Ivo Mijatović | Muke po Andriji, I. dio

I

DOLAZAK

          Silazeći na kolodvoru prvo što je Andrija ugledao bila je velika zgrada s kakvom se do sada nije susretao. Ogromno sivo zdanje protezalo mu se cijelim vidokrugom. Gdje god bi pogledao ispred sebe, vidio bi samo prozore, vrata, nadstrešnice, a ispod njih stajale su, poput engleskih vojnika, uredno raspoređene plinske svjetiljke. I to ne običnih vojnika već onih koji su čuvali Buckinghamsku palaču engleske kraljice.
          Uredni, dotjerani, a k tome sjajni i ulašteni ostavljali su upečatljiv dojam na ovog putnika koji se tek sada našao u jednom velikom gradu. Slučajnost ga je tu dovela.
          Osvrne se oko sebe. Promotri klupe na kojim su se izležavali pijanci, te pomisli:
«E da vas dado vidi...ne bi se vi tu izležavali...radili bi već u polju!», te posegne u džep svog kaputa vadeći malen, okrugao sat što se nalazio na podužem lancu. Kazaljke su pokazivale peti sat, u što je skoro bio uvjeren jer na istoku se dan pomalo vukao tjerajući noć ispred sebe. Svjestan kako je prerano stigao na svoje odredište, zaputi se do klupe na kojoj je sjedila neka sitna žena pored koje su se nalazile dvije ogromne košare. Mogao je izabrati bilo koju klupu, međutim, samo je na ovoj bilo dovoljno mjesta, a i osoba kojoj je prilazio činila mu se prijatna i pomalo stidljiva. Duboko u sebi osjećao je kako pripadaju istom staležu.  
          - Slobodno?! - upita
          - Kak ne...gospon! - rekne, pomičući se više k rubu ostavljajući dovoljno prostora da su sada tu mogle sjesti još tri osobe.
          Lagano se spusti, više drugom kraju. Namjesti se tako da je mogao promotriti  ženu. Uočio je njenu nošnju, bjelina s nešto malo čipke, rubina iznad lakata podvezana crvenim mašnama, a ispred nje šarena pregača urešena šljokicama na kojoj je prevladavala isto tako crvena boja, međutim, platno od kojeg je bila načinjena podsjećala ga je na gospodske oprave kakve su se u posljednje vrijeme mogle naći i u županjskim trgovinama. Svijetložuta kosa svezana u pletenice isticala je bljedunjavo lice načičkano malim točkicama. Bez obzira na njenu pjegavost učini mu se simpatična.
          Ponovno posegne rukom u džep vadeći sat koji sada zabliješti pod svjetlom svjetiljke ispod koje se nalazila klupa. Činila mu se vječnost kako sjedi tu. Međutim tek je prošlo pola sata kako se našao na kolodvoru. Otpuhne u njedra.
          - Kaj je gospon...a k tom bolje skrij taj veker?! - rekne  pokazujući na sat koji je još uvijek držao u ruci i nastavi: -Ovdi ni dobro pokazivat zlato...ima svakakvog ološa...lopova i pijandura. Vidte ve bogce... za dinar bi vas zatukli, a kamoli za zlatan sat! - završi prodiku, a potom zavuče ruke u jednu od košara vadeći zamotuljak.
          Kao ofuren, brzo vrati sat u džep dobrano ga opipavši a pri tome provjeri zakvačku na istom ne bi li se uvjerio kako je dobro zakvačen. Strese se od same pomisli da bi mu ga netko mogao ukrasti, a potom se sjeti očevih riječi: «Evo ti vaj sat, moj je...a virujem da će isto tako bit i tvoj...kako ćeš doć u Zagreb bez sata...valjda si ti gazdinski sin...dobro ga čuvaj!!!»
          Miris sira poškaklja mu nosnice. Pogleda prema ženi. U njenim rukama nalazio se poveći komad savijače, očigledno sa sirom, jer se njegov miris primamljivo širio okolinom. Halapljivo je gutala, ne obraćajući pažnju što je probudila skitnice na susjednoj klupi do njihove.
          Jedan od njih ustane. Visok, krupan, razbarušene kose, velikog  i okruglog neobrijanog lica djelovao je poput gorskog medvjeda. Protegne se tako da se njegov ogroman kaput raširi za pokretom  ruku čineći ga još većim i snažnijim. Poput divlje mačke sruči se na žutokosu ženu otimajući joj savijaču iz ruku. Vjerojatno po dogovoru za njim poskoči njegov prijatelj, nađe se do njega i u trenutku  izvadi još nešto iz korpe te obojica stanu bježati. Nestanu kroz visoka vrata i izgube se.
