Monika Herceg | Teorem o samoći

Obećati sebi odluku, prepredeno čekati da se sunce

spusti niz leđa i otići iz srca na vrijeme

da plamen ne zahvati suknju

Potom mravi, duljina puta koji odluku

pretvara u događaj, lisice koje u pjesmi traže

tragove izgubljenog plijena

Jednom će sve ovo biti promjena ubrzanja

ususret voljenima, ako skočiš prenaglo

bogu na ramena, prevalit ćeš se natrag

i sve će biti uzaludno

Samo su jedna vrata

za u čovjeka i u ljubav

Prije ptica, bili su pokušaji da nježnost nazoveš

ulicom, planinom ili oceanom

Djevojčice su se skupljale

na dnu te istine pokušavajući

postati svjetlost

Ljubav, nemjesto,

proglasila je državu

u neplodnoj tundri

Vrijeme prije jezika, 2020.

Monika Herceg | Teorem o povjerenju

Vremenu dati da sasuši bolest,

da tišini ulije neizgovorivo u pukotine

Okrenut ćeš se mnogo puta

i shvatiti da srcem možeš tumarati godinama,

a da ne nađeš mjesto za odmoriti

Za najtmurnijih dana

svijet će se prenamijeniti za samoću

Ljubav često leži u lokvi šutnje

dovoljno dugo da iz nje

izlaze oživljene stijene

Kad te svlada umor, njena rebra za tebe

otvorit će se kao cvijet biljke mesožderke

Monika Herceg | Teorem o pticama

 

Ptice znaju kako smanjiti opseg hladnoće

i što se od njihove čvrstoće očekuje

Vremenu daju prednost nad svim drugim odgovorima

U pticama stanuju najtiši ljudi,

jesen im se taloži u perje

u namjeri da starost omekša

Izvana nas pritišće industrija jezika

koji ne vjeruje u širinu ni razum,

tvrdi jezik udara nas i očekuje

da nećemo uzvratiti kao što ni ptice

nikad ne izgovore utišane svakodnevice

Budiš se iz sebe i tražiš od ljubavi da ne žuri

Ako je korov već do glave, doći će razumniji ratari

Monika Herceg | Mogući krajevi

Prema jednoj priči, Sapfo okonča

tako da zakorači u ponor,

iako takvo poništenje zvuči neuvjerljivo.

Sapfo, kosti govore: na početku je prisutan samo osjećaj

koji tek kasnije možemo imenovati.

Tuga, sirova, u prvi mah neprobavljiva nužna je da bi se

naučilo ponešto o dubinama radosti.

Ne smij se, oplakat ćeš, kaže majka.

Stojim pored prozora zagledana u pjesmu na obzoru;

očekivan prizor: trideset šutljivih ptica na žici,

dvadeset glasnih tijela na cesti. Psovka, sudar, sumrak.

Majka se kroz telefonsku slušalicu primiče mom krvavom srcu:

prepričava svoju samoću, meni je jezik čvrsto zavezan.

Još mi nije zaraslo djetinjstvo, ali šutim jer

majka ionako sama piše naša sjećanja.

Sapfo, zemljopis pjesme neka nam bude: bedrene kosti,

ključne kosti, zdjelične. To su temelji.

Sapfo, bojala sam se majke,

bojala sam se tijela.

I što sad s tim?

Sapfo, oni koji nas vole moraju znati

da je nužno voljeti pravovremeno,

da kosti ne zapnu u grlu,

da tumori ne pojedu kosti.

