Monika Herceg | Mogući krajevi

Prema jednoj priči, Sapfo okonča

tako da zakorači u ponor,

iako takvo poništenje zvuči neuvjerljivo.

Sapfo, kosti govore: na početku je prisutan samo osjećaj

koji tek kasnije možemo imenovati.

Tuga, sirova, u prvi mah neprobavljiva nužna je da bi se

naučilo ponešto o dubinama radosti.

Ne smij se, oplakat ćeš, kaže majka.

Stojim pored prozora zagledana u pjesmu na obzoru;

očekivan prizor: trideset šutljivih ptica na žici,

dvadeset glasnih tijela na cesti. Psovka, sudar, sumrak.

Majka se kroz telefonsku slušalicu primiče mom krvavom srcu:

prepričava svoju samoću, meni je jezik čvrsto zavezan.

Još mi nije zaraslo djetinjstvo, ali šutim jer

majka ionako sama piše naša sjećanja.

Sapfo, zemljopis pjesme neka nam bude: bedrene kosti,

ključne kosti, zdjelične. To su temelji.

Sapfo, bojala sam se majke,

bojala sam se tijela.

I što sad s tim?

Sapfo, oni koji nas vole moraju znati

da je nužno voljeti pravovremeno,

da kosti ne zapnu u grlu,

da tumori ne pojedu kosti.