          Djevojka u svojoj bljedoći porumeni, krv joj napuni obraze, a oči zaiskre dvije suze što su se počele lagano spuštati niz obraze, vrat, sve do vezica rubine nad nadimljućim grudima. Vidjela se njena nemoć i postiđenost. Svakako je bila prenježna kako bi se oduprla dvojici nasilnika. Pokunjeno spusti glavu, a šakama sakrije lice privlačeći ga na grudi.
          Shvativši njenu nelagodu i sam Andrija se postidi jer nije pomogao sirotoj djevojci već se vješto izmakao s klupe, a rukama pritisnuo sat koji mu otac dade za putovanje. Nije pokupio ni svoju torbu koja se nalazila tik uz klupu, ali na svu sreću skitnice ju niti ne pogledaše.
Teško mu je bilo vidjeti djevojku kako plače.
          Kada bi se i našao u takvim situacijama, nikada nije znao kako postupiti. Obuzmu ga osjećaji. Poželi ju zagrliti i utješiti, ali se poboji njene reakcije. Prokune sam sebe. Htio joj je pomoći, a našao se u takvoj situaciji da nije znao niti umio. Do sada je u selu uvijek nalazio lijepe riječi za djevojke. Ovo nije bilo selo, a niti netko koga poznaje. Svjestan te činjenice prikrade se svojoj torbi. Taman kada ju je smještao preko ramena začuje odlučan glas:
       - Vi gospodin...znala sam...šonjo i kukavica...opljačkali me kraj muškarca... na moju pregaču...skrij muškost?!! - sipala je porugljive riječi na njegov račun i još k tome odvezala pregaču bjesomučno mu je nudeći;
          - Na...na...pokrij se!- unosila mu se u lice. U svojoj nemoći nije niti shvaćala kako ga je lupala skupljenim šakama po prsima. Udarala je po njemu kao seoski bubnjar po svom bubnju kada želi dati objavu na znanje.
          Dobrano osjetivši njeno bubnjanje po svojim prsima, tako da mu je već pričinjavalo bol, on ju uhvati za šake govoreći:
          - Hej…stani malo…ubi ti mene...nisam ja vreća! -  da bi ju u slijedećem trenutku odgurnuo od sebe. Ona zapne o kamen grubo potarackanog kolodvora, spotakne se padajući na leđa, te udari glavom o svoju korpu koja se prevrne. Cio sadržaj korpe raspe se po kamenu. Okupljena gomila koja ih je nijemo promatrala, a gdje-kad nešto šaljivo i dobacila, odjednom se poput bijesna grabljivca raširila oko klupe kupeći namirnice očigledno pripremljene za prodaju na placu. Nisu ih vraćali. Svaki bi nešto dograbio, strpao u njedra ili pod mišku i samo nestajao kroz visoka i široka vrata gdje su se do malo prije izgubila i ona dva lopova zbog kojih nastade sva gužva i metež.
          Uvidjevši kako to nije u redu, poskoči, prihvati djevojku te ju smjesti na klupu, a potom u silovitom trku nestane i on kroz vrata. Gledajući očima jastreba pokušavao je raspoznati osobe koje su se okoristile tuđom nedaćom. Dohvati jednoga koji je pod miškom nosio lijepo oblikovani kolut sira. Istrgne mu ga i opali pljusku. Ovaj se počeše po obrazu, odveć pijan da bi shvatio o čem se radi, a drugom rukom samo odmahne  i teturajući nastavi dalje.
          - Milicija…milicija!! – poviče neko od prolaznika.
Odustane od daljnje potrage imajući na umu kako nije u svom mjestu, a k tome još bi mu trebalo da ga odmah privede milicija koja je ionako bila čest gost u njihovom domu.
          Vraćajući se na kolodvor začuje nježan i mekan glasić;
          - Gospon...gospon... možda je i ovo vaše!?- prozbori vižljasta djevojka pored koje je stajao
muškarac u čijem se pogledu moglo vidjeti pijanstvo.
          Zastane. Zaledi pogled na predivnoj ženskoj pojavi. Elegantno odjevena u svilene oprave, sa širokim šeširom koji je krasio veliko paunovo pero, blago navučen preko njenog pogleda činio ju je još zagonetnijom. Nije joj vidio oči, ali po puti lica i njegovim crtama uvidi da se radilo o njegovanoj osobi koja je držala do svog izgleda. Promotri joj ruku na kojoj se nalazila crvena rukavica od tila toliko prozirna da su se vidjeli bijeli prsti s dugim, uredno  dotjeranim noktima. Zapazio je kako nema burmu, a preko druge ruke visjela joj je platnena torbica načičkana sjajnim šljokicama. Munjevito razmišljajući pokušavao ju je usporediti s djevojkama iz sela. Niti s jednom nije imala sličnosti. Bila je posebna. Nešto što je uvijek želio imati pored sebe.