Monika Herceg | Upoznavanje

Moja majka neprestano je

propuštala život

i kad sam se prepala poezije

kao što se ona prepala mene,

shvatila sam da smo odgodile upoznavanje:

odrasla sam ne poznajući svoju majku,

a ona je ostarjela ne znajući o meni

ništa osim kako me nahraniti

Moja majka mogla je biti bilo čija majka,

nosila sam je što dalje od sebe,

pokazivala kao dio neobičnog identiteta:

Moja majka vjeruje u motike, zemlju

i jednog sasvim običnog boga

koji će uskoro, sigurna je, zapaliti svijet

Moja majka često ne može usnuti do jutra

i tad piše pjesme iako gotovo da jedva čita

Snalažljiva, podigla nas je iz kruha i prežgane juhe:

glad je tih godina bila velika, ali moja je majka bila lukavija

Moja majka ne pere zube

uvjerena da je sad već zaista kasno za sve to

kao što je to bilo cijeloga života

S njenih četrdeset godina

prvi puta dopustila je da joj obrijem pazuha

Nikad se nije našminkala, moja majka,

i ne zna razgovarati sa školovanim ljudima,

ali može uzgojiti dovoljno povrća

da se nitko ne treba bojati gladi

Da, slična sam joj

kao što voljene kćeri

jesu slične izostanku nježnosti

Da, slična sam joj

kao što bilo koja tuga

nalikuje onoj drugoj

Prema nepouzdanim sjećanjima

moja majka nikad nije obukla suknju

i dok su mi ruke bile još sasvim malene

dugom kosom škakljala je njihovu upornost

Kasnije je uvijek izgledala poput dječaka,

kao što izgledam i ja,

ukopana čvrsto u rahlost tla,

ali puno nesigurnija od nje

u beskonačnom tijelu žene

Monika Herceg | Hipoteze o postavkama nesigurnosti

Nikad ti neću priznati
bila sam loša kći, loša sestra
nimalo nalik pitomim sjenicama
Posjećivale su nas redovito
i ostavljale dovoljno cvrkuta
da izgovaramo zaigrano
bolne točke pod zemljina rebra

Ja sam šuma sabijena u prosječnu visinu
i nekad je teško reći da te volim,
a da divljač ne istrči na cestu
Jednom su breze skupile ruke kao da nose utege
i zaspali smo svatko u svojoj sobi

Kome odrežeš ljubav
ne naraste nova
kao zmiji rep

Miljenko Jergović | Monika Herceg u Gdanjsku nagrađena velikom europskom nagradom Pjesnika slobode

Foto Sandra Šimunović/Pixsell

Naša je pjesnikinja osvojila veliku europsku nagradu. Bez sumnje najveću koju je neki hrvatski pjesnik osvojio u posljednjih deset godina. Ili jednu od dvije najveće (druga je isti ovaj Pjesnik slobode, Dorti Jagić, 2014.) kojim je neki hrvatski pjesnik čašćen u proteklih tri i pol desetljeća hrvatske državne samostalnosti. Stoga je doista zanimljivo kako je i zašto je nagrada Moniki Herceg prešućena u hrvatskim medijima. Ili je prešućena, ili je tretirana kao sitna počast na seoskoj zabavi. Izgleda da kulturne rubrike hrvatskih novina još jedino umiju voditi - hajke. Ili odavati priznanja netalentiranom državotvornom ološu.

Pretpostavljam da vas moj sljedeći tekst, junakinja našeg doba iz stalne autorske rubrike u Večernjem listu, neće previše zainteresirati. Pogotovu ako ste domicilni u Hrvatskoj. Ali koga briga, gospodo, koga briga!

Monika Herceg, junakinja našeg doba, moj tekst na: https://www.jergovic.com/junak-naseg-doba/monika-herceg-ili-nista-nije-lakse-od-presucivanja-talenta-u-svijetu-cubastih-gnjuraca/

Monika Herceg | Ako ne mi, netko drugi već će se voljeti kako treba

 

Ako ne mi, netko drugi već će se voljeti kako treba Jedno drugom strugati s kapaka

sparno gradsko jutro

iz kojeg je nada o morskom isparila

Ako ne mi, netko će već reći naglas:

Volim te kao nepažnju s kojom

se obruše tropske kiše na sluh domorodaca

koji skrivaju izumrlu civilizaciju

ispod jastuka, volim te kao kralješnica koja

nosi djecu godinama, čuvajući blizinom

prvi svemir i svaki otada

I ako ne mi, netko će već priznati:

Najsretnija sam kada razgovaramo

kako sagraditi usred povjerenja rijeke i riba

malu kolibu vremena

pa se predomislimo i samo pustimo da nas

voda razrijedi u veću vodu

Volim tvoje ruke, tvoja leđa i

tvoje velike uši,

način na koji se kosa obrušava

na njih u namjeri skrivanja

i što me podsjećaju na izmišljena stvorenja

koja se uopće ne može voljeti

Ako ne mi, netko će već dati svojoj djeci

prvi paradajz iz vrta i reći da zapamte okus,

da upravo tako ljubav govori

Ako ne mi, netko će već izgovoriti

od ove se ljubavi ne može živjeti

i kako da odjednom ona poplaća

ovo prolijevanje godina

i čime da se iskupi

ta nenamjerna ljubav,

glupava pomalo,

onako kakvi smo bili

i mi na početku,

a ona uvijek i zauvijek

________________________________________________

Iskaz o početku jezika, Vrijeme prije jezika

https://fraktura.hr/vrijeme-prije-jezika.html

Monika Herceg | Danas sunce nagovara svijet

 

Danas sunce nagovara svijet na utapanje tako da prvo zavodi čistoćom i obećanjem početka, potom dugim

glasnim hodanjem po tijelu premetne svaku namjeru

iz majčinske u tugu. Nije to bilo kakva tuga,

svibanj se koleba u drhtavim prstima kao

nezamjećena ljubav, utišava nam zamisao o

dugoj šetnji, presreće nas nesmotreno kišom.

Bilo čija tuga, niti to.

Osobna i prisna tuga, kad se pod riječi

može zavući svaka životinja,

kad smrt odzdravlja, čak i kad uđem u majčinu sobu

kako bih uzela toplije čarape, tugu u kojoj

spava zavičaj koji se ne može zamijeniti.

Nastojim upamtiti blagost kojom tvoj pogled

sleti kao elektricitet na moju kožu,

prstima zapamtiti duboke brazde u kojima spavaju tvoje godine;

kako se pomiču kad se nasmiješ, i ta mirna površina vode

tvog disanja koja zrcali noć,

i tvoje pospane pripitomljene zvijeri,

i ta pristojna tuga koju je nemoguće imenovati.

Razgovaraju dugo ponekad, znaš,

moja i tvoja, tuga i tuga.

Tijela se zaborave i ruke ne znaju gdje mogu počinuti;

tvoja su ramena stabilna gnijezda koja se bojim dodirnuti.

Strah uvijek nahrupi u mene noću:

tuga bi najradije rastrgala mogućnost da samu sebe preobrazi.

Mi, tako nenavikli na to da nas netko zaista vidi.

Mi, tako uplašeni da će nas netko prihvatiti.

Mi nosimo ova tijela da bismo za

ljubav iz njih bili oslobođeni kao orasi.

