Monika Herceg | Upoznavanje

Moja majka neprestano je

propuštala život

i kad sam se prepala poezije

kao što se ona prepala mene,

shvatila sam da smo odgodile upoznavanje:

odrasla sam ne poznajući svoju majku,

a ona je ostarjela ne znajući o meni

ništa osim kako me nahraniti

Moja majka mogla je biti bilo čija majka,

nosila sam je što dalje od sebe,

pokazivala kao dio neobičnog identiteta:

Moja majka vjeruje u motike, zemlju

i jednog sasvim običnog boga

koji će uskoro, sigurna je, zapaliti svijet

Moja majka često ne može usnuti do jutra

i tad piše pjesme iako gotovo da jedva čita

Snalažljiva, podigla nas je iz kruha i prežgane juhe:

glad je tih godina bila velika, ali moja je majka bila lukavija

Moja majka ne pere zube

uvjerena da je sad već zaista kasno za sve to

kao što je to bilo cijeloga života

S njenih četrdeset godina

prvi puta dopustila je da joj obrijem pazuha

Nikad se nije našminkala, moja majka,

i ne zna razgovarati sa školovanim ljudima,

ali može uzgojiti dovoljno povrća

da se nitko ne treba bojati gladi

Da, slična sam joj

kao što voljene kćeri

jesu slične izostanku nježnosti

Da, slična sam joj

kao što bilo koja tuga

nalikuje onoj drugoj

Prema nepouzdanim sjećanjima

moja majka nikad nije obukla suknju

i dok su mi ruke bile još sasvim malene

dugom kosom škakljala je njihovu upornost

Kasnije je uvijek izgledala poput dječaka,

kao što izgledam i ja,

ukopana čvrsto u rahlost tla,

ali puno nesigurnija od nje

u beskonačnom tijelu žene