Ivna Ivanković | Čekanje

Čekala je, ne zastajkujući. Vjetar joj je brusio obraze dok je odvažnim hodom hitala prema ulaznim vratima poslovnice Zagrebačke banke u Ilici. Čekala je u sebi, žurno…

Plamenovi jezici neizvjesnosti brisali su granice između nje i jave. Vodili je do vrhunaca čežnje i sunovraćali joj pogled na provalije. Odmicala se tako da je zamišljala sebe u avionu: “Sve je gotovo”, mislila je, iako odgovor još nije stigao. Za koji trenutak saznat će putuje li ili ne, ovisno o uplati točne sume novaca koja joj