          - Uzmite...moje nije...vidjela sam kad je ispalo nekom nitkovu...bježao je! - rekne pružajući mu malenu, od vune pletenu torbu u kojoj se vidjelo razno voće. Osjeti njenu blizinu. Miris jasmina širio se oko nje. Pogleda na njene grudi koje su poput prezrelih dunja smjelo izvirivale iz dekoltea koji je više otkrivao nego pokrivao njena prsa.Zibale su se u ritmu otkucaja srca. U mislima ih zagrize. Osjetio je poriv muškosti.
          «Idemo, lutko!»- povuče ju muškarac za ruku.
          - Samo tren! - rekne, te izvadi malen komadić papira iz svoje torbice te ga ugura Andriji u ruku, a drugom mu doda torbu. Dodirnu im se prsti. Poput munje prože ga val uzbuđenja. Osjetio ga je od ruku, preko kičme sve do nožnih prstiju kojima odjednom posta tijesno u njegovim visokim kožnim čizmama. Koljena mu zaklecaše.
          Ona se nagne k njegovom uhu šapćući: - Takve ja volim...jake muškarčine...a ne ove gospodičiće! - pojača još više osjećaj muškosti u njemu. Okrene se, uhvati muškarca pod ruku te se počnu udaljavati prema obližnjoj uličici. Znatiželjno se okrenuvši ovlaš dodirne usne, skupi šaku te ju ispruži šaljući mu poljubac. Čovjek s kojim se udaljavala povuče ju te pritisne uza zid ogromne žute zgrade. Bez imalo srama stane joj dodirivati stražnjicu, a drugom rukom vrludao je njenim tijelom dodirujući joj grudi, struk, bokove. Jezikom je plazio njenim licem i vratom, pri tom ostavljajući debele tragove sline poput pastuha kad zaskoči kobilu.
Andrija se okrene. Iza sebe je čuo hihotanje djevojke i nerazumljive riječi pijanog muškarca. 
          Spreman zagaziti na kolodvor, odnosno čekaonicu kroz koju je malo prije protrčao ugleda ispred sebe djevojku zbog koje se našao na drugoj strani zgrade. Stajala je uspravno s košarom na glavi pridržavajući ju rukom, a u drugoj preko lakta nalazila se smještena manja korpa.
          - Bože! - reče sam sebi u bradu. Pohita k njoj htijući joj pomoći. Ona zastane, pomakne se u stranu, nastavi koračati. Gipko tijelo zibalo se pod teretom, a rubina nemirno vijorila svakim njenim korakom. Shvativši kako se ljuti, Andrija joj prepriječi put.
          - Na...gospoja...ovo je vaše! - ispruži ruke u kojima se nalazio sir i torba.
          - Nisam ja nikakva gospoja...stavi tu! - odsječe odrješito pružajući mu košaru koja se nalazila preko ruke.
Andrija umetne sir i torbu u košaru. Primijeti kako joj lecnu lakat. Bez imalo razmišljanja dohvati košaru u svoju ruku.
          «Teška je...kako ona sve to može nosit!?» - pomisli.
          Šutke je hodao za njom. Nije se usudio ni pitati kamo ide, a kamoli ju pitati za ime. Uvidio je kako se iza sitna tijela krije snažna, izdržljiva djevojka. Čas bi gledao u nju, čas u krajolik kojim prolazi. Sa čuđenjem je promatrao zgrade koje su se nalazile lijevo od njih. Pogledom bi propratio na prozorima gdje-kojeg ranoranioca kako se protezao nakon sna, a neki su opet na balkonima izvodili jutarnju tjelovježbu još uvijek onako u pidžamama. Učine mu se smiješnim tako odjeveni jer on nije poznavao pidžame. Najslađe mu je bilo spavati na perini u dugim gaćama. Tijelo slobodno, golo. Ništa ga nije sputavalo niti stezalo oko struka i ruku. Volio je osjetiti svoje tijelo nesputanim, slobodnim.
          Dolje ispred sebe gledao je uzane tračnice koje su vijugale usporedo s puteljkom kojim su se kretali. Desno od njih velika i ogromna stabla svakojakog drveta. Neka od njih nije poznavao niti ikada vidio u Slavoniji, osim stabla kestena i lipe koja su se nalazila u središtu njegova sela. Pogledom potraži hrast, jasen i brijest. Nije ih pronašao, tek  je ugledao mlađahne jablane kako su se vješto izdizali u nebo.
          Snažno kloparanje, a potom pisak poput zviždaljke preplaši ga tako jako da se u trenu našao pored djevojke čak ju obišavši nezaustavljivo pomičući se sve više desno od tračnica.
          Djevojka se slatko nasmije.
         - Kaj je gospon... to je tramvaj...ne znate?! - podrugljivo ga podvuče, shvaćajući da nije odavde, a možda da se čak i prvi put nalazi u Zagrebu.
