekoja kap, a onda pljusak, nošen vjetrom. Iz svog skrovišta spazi neku ženu. Vjetar joj je mrsio kosu, podižući je visoko iznad kišobrana kojim je štitila lice i glavu od nemilosrdna pljuska. Zastane u blizini njega.
Andrija joj pokuša vidjeti lice. Nikako nije uspijevao od široka kišobrana. Zakorači prema njoj i poviče:
- Marija, hej Marija! - vjetar odnese glas prema njoj.
- Da, molim! - odazove se.
Andrija osjeti olakšanje i potrči. Skoro stigavši do nje uvidi da to nije Marija kojoj je zakazao sastanak. Vjerojatno je i ona shvatila da se odazvala pogrešnom muškarcu. Brzo se sakrije iza velikog kišobrana i okrene. Kiša je močila Andrijino odijelo. Osjeti da je u momentu prokisao do kože. Nije ga smetalo. Gledao je onu djevojku kako se grli i ljubi s nekim čovjekom što se pojavio iznenada niotkud. Djelovali su sretno.
Povuče se nazad. Iz svog prikrajka motrio je slučajne prolaznike tražeći osobu kojoj se nadao. Čekao je još dva sata. Osjeti kako ga hvata drhtavica. Stane cvokotati zubima. Stisne čeljust toliko snažno da skoro polomi zube. Šakama je trljao prokislo tijelo. Trebala mu je topla postelja. Vrati se u stan.
Kidajući neke kartone i letve starog građevinskog materijala, odloži vatru pod kotlom u kupaonici. Grijanje cijelog stana bilo je izvedeno upravo preko tog kotla. Cijevi su vodile kroz sobe, da bi se opet vratile u kupaonicu.
Odluči se ispariti.
Dok se voda grijala, neprestano je hodao umotan u deku. Nakon sat i pol zaključi kako može natočiti kadu vodom. Napuni ju skoro do vrha. Polusuhu garderobu objesi na žicu do peći. Uroni. Toplina vode pojača drhtavicu. Neprestano je nadolijevao. Želio je istjerati hladnoću koja se uvukla skroz do kostiju. Konačno osjeti kako se opustio. Na brzinu se istrlja ručnikom i pohita u davno pripremljen krevet.
Onako gol, umota se u plahte i deku. Počne se znojiti. Kupao se u grašcima znoja. Dolazile mu slike pred oči. Sve njegove ljubavi letjele su mislima………
Začuje kucanje na vratima. Prvo pogleda na sat. Uoči kako je tek prošla ponoć. Opipa se i polako stane otkrivati. Htio se uvjeriti kako ga neće opet tresti. Zaključi da je prošlo najgore. Misleći da se vratio gazda, ne odjene se. Otvori vrata. Ispred njih stajala je djevojka koju je već znao. Nonšalantno ušeta pored njega ne obazirući se na njegovu golotinju. Šakama pokrije međunožje.
- Daj pusti…ko da to nisam već vidjela…sramiš se!? - rekne ona razodijevajući se.
- Imaš paket pred vratima…poslao ga Mayer! - pokaže rukom u kojoj je držala skinutu čarapu.
Andrija proviri. Na gornjoj stepenici nalazila se ogromna kutija. Uzme ju i unese u sobu. Otvori.
Stane vaditi košulje, veste, kožne remene i cipele, jedno komplet odijelo i to deblje, a na kraju dugi crni kaput i podebelu zimsku bundu.
S oduševljenjem zaključi kako je sve novo i eventualno tek jedan do dva puta odjeveno. Stane isprobavati. Kao da je krojeno za njega.
- Izgledaš smiješno, takav! - pokaže na njega djevojka, kada je na golotinju odjenuo dugi kaput.
- Gledaj….. - raširi ga pred njom.
- Bolje to skini i dođi ovamo. - reče, pružajući se po krevetu. Njena golotinja zasja u njegovim očima. Odavno nije…..
- Hej, lakše…plaćena sam za dvije večeri! - napomene ona kad je Andrija navalio na nju. Zasmeta ga ta činjenica da ju je netko platio da provede noć s njime. Dosada nikad nije imao ženu kojoj je netko platio da vodi ljubav s njim, a još manje da je on plaćao žene koje bi posjedovao. Smatrao se dovoljno sposobnim da dobije ljubav žene kojoj se udvarao. Tu u svom razmišljanju kao primjer navede Janju.
- Nisam spreman…ne mogu večeras! - razmišljajući odgovori iako ju je želio posjedovati. Očekivao je njena poniženja. Međutim poput iskusne kurtizane ona odgovori:
- Samo lezi…opusti se, ja ću sve napraviti. - rastegne se po krevetu.
