Monika Herceg | Danas sunce nagovara svijet

 

Danas sunce nagovara svijet na utapanje tako da prvo zavodi čistoćom i obećanjem početka, potom dugim

glasnim hodanjem po tijelu premetne svaku namjeru

iz majčinske u tugu. Nije to bilo kakva tuga,

svibanj se koleba u drhtavim prstima kao

nezamjećena ljubav, utišava nam zamisao o

dugoj šetnji, presreće nas nesmotreno kišom.

Bilo čija tuga, niti to.

Osobna i prisna tuga, kad se pod riječi

može zavući svaka životinja,

kad smrt odzdravlja, čak i kad uđem u majčinu sobu

kako bih uzela toplije čarape, tugu u kojoj

spava zavičaj koji se ne može zamijeniti.

Nastojim upamtiti blagost kojom tvoj pogled

sleti kao elektricitet na moju kožu,

prstima zapamtiti duboke brazde u kojima spavaju tvoje godine;

kako se pomiču kad se nasmiješ, i ta mirna površina vode

tvog disanja koja zrcali noć,

i tvoje pospane pripitomljene zvijeri,

i ta pristojna tuga koju je nemoguće imenovati.

Razgovaraju dugo ponekad, znaš,

moja i tvoja, tuga i tuga.

Tijela se zaborave i ruke ne znaju gdje mogu počinuti;

tvoja su ramena stabilna gnijezda koja se bojim dodirnuti.

Strah uvijek nahrupi u mene noću:

tuga bi najradije rastrgala mogućnost da samu sebe preobrazi.

Mi, tako nenavikli na to da nas netko zaista vidi.

Mi, tako uplašeni da će nas netko prihvatiti.

Mi nosimo ova tijela da bismo za

ljubav iz njih bili oslobođeni kao orasi.