         - Ako ti nisi gospoja, nisam ni ja gospodin! - ljutito odgovori, svjestan kako se izrazito osjetio njegov strah pred naletom kloparajuće nemani.
         - Ovdje gospon nema puno konja...imamo struju...tramvaj...automobile, a još ponekad netko sa sela dođe na plac konjima...da...imamo i pokoju kočiju, al u njojzi se ne vozi svatko! - rekne, gledajući u njegovu opravu.
          «Uredan je...ali previše seljački odjeven!» -zaključi, gledajući u kaputić koji ju je podsjećao na iste onakve koje su nosili jahači na smotrama, a isto tako i po visokim konjičkim čizmama u kojima su se nalazile uske zelene rajtozne umetnute tako da su mu pažljivo ocrtavale listove nogu. Bojažljivo pogleda u njegovu mišićavu stražnjicu i bedra.
         U poređenju sa sobom imala je osjećaj da se nalazi iza samog Samsona, o kom je čitala u Bibliji. Poželi biti Dalilom. Gospodaricom koja će mu odrediti životni put.Žena zbog koje će izgubiti glavu. Zabezeknuto shvati kako je dodirnula njegova široka pleća, gledajući u njegov vrat koji je prekrila malo duža crna kosa. Nije se ni osvrnuo. Lakne joj.
          Rasterećena ljutnjom i smirena, nakon nekog vremena zapodjene razgovor;
          - Otkud ste...gospon? - upita
          - Ja nisam gospon...prestani me tako zvati...zovem se Andrija! - reče, okrenuvši se prema njoj.
        - Još ste uplašeni...ta nitko vas ne zna ovdje...je l tako!? - prozbori pokušavajući rastjerati u njemu nakupljeni strah koji se stvori od nepoznavanja gradskih prilika u kojim se našao.
          - Nisam...samo sam ljut! - odgovori s nešto manje straha, a potom nastavi;
          - I nisam odovud...ja sam iz Slavonije!.
    - Mogla sam si i mislit...odala te obleka! - otkrije mu svoju spoznaju, koja joj se vrzmala glavom otkako se spustio iz vagona na peronu.
          - Ko!? – zabezeknuto upita.
          - Garderoba, odjeća! - pokaže na njegovu opravu.
        Osjeti se postiđenim zbog garderobe, te stane promatrati prolaznike koji su se uvelike pojavljivali na ulicama. Škripale su metalne rešetke i rolete mnogobrojnih trgovina što su ih otvarali njihovi radnici i poslovođe. Bili su dotjerani, u lijepim kaputima i hlačama kakve je samo viđao u mjesečniku «Danici» ili «Gospodarskom vjesniku» koje je njegov otac jednom mjesečno nabavljao iz Zagreba od nekog trgovca Mayera, kojemu je upravo i pošao. Još kao šesnaestogodišnjaku otac mu nazdravio čašicom kako želi sina trgovca. Kopao je i rukama i nogama ne bi li ga uspio poslati na školovanje negdje dalje od Slavonije gdje su ih manje poznavali. To mu je napokon i pošlo za rukom zahvaljujući spomenutom trgovcu. Njegov ga otac upoznao na Gospodarskom sajmu, prilikom kojeg je od njega kupio novi trijer. Nastalo veliko prijateljstvo, česte pismovne razmjene, susreti. Čak mu i konja poklonio, a o kulenu da se i ne priča. Znao je Mayer pisati kako mu treba kulen za doktora, pa za ovo, pa za ono itd.  Nakon skoro četiri nepune godine konačno je prije tri dana stiglo jedno pismo.

          Poštovani gazda Pavo!         
Konačno sam našao mjesto u jednoj školi za Vašeg sina...čini mi se da ste pisali Andru. Bilo bi dobro da odmah dođe k meni.         
Škola počinje za tjedan dana, pa bi bilo zgodno da upozna grad. Znate nije ovo selendra, ovo je veliko mjesto. Pa vi znate zar ne?     
Andro bi do podne išao u školu, a po podne bi mogao raditi kod mene, razumije se besplatno...znate za stanarinu.      
Ako krene, javite mi i po njemu pošaljite rakije i koji kulen da se umire glasine. Znate, nije zgodno seljačko dijete...a učit za trgovca.

                        Vaš prijatelj cijenjenog imena Mayer!

          Stari je gazda bio presretan, a Andro ozlojeđen. Trebalo je napustiti Slavoniju, oca, majku. Napustiti stare prijatelje, sve djevojke, udovice i raspuštenice. Čak ga i tamburaši pratili do željezničke postaje, a gazda Pava častio ih dukatima svakih dvjestotinjak metara. Želja mu se ispunila.