- Ujutro ti moram pripremiti doručak…kad se vratiš iz škole ručak…znači postavljena sam za tvoju domaćicu. Imaš od mene sve što želiš…dođi - objasni mu pozivajući ga.
Andrija se stane premišljati i napokon legne pored nje. Osjeti kako ga je vješto obrađivala. Uz svo odbijanje njegova muškost popusti. Pričinjavala mu je neopisivo zadovoljstvo. Vješto se uvijala nad njim. Kosom mu je dražila grudi, ljubila bradavice i vrat, da bi potražila njegove usne. Jezici im se isprepletu, a potom zagrize u njegovu usnu. Onako raskrečena gutala je njegovu muškost. Promjene položaj. Sada se Andrija nadvio nad nju. Njene visoko izdignute noge obavijale su njegova leđa, više guzove, primala je svaki nasrtaj odgovarajući uzdahom. Uživala je u njemu.
Ovo joj je bio drugi susret s tim momkom. Za razliku od onih koje je obrađivala na brzinu i ostavljala prazna džepa i razočarane, Andriji se podavala kao niti jednom. Nitko kome se svidjela nije uspio izvući maksimalno iz nje. Ovaj je to vješto radio, poput Casanove. Ništa manje nije uživao od nje, čak se trudio, što je i uspijevao, svakim nasrtajem izazvati plimni val uzbuđenja.
Zaspavši tek pred jutro, Andrija začuje kako ga neki glas doziva.
- Ustaj…vrijeme je za školu…doručak je gotov! - izusti. Pogleda u djevojku. Vidio ju je odjevenu u svoju košulju. Nadvije se nad njega i poljubi. Pomisli kako odavno nije imao servirano jelo, a koje on nije pripremio. Ustane. Na stolici pored kreveta čekalo ga je pripremljeno novo odijelo.
- Bila sam slobodna da izaberem…ako smijem!? - prozbori, a potom mu doda i cipele.
- U redu…nego da li su te platili da mi biraš i garderobu! - odsiječe ljutito.
- Ne…to je ono što ja želim…nikad ti nećeš shvatiti…badava da ti objašnjavam! - spusti pogled.
- Što neću shvatiti…da si…? - tu zastane. Umalo nije rekao riječ koju je najviše mrzio; kurva. Neopisivo je cijenio žene. Polazio je od svoje majke; i ona je bila žena jednog muškarca, njegova oca. U njemu je našla ono što joj je trebalo, a tako i druge. Svaka je na svoj način doživljavala muškarca. Neke su ga iskorištavale, neke cijenile, neke željele, a najviše je bilo onih koje su voljele. Neke su to znale vješto pokazati i dobiti što žele, a neke su se povlačile u sebe. Sve su bile različite, a toliko slične. Bog im je dao Adama od kojeg su dobile majčinstvo, a on potomstvo. Uglavnom sve su bile žene, predodređene za ljubav i rađanje. Sve su mogle biti nečija žena i majka.
Suzdrži se od pogrda: ipak je samo žena,pomisli.
- Ispričavam se, nije mi bila namjera……! - pomiluje joj lice u čijim su se očima pojavile suze.
- Bila sam siroče kad me upoznao…bio je dobar prema meni, ali stariji…tražio je da se udam za njega…dao mi je kuću, novi život i sve što nisam imala…nije mi dao djecu…u ratu je izgubio…znaš……! - krene mu objašnjavati, držeći svoje lice na njegovu dlanu.
- U redu, još jednom se ispričavam…hajd da jedemo! - uhvati ju za ruku i povede prema stolu. Odnekud je nabavila jaja i priredila omlet, a za sebe je skuhala čaj. Tek je jednu krišku kruha pojela uz njega.
Andrija odloži viljušku na stol.
- Ja moram u školu…a ti možeš doma! – ustvrdi govoreći.
- Ne…ostajem do sutra…znaš, zar moram opet ponavljati…imam ključ…ne brini se. - prozbori.
- Zar ti nisam dobra…dajem sve od sebe…a osim toga lijepo mi je s tobom…kad bih bar….?!? - tu zastane, prevrćući rub košulje po prstima. Nervozno ga je uvijala.
Mladić ustane. Gledao je kako se pokunjila. Priđe joj.
- U redu…kako želiš, ali možda ćeš imati problema kod kuće!? – zagonetno upita.
- Ne…pa on me i prodao na dva dana…izgubio je novac na kartama i mene založio! - tiho šapne kao da se bojala da će ju netko drugi čuti osim Andrije koji se već pripremio na izlazak.
Krene.
Dan mu je prolazio brže nego inače.
Školski sati kao da su trajali desetak minuta. Oduševljavao je profesore znanjem, dobacivao djevojkama, pomagao drugim učenicima. Uza sve to glavna misao mu je bila što skoriji povratak u stan.
Nastavit će se...
|
IV. dio
|
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.