Monika Herceg | O tijelima i ženama u njima

Sada mogu plakati

Podovi su oprani

Suđe je u perilici

Kauč je usisan

Nokti su odrezani

Ljubav je odrezana

Sada mogu plakati

Popisala sam

Doktore

Radne zadatke

Raspored odvoza smeća

Svoje dobre i loše osobine

Dane kada se ne volim

Označila sam posebno

Za svaki slučaj

Da pripazim

Na sve crne mačke u glavi

Na sve nisam dovoljno

Kada jesam

Na sve nisam smjela

Kada jesam

Na sve nemoj

Kada trebam

Na sve mogu

Kada ne mogu

Sve ne možeš

Kada mogu

Zapisala sam

Sutra mailovi

Pozivi

Hrana

Djeca

Možda ja

Svi koraci

Svi javit ću se

Svi hoću

Svi opet sutra

Sada

Između

Suđe je u perilici

Podovi su oprani

Djeca su zaspala

Vrata su zaključana

Tijelo je zaključano

Pazim, danas je taj dan

Kada se ne volim

Kupaonica je oprana

Tri mašine veša

Jedna vožnja biciklom

Dva uspavana djeteta

Jedno volim te

A ne bi trebalo

Sada nepromišljeno voljeti

Sve je čisto

Zaista čisto

Sada mogu plakati

Monika Herceg | Kćeri grada

Kćeri grada iskopale su sebe ispod ruševina
i nastavile hodati:
koliko dugo smo spavale prije nego je
netko probudio ljeto?
Mi ne vjerujemo u grad, govorile su kćeri
kad su odlazile pazeći
da se ni jedna ne okrene
Tko ostavi oči na gradu,
urast će u pokradene tvornice
Tko gradu lice okrene,
noge će mu pojesti
nikad popravljane ceste
Oni koji su ostali
preživjeli su noseći požar
od kuće do posla do burze
pa tako ukrug
Iza svakog zida
čovjek je bio u plamenu
i čekao da njegov pepeo zatrpa
lažljive, nerijetko i bližnje
U svakom čovjeku
jezik je bio u plamenu
čekajući da se na njega
spusti pohlepna politika
Grad je prevaren
Grad je ponižen
Gradu ne pripadamo
Govorile su i spakirale svoje oči u strana poduzeća,
okrenuvši leđa na kojima je spavala
lijena briga očeva
Oni su odavno
prenamijenjeni u vojarne:
ljubav je bila sposobnost
da ne dođe do katastrofalne eksplozije
Gradu ne želimo zlo,
ali tu ne pripadamo
govorile su i nosile brze jezike
u zdravije obroke,
odrezavši kosu
u kojoj su ostali zapetljani
polomljeni prsti majki
One su za gradove
razmontirane i sastavljene u
neke potrebnije alate:
ljubav je samo sposobnost
gladi da nas ubije bez osmrtnice
Majke, uništene željeznice
Majke, napuštene dvokatnice
Majke, pljesnjive kuhinje
kroz koji raste mlade bagrem
Majke, srpanjske oluje
Koje podižu krovove
Kad je ispod zemlje
grad promrmljao tu
pa još poneku smrt
ispod naslaga mrtve države
njegove kćeri okrenule su se
i golim rukama otkopale
maternice
i sve te nikad otvorene knjige
odlukom da nitko ne dirne više
tu glasnu krv
i dugo nakon što se zemlja nije smirivala
tješile
prevarene sestre
da svaki fašizam
na kraju odumre
da je grad
moguće
izgraditi
i od poezije

Monika Herceg | Čovjek kojeg volim

Čovjek kojeg volim bit će: posvemašnja krošnja, bujica, bit će krivudava cesta kojom je nemoguće doći do cilja, primjer sunca koje ne može biti precrtano u srce tratinčice, ne, ne, takvo je sunce tvoje nježnosti da ga je nemoguće zrcaliti.

Čovjek kojeg ćeš voljeti, rekli su, statistička je pogreška,
nemogućnost da svijet prihvatiš kao stalni gubitak
jer vrijeme ispire kožu, smijeh pa i kosti,
a jedini način na koji je moguće zavaravati se jest pronaći stopala koja nimalo ne nalikuju tvojima.
Reći ću mu, kad se rijeka u koju sam slučajno ušla
ulije u slanost njegova tijela:
ovdje je kuća koja uvijek posrće u rujan,
ovdje je naizgled prozor, ali sve oči nemaju
isti pogled kada ujutro nebo padne na njih.
Reći ću mu: ne znam prilaziti tiho i otuda ovaj potop
u kolovozu, a i rujan koji sam spomenula
već se osjeća i naša će kuća, samo što nije,
izrasti iz tisuće padova snova lišća.
Drveće sanja, sigurna sam.
Čovjek kojeg ću voljeti toplu će tugu lako preimenovati jer već neko vrijeme to možda i nije tuga,
a ja je zadržavam
iz navike da ostanem uzemljena.
Čovjek kojeg mogu zavoljeti najednom je posvuda:
spaljena je trava ljeta njegov korak koji odguruje moj s tla, kiša koja nenadano spušta jutro na mene pokušavajući
sjetiti me koliko duboko mogu udahnuti.
Ljubav je samo trenutak zbijen u čovjeka,
prolaznosti se ne može oduzeti ni dodati.
Potrebno je pogledati prema svim
svakodnevnim stvarima.
Čovjek kojeg ću voljeti razumije:
daljina je u postotku ipak blizina,
dani su samo sporadična promjena prostora
koja nedostajanje savija u čekanja.