          Spremili Andru u najljepšu opravu koju su imali. Svi se divili njegovu izgledu i potajno šaputali kako će sad sigurno, kad se školuje, otvoriti trgovinu u selu iako se skoro sva imovina pretvorila u društveno vlasništvo prepušteno „radničkom samoupravljanju“.
   
          Opsjednut događajima proteklih dana, Andro se zadubio u svoje misli tako da nije čuo kako ga doziva njegova poznanica.
          - Gospon...hej gospon! - dovikivala je za njim. Okrene se lagano. Spazi ju kako stoji do vrata neke zgrade. Korpa, koju je nosila na glavi, sada je bila spuštena. Napravi tih nekoliko koraka do nje.
          - Što, gospoja...ne moš dalje? - upita
          - Ne, ne radi se o tome...ja ovdje stanujem...ovaj radim! - rekne malo tiše
        - Radite tu? - pokaže na široka vrata sačinjena od hrastovine k tome lijepo urešena raznim motivima.
          - Čuj...ustvari služim...fini ljudi...on je doktor, a ona učiteljica! - pogne glavu.
          - Meni pripovidaš o ponosu i garderobi...a ti sluga...! - zaustivši da još nešto kaže, u nakani ga prekine pojava sredovječne gospođe, koja je uz dosta muke otvorila ogromna, teška vrata, a očito čuvši njegove riječi, upita žutokosu;
          - Tko ti je, Marija, taj odrpanac...zar nema u gradu finih dečki!?
          Andriji je već bilo dosta pogrda, podrugljivih osmijeha i uvreda na njegov račun, njegovu garderobu, osobnost. Nitko ga nije cijenio u duši, mislio je, što svakako nisu ni mogli s obzirom na to da nije mnogo kontaktirao s ljudima tu i oko sebe, a osim toga tek je stigao u veliki grad. Plane:
          - Nisam odrpanac...gazdinski sam sin...Slavonac sam i time se ponosim...gospođo  ...ako te mogu tako nazvati!!! - gubeći uljudnost  s kojom je uvijek pristupao starijim i uviđavnijim osobama, završi rečenicu. Ponosno podigne glavu, isturi prsa te korakne stazom pun sebe.
          Nije se ni pošteno zadihao, a već se bio našao na velikom raskršću s ogromnim trgom koji su resile višekatnice obojenih pročelja. Tu se kretalo mnoštvo prolaznika i raznih prometala koji su ih rastjerivali poput škanjca ptičara kada se sjuri na kvočku s pilićima. U ovom slučaju nije frcalo perje, ali zato jesu psovke i vika. Nitko nije obraćao pažnju na njegovu pojavu. Ova spoznaja natjera ga da sjedne na stup koji je odvajao minijaturnu prugu i cestu od širokog trga. Promatrao je prolaznike. Zaključi kako se ne razlikuje mnogo od drugih. Bilo je tu svakakvih šetača; prosjaka, gospode, lijepih dama, uredno i neuredno spremljenih čak i za njegovo poimanje. Spazio je nekoliko bogalja što su se vješto kretali na svojim štakama nehotimice mašući batrljcima osakaćenih udova.Još su uvijek nosili dijelove partizanskih odora. Smijali su se i šalili, nazdravljali nekakvom pijaćom umotanom u list novina.
          Prene ga snažna zvonjava. Sa svih strana čula su se crkvena zvona. Odjekivalo je
 cijelim gradom. Pogledom je tražio zvonike. Desno od njega, preko višekatnice uoči dva tornja. Ustane. Zaputi se podignute glave gledajući kako se približiti velikoj crkvi. Gurali ga i psovali. Samo je hodao dalje poput zombija. Imao je cilj u očima.
         Upozorila ga majka da se prvo, kad dođe u grad, obavezno pomoli u crkvi; « Bit će ti lakše...Bog nek te vodi i čuva!» - znala mu je često govoriti, a pogotovu ova tri dana pred putovanje.
          Opsjednut njenim riječima i sjetom na samu pomisao o majci osjeti kako su mu se usta osušila.Potegne rukom u svoju torbu.
          Naježi se. Nije bila preko ramena. Mahnito se okrene. Pogledom potraži stupčić na kojem je do malo prije sjedio. Uoči kako ih je bilo sada mnoštvo pred njim. Trčao je od jednog do drugog misleći kako je tu negdje ostavio torbu. Nije ju našao.
        Grozničavo počne razmišljati, gdje, kada, kako? Oštroumno se prisjeti kako ju je još na kolodvoru htio metnuti preko ramena. Odluči se vratiti. Uđe u ulicu iz koje je izašao prije nekih pola sata.
         Na balkonu jedne kuće čuli su se tupi udarci. Pogleda gore. Njegova žutokosa poznanica, Marija kako se zvala, vješto je praćakala po tepihu istresajući prašinu. Njena oprava nije bila ni slična onoj u kojoj ju je upoznao. Sada ju je krasilo gradsko platno. Haljina blijedoplave boje s tamnim okovratnikom i isto tako tamnim vezicama koje su čvrsto držale podignute rukave njene oprave iznad lakata. Ona se lagano pomakne stajući u blagi raskorak. Ugleda bjelinu njenih bedara sve do spoja na preponama. Postidi se, spusti pogled. Htijući produžiti prekine ga poznati glas:
          - Tražite nešto, gospon? - reče veselo se nasmijavši. Prvi put obratio je pažnju na njene snježnobijele zube koji zabljesnuše na suncu koje se već poodavno  podiglo visoko, ali još uvijek stvarajući na njegovoj strani ulice debelu hladovinu.
          - Ne...gospojo Marija! - odrješito rekne, sklanjajući pogled u stranu kako ne bi odao svoju nevolju. Ona se na tren izgubi iza balkonskih vrata. Pođe na kolodvor, kad li ga  smetnu povici;
          - Andrija...Andrija! - čuo je svoje ime, kako ga doziva onaj isti glas od maloprije. Nonšalantno i smireno se okrene. Kad ga nije strefila kap. Njegova torba visjela je u njenim rukama. Zaklanjala joj je skoro cijelo tijelo. Samo joj se vidio dio struka i nogu. Kamen mu padne sa srca. Našao je što je izgubio. Nije ga zasmetala ni pomisao na seosku izreku: «Što izgubiš, ne traži...što nađeš, ne kaži!». Pristupi pod balkon.
          - Daj, Marija, baci...samo pažljivo! - ushićeno joj se obrati. Došlo mu da ju poljubi iz zahvalnosti. Bio se u tom trenutku spreman uzverati na balkon.
          - Ne, gospon Andrija! - promrmlja, spuštajući torbu do svojih nogu.
          - Gazdarica ne dopušta...dužni ste joj ispriku! - samouvjereno progovori, likujući što opet može promatrati to mišićavo tijelo.
          - Bilo bi zgodno kad bi mladi gospon pokucao na vrata! - rekne, gubeći se iz njegova pogleda.
Andrija promotri vrata. Gore, u visini njegovih očiju, nalazio se oveći masivni komad metala u obliku lavlje glave naslonjen na isto tako metalnu ploču u obliku tanjura. Pristupi im. Podigne ruku. Uhvati lavlju glavu, te njom stane udarati po metalnoj ploči. Snažan zvuk, tup ali jasan, odzvanjao je u njegovim ušima.
          Kvaka vrata spusti se otvarajući zakvačku brave. Iza široke hrastovine pojavi se pjegava Marijina glavica. Vidjevši ju samu, osokoli se. Zgrabi ju za mišice te protrese govoreći:
          - Daj moju torbu ! - stegne ju jače, zaboravljajući kako joj tim postupkom pričinjava bol.
          - Pusti ju, seljačino, neotesana i neuka! - povikne gazdarica što se našla u holu na stepenicama. U rukama je držala pušku uperenu prema njemu. Shvatio je da ga je dobrano naciljala. Imala je stav lovca kada je spreman pucati u divljač. Znao je takve pokrete i odlučnost tih trenutaka jer je prisustvovao lovu, te radoznalo proučavao trenutak u kom se pucalo.
Popusti stisak. Još uvijek jednom rukom zadržavao je Mariju kraj sebe. Ona mu je u ovim trenutcima bila zaštita, kako gospođa ne bi opalila.
          - Ukrala mi je torbu! - pribjegne laži
          - Ma je li to moguće...lupežu...sve znam...sve mi je ispričala?! - samouvjereno rekne.
         Postiđeno spusti glavu, preispitujući se zašto je lagao, a tako nije bio odgojen od strane roditelja. I zbog svoje iskrenosti bio je omiljen u cijelom selu. Sav onaj ponos kojim je bio pristupio gospođi kada se rastajao od žutokose, pao je u vodu, zbog jedne jedine laži. Pusti Mariju. Spusti se uza zid, a glavu metne među koljena. Suze mu navru na lice. Plakao je tiho.Osjećaj nemoći nadvladao mu je razum.
          Shvativši kako plače, gazdarica spusti cijev puške. Začuđeno pogleda prema svojoj služavki te pokaže rukom na mladića dajući joj do znanja da ga povede gore. Ona nijemo kimne prateći gazdaričinu siluetu kako se gubi uz stepenice.
          - Ustani...zašto plačeš!? - rekne mu pomilovavši pramen kose smještene ispod okruglog šešira.
Nije se usudio podići pogled. Odgovaralo mu je ovo nježno dodirivanje kose.
