Godinama su mi prepričavali:
Grad je oglušio od detonacija
dok smo prelazili minirani most na vlastitu odgovornost
Trebalo je evakuirati iz uplašenih kostiju kao iz sela
pred sadnjom nagaznih mina
Mi smo bili na malom traktoru i kroz noć kopali
sigurnije nego li gliste rahle njive
Mojih nekoliko kila i jednu godinu
umotali su u jedinu ponesenu deku
Što se o ratu ima reći
Nisam znala da otac negdje
dozrijeva gelere u grlu umjesto rečenica
Oni nikad nisu mogli izgovoriti potrebnu toplinu
Samo su ispaljivali hroptaje u dječje meso
kad bi umorni zapinjali u glasu
Nismo znali da postoje kupaonice
Godinama smo samo slutili da voda može
satima presretati svijet kad se oslobodi iz cijevi
Gledali su nas kao što gledaju danas
gladna jata koja dolaze preko granica
Nitko s nama nije pričao jer smo imali samo poljski zahod
pa je i zrak bio kužan oko ruševne kućice na kojoj smo bili zahvalni
jer ima dovoljno zidova da pokrije našu sramotu:
Rat se obratio
Nama prisnije
Njima preko radija i televizije
Išli smo u crkvu svake nedjelje
pažljivo gledali što rade drugi,
a onda oponašali da bismo lakše prezimili
Nas sedam u dvije sobe
Nikome nismo govorili da je bog potopljen
samo sto kilometara južnije
na dno Kupe
Najveća kost u grlu virova
Što se o životu može reći
Još uvijek držim oči otvorene noću
kao livadu pred gladnim stadom ovaca
Na očevom sprovodu cvjetaju granate
i cijelo groblje zaudara na
blizinu poljskog zahoda
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.