Borili smo se za tišinu: trenutak između dva pada
u kojem je moguće nešto, bilo što spoznati.
Da su nam koljena puna hrskavice koja će, čim se potroši,
zaboljeti. Da su nam tijela prevelika da ih po želji
izbacimo u svemir. Da je naša majka već odavno
moja sestra. Ili strankinja, ovisi s koje strane promatram.
Olovke se troše, iako više i ne postoje,
a bol u ruci uvijek će progovoriti umjesto te očekivane tišine:
bilo koju drugu bol, grad koji se osipa niz grafitno srce,
nemar roditelja, nemar slučajnosti, nemar mene prema meni, krivu interpretaciju nemara.
Borili smo se za tu tišinu dok zaista nismo zašutjeli.
Da su nam koljena puna hrskavice koja će, čim se potroši,
zaboljeti. Da su nam tijela prevelika da ih po želji
izbacimo u svemir. Da je naša majka već odavno
moja sestra. Ili strankinja, ovisi s koje strane promatram.
Olovke se troše, iako više i ne postoje,
a bol u ruci uvijek će progovoriti umjesto te očekivane tišine:
bilo koju drugu bol, grad koji se osipa niz grafitno srce,
nemar roditelja, nemar slučajnosti, nemar mene prema meni, krivu interpretaciju nemara.
Borili smo se za tu tišinu dok zaista nismo zašutjeli.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.