Služavka ga uhvati za ruku i povuče. Uspravi se i lagano krene za njom, pazeći da se ne čuju metalne potkovice smještene na đonu čizama.Potkovice su sprječavale trošenje čizama, odnosno đonova. Ako ih se dobro lickalo i uređivalo, takve čizme mogle su se nositi godinama. Međutim, u ovom gradu sve je bilo popločano i taracano da gdje god bi se okrenuo i koraknuo, mogao je čuti svoje korake. U tišini spozna još jednu činjenicu zbog koje su ga čudno promatrali;
          - Prvo što ću napraviti...promijenit ću obuću kad se smjestim! - pomisli u sebi, lagano gazeći stepeništem. Nađe se u širokoj prostoriji. Pogledom je brojao vrata; jedan, dva, tri...sedam vrata. Spozna kako se nalazi u velikoj gospodskoj kući. Sam broj vrata dovoljno je govorio o vlasnicima kuće. Ili su bili ostatci buržoazije i kapitalizma ili komunisti. Novog soja ljudi koji su na sva usta govorili o jednakosti ljudi. Govorili su kako bogatima treba oduzeti, a siromašnima dati. To i nije zvučalo tako loše, kako je mislio, međutim oni su uzimali sebi, a siromašni su dobivali samo mrvice s njihova pladnja. Sjeti se kako su i njegovu obitelj tretirali bogatom.
          - Al mi nismo otimali...sve je dado krvavo zaradio...a siromašnima, ako nisu mogli raditi, još bi i dao! - pomisli. Zabrine se za roditelje.
          Žutokosa se izgubi iza jednih vrata. Lagano ih povuče za sobom ostavljajući ih odškrinutima. Ostane sam. Promotri.
U središtu prostorije nalazio se masivan elipsast stol, sjajan i uglađen. Nasred stola veliki četvrtasti šlingani stolnjak, čija su dva kraja visjela preko ruba istoga. Prepozna slavonske motive. Opipa ga. Njega je pritiskala široka okrugla kristalna vaza dopala napunjena vodom, a u njoj smještene mirišljive crvene ruže. Oko stola deset stolica. Svaka s visokim tapeciranim naslonjačem i rukohvatom, a sjedalo presvučeno kožom. Svečano su isticali ljepotu ove prostorije.Bila je uredno ožbukana i okrečena. Draž ovog ugođaja pojačao je veliki stropni luster, kakve je samo viđao u crkvama. U bezbroj stakalaca mogao je vidjeti svoj lik. Doduše malo iskrivljen, ali dovoljno jasan. Oštrim okom spazi vrata koja su vodila na balkon. Bila su odškrinuta. Pored njih komoda od orahovine isto tako sjajna i uredna bez trunke prašine. U blizini velikih ostakljenih vrata nalazio se pisaći stol. Na njem uredno posloženi papiri, a do njih pisaća mašina. Znao je o kakvom se stroju radi. Sličan njemu imali su u matičnom uredu sela iz kog je dolazio. Na povišenom dijelu stola nalazila se lampa. Okrene se oko sebe, zadivljeno gledajući u raskoš kakvu sreće prvi put u svom životu. Poskoči.  pokušavajući dohvatiti strop. Učini mu se kako mu je trebala još jedna dužina ruku poput njegovih da bi ga uspio dotaknuti. Veliki debeli tepih zatomi njegov doskok. Imao je osjećaj da su mu noge utonule u njega. Pomakne se u stranu kako ga ne bi uprljao čizmama na kojima se nalazilo nešto prašine.
          Sve njegovo divljenje promatrala je gazdarica sa svojom sluškinjom. Smiješile su se jedna drugoj, gledajući njegovo oduševljenje.
          - Jest sirovina...ali mislim da bi se dao dotjerati! - rekne gazdarica nasmiješenoj služavki.
          - Vidite te mišiće...da vas zgrabi polomio bi vam sve kosti! - šapne služavka.
          - Ju...Marija...pa ja sam udana žena! - tobože odsječe gazdarica.
          - Pa što, i vi ste od krvi i mesa...osim toga vidjela sam vas kako očijukate s onim mladim doktorom!! - nabaci Marija.
          - Što si vidjela...drznice...reci?!? - uhvati ju za mišicu, unoseći joj se u lice.
          - Pa...ovaj...ispričavam se...ne znam smijem li reći!? - bojažljivo prišapne.
          - Reci...tuko radoznala! - rekne sijekući je pogledom.
          - Znate...u nedjelju...kad ste imali zabavu...gospon doktor je dobro popio, a vi ste ispraćali goste. Znate da je mladi doktor Babić otišao posljednji! - samouvjereno je počela govoriti; - On vas je poljubio... i vi ste mu uzvratili...niste se opirali. Tamo ste se ljubili! - upre prstom pokazujući dolje na ulazna vrata.
          - Dosta!!! - zagrmi gazdarica.