Monika Herceg | 1940. Nada Sremec piše...

1940. Nada Sremec piše da žene po selima umiru

od abortusa nekontrolirano kao u Africi

U miraz dobiju propuh krletke i dugu, dugu iglu koja,

prišapne baka i namigne, nije za pletenje

Kad crvena zatrese čela do pucanja seizmograma,

preobražene u aveti pokušaju

ustati u grlima susjeda

i zamole da odu u ljekara

Od šamara uskoče kosti u obraze

Kako mogu druge, možeš i ti

Više i ne broje, barem jednom u srpnju ili kolovozu

prospu tegle nezdrave cikle

Po njoj gaze muška kopita, krda neobuzdanih cipela

timarenih poput tigrovih šara, jednako čvrstog ugriza

Često odu u baštu i nikad se ne vrate

Školarke bez majki pušu u jaglace

tako spretno da prošuplje pamćenje,

ukisele duge zimske hunjavice,

prodrhte tenkove i granate

gole kao platane

Poslije nametnute amnezije

ponegdje uskrsnu majke i nemajke

iz sudopera i pećnice,

nemoćna kolonija krtica

na danjem svjetlu

Grlo puno gelera

Monika Herceg | drvena ruka

majci je ruka nabubrila kao mokra grana bukve i odrvenjela

iz njene suhe naborane kože

izlazili su šumski demoni

ako joj je odrežu neće imati dosta nježnosti

za dva djeteta

brat je jednom stavio na glavu lonac pun mrava

a njoj je od brige otpala kora drveta

i narasla i treća i deseta

i stota ruka

za svakoga mrava

Monika Herceg | urođene mane

ponekad se žene rascvjetaju

usred najvećih mećava

tako je pri porodu mog oca pomogla susjeda anka

na zemljanom podu kraj ognjišta

kad je snijeg već bio preko koljena

kao dijete proganjao je životinje

tražeći u njima

neopazive izrasline osamljenosti

pupoljke koji su i njemu obrasli grlo

nije volio biti među ljudima

kad je imao pet godina

razjareni se roj stršljena

iz jazbine crnoga graba

obrušio na njega

dugo je plakao nateklih očiju od uboda

a onda bez treptaja

nastavio igru skrivanja u duplje stabala

preslojavajući naslage humusa

ne primjećujući

širenje i duljenje tabana

izbijanje prvih brkova

dok nije pao preko svog stopala

kao preko krtičnjaka

Monika Herceg | Hipoteze o oblicima pada

 

Tijelo ostavljam

da sakrijem kako nestajem

kad me napusti odjeća

Očeva ruka poletjela bi kao avion, odvajanje od tla

trajalo je nekoliko sekundi i uvijek mi se povraćalo

kada bih se jednom našla u zraku

U kuferu iznad mog tjemena složen je božji plan,

tako je govorio i otac: držat ću jezik za zubima

dok sam pod njegovim krovom, a sad sam

ptica, ne razabirem ni jednu vrstu oblaka,

samo boga koji se kondenzira među njima,

kao direktno odgovornog

za bol u ušima, srce koje se ne može propeti,

za tebe kojeg sam odlaskom razlila,

za sitne šake kojima ne mogu

odvaliti ocu komad neba na glavu ___________________________________________ Vrijeme prije jezika, Fratkura 2020. i Kontrast (Beograd 2021.)

