Čovjek kojeg volim bit će: posvemašnja krošnja, bujica, bit će krivudava cesta kojom je nemoguće doći do cilja, primjer sunca koje ne može biti precrtano u srce tratinčice, ne, ne, takvo je sunce tvoje nježnosti da ga je nemoguće zrcaliti.
Čovjek kojeg ćeš voljeti, rekli su, statistička je pogreška,
nemogućnost da svijet prihvatiš kao stalni gubitak
jer vrijeme ispire kožu, smijeh pa i kosti,
a jedini način na koji je moguće zavaravati se jest pronaći stopala koja nimalo ne nalikuju tvojima.
Reći ću mu, kad se rijeka u koju sam slučajno ušla
ulije u slanost njegova tijela:
ovdje je kuća koja uvijek posrće u rujan,
ovdje je naizgled prozor, ali sve oči nemaju
isti pogled kada ujutro nebo padne na njih.
Reći ću mu: ne znam prilaziti tiho i otuda ovaj potop
u kolovozu, a i rujan koji sam spomenula
već se osjeća i naša će kuća, samo što nije,
izrasti iz tisuće padova snova lišća.
Drveće sanja, sigurna sam.
Čovjek kojeg ću voljeti toplu će tugu lako preimenovati jer već neko vrijeme to možda i nije tuga,
a ja je zadržavam
iz navike da ostanem uzemljena.
Čovjek kojeg mogu zavoljeti najednom je posvuda:
spaljena je trava ljeta njegov korak koji odguruje moj s tla, kiša koja nenadano spušta jutro na mene pokušavajući
sjetiti me koliko duboko mogu udahnuti.
Ljubav je samo trenutak zbijen u čovjeka,
prolaznosti se ne može oduzeti ni dodati.
Potrebno je pogledati prema svim
svakodnevnim stvarima.
Čovjek kojeg ću voljeti razumije:
daljina je u postotku ipak blizina,
dani su samo sporadična promjena prostora
koja nedostajanje savija u čekanja.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.