          Čuvši prijeteće riječi, Andrija stane kao ukopan. Oslušne malo, gledajući prema vratima balkona. Vrata se otvore cijelom širinom. Na njima se pojavi gazdarica.
          Manirama uglađena gospodina posjetilac se naklone skidajući šešir s glave ljubazno htijući prihvatiti njenu ruku na cjelov.
          - Dovoljan je naklon! - pomakne ruku hvatajući veliku stolicu.
Andrija se uspravi, prihvati stolicu, povuče ju te pokaže rukom na sjedalo. Osmjeh joj zatitra na usnama te izusti: - Vidi, vidi...tko bi rekao!? - a zatim pogleda na njega, te pokaže rukom govoreći: 
          - Sjedite…gospon! - u glasu joj se osjetio podrugljiv ton.
          - I da čujem što se to dogodilo! - glasno prozbori udobno se zavalivši u svojoj stolici. Osjećala se nadmoćno nad njim. Vidjela je kako mu drhte ruke, a nogama je nervozno treskao po podu.
          Mladić ukratko ispriča svoju zgodu o susretu s njenom služavkom, pa sve do toga kada je primijetio kako mu nedostaje torba. Još k tome ispriča kako je u Zagreb došao na školovanje i nauk za trgovca kod gospodina Mayera.
          - Kaj...delat ćeš kod Mayera...još mi i to treba da te srećem tamo?! - zaključi ona.
          - Ma dobro...neka...nego rekao si da si iz Slavonije...tamo sigurno ima svega, ovdje je kriza! - počne pomirljivijim tonom
          - Je gospoja...svega;sira, mlika, rakije, masti, brašna, a bogme i kulina i slanine ovako debele…al, i nama nije sjajno! - ispruži četiri prsta.
          - A u torbi...što je u njoj...lijepo vonja! - zagonetno upita, već znajući njen sadržaj.
          - Svega, gospoja...moji spremili za Mayera...dajte torbu da vam pokažem! – ispruži ruku.
          - Za Mayera...valjda će pošteni nalaznik dobiti nešto iz nje!? - rekne nakon što se ustala.
          - Marija...daj torbu! – naredi služavki.
          - Odmah gospođo...vama na usluzi! - dovikne s balkona, noseći njegovu prtljagu. Dadne je u ruke svoje gazdarice, koja ju isprazni na stol.
          - Gle...gle...dva kulena...luk,špek, dvije kobase, jezgra oraha...a...ima za sve i za Mayera a i za nas!? - uvrne pogled prema njemu.
          - Vaša volja, gospojo! - uzme jedan kulen te joj ga pruži; - Uzmite...toliko mogu dati, a i kad dado sazna da nisam do sve gazdi...znam da ću se dobrano oznojit dok mu objasnim! - počnu mu se znojiti ruke, a grlo steglo od suhoće.
          - Mogu li dobiti vode? - hrapavim glasom upita.
          - Marija, daj našem gostu čašu vode...grlo mu suho! - naredi
          Ova se izgubi kroz vrata, te nemajući osjećaja da je nije bilo nekoliko trenutaka, pojavi se pred njim s bokalom vode u jednoj ruci i čašom u drugoj. Natoči čašu.
          Zgrabi ju kao da je u pustinji te stane halapljivo piti. Iskapi. Zatraži još. Smijuljeći se Marija mu natoči drugu čašu. Pijući vidio je njenu gazdaricu kako je kupila hranu umećući ju u torbu.
          Gazdarica ju gurne po stolu. Zaustavi se tik do njega. Bojažljivo, kao da krade, prihvati svoj zavežljaj. Prebaci ručke preko ramena, te lagano odstupi od stola.
          - Ja bih pošao...možete mi reći kako da dođem do gospon Mayera!? - brižno upita.
          - Hodite na trg... skrenite desno...na samom ćošku kad ulazite u novu ulicu nalazi se njegova radnja! - nastavi umiljato; -A ako ne budete pronašli...vjerujem da će te se znati vratiti ovdje...pokazat će vam ova moja djevojčica! - stane do nje te ju lupne po stražnjici.
          - Da...ja mu mogu pokazati! - pruži ruku pokazujući na vrata, spremna ga ispratiti na ulicu.
Spusti se niz stepenice. Nije više obraćao pažnju na služavku, što ga je pratila u stopu. Cilj mu je bio pobjeći odavde što prije. Dovoljno mu je bilo podrugivanja, sarkastičnih osmjeha, čudnih pogleda. Želio se naći na ulici što prije. Zalupi vrata za sobom. Sunčani kraci oslijepe ga na trenutak. Obnevidi  te zastane. Protrlja oči, a potom posegne u unutarnji džep svog kaputića. Izvadi sat. Kazaljke su pokazivale deset sati.

I. dio    II. dio   III. dio   IV. dio   V. dio  VI. dio  VII. dio VIII. dio