Monika Herceg | ptičje smrti

nitko ne priča o pticama

u koje useljava zima

na perju im otvrdne svjetlost

pa padaju iz smrznutih oblaka

nemoćne i pune krajolika

u vrapcima zima izjeda najupornije

unutarnje putokaze

pa se stropoštaju kroz nebo kao

kamikaze

u naslage bijelog mira

generacijama čuvamo tajnu

da ptice zapravo ne umiru

s prvom južinom

u njima ožive sunčeve pjege

koje ih vrate na početne

koordinate

Monika Herceg | Borili smo se za tišinu...

 

Borili smo se za tišinu: trenutak između dva pada 

u kojem je moguće nešto, bilo što spoznati.
Da su nam koljena puna hrskavice koja će, čim se potroši,
zaboljeti. Da su nam tijela prevelika da ih po želji
izbacimo u svemir. Da je naša majka već odavno
moja sestra. Ili strankinja, ovisi s koje strane promatram.
Olovke se troše, iako više i ne postoje,
a bol u ruci uvijek će progovoriti umjesto te očekivane tišine:
bilo koju drugu bol, grad koji se osipa niz grafitno srce,
nemar roditelja, nemar slučajnosti, nemar mene prema meni, krivu interpretaciju nemara.
Borili smo se za tu tišinu dok zaista nismo zašutjeli.

Monika Herceg | Godinama su mi prepričavali

Godinama su mi prepričavali: Grad je oglušio od detonacija

dok smo prelazili minirani most na vlastitu odgovornost

Trebalo je evakuirati iz uplašenih kostiju kao iz sela

pred sadnjom nagaznih mina

Mi smo bili na malom traktoru i kroz noć kopali

sigurnije nego li gliste rahle njive

Mojih nekoliko kila i jednu godinu

umotali su u jedinu ponesenu deku

Što se o ratu ima reći

Nisam znala da otac negdje

dozrijeva gelere u grlu umjesto rečenica

Oni nikad nisu mogli izgovoriti potrebnu toplinu

Samo su ispaljivali hroptaje u dječje meso

kad bi umorni zapinjali u glasu

Nismo znali da postoje kupaonice

Godinama smo samo slutili da voda može

satima presretati svijet kad se oslobodi iz cijevi

Gledali su nas kao što gledaju danas

gladna jata koja dolaze preko granica

Nitko s nama nije pričao jer smo imali samo poljski zahod

pa je i zrak bio kužan oko ruševne kućice na kojoj smo bili zahvalni

jer ima dovoljno zidova da pokrije našu sramotu:

Rat se obratio

Nama prisnije

Njima preko radija i televizije

Išli smo u crkvu svake nedjelje

pažljivo gledali što rade drugi,

a onda oponašali da bismo lakše prezimili

Nas sedam u dvije sobe

Nikome nismo govorili da je bog potopljen

samo sto kilometara južnije

na dno Kupe

Najveća kost u grlu virova

Što se o životu može reći

Još uvijek držim oči otvorene noću

kao livadu pred gladnim stadom ovaca

Na očevom sprovodu cvjetaju granate

i cijelo groblje zaudara na

blizinu poljskog zahoda

Književni susret s Monikom Herceg u Koprivnici

 

vrijeme: 04.11.2020. 18 h

mjesto: Koprivnica

url: https://www.facebook.com/KnjiznicaFranGalovicKoprivnica

U srijedu, 4. studenog, s početkom u 18 sati, u Knjižnici i čitaonici 'Fran Galović' Koprivnica održat će se književni susret s nagrađivanom pjesnikinjom mlađe generacije Monikom Herceg, koji će voditi dr.sc. Mario Kolar.

Za prisustvovanje na književnom susretu, sukladno novo propisanim mjerama, potrebna je prijava koju možete napraviti u Odjelu za odrasle, e-mailom na odrasli@knjiznica-koprivnica.hr, telefonom na 048 622 363 (kućni 108) ili putem društvenih mreža (Facebook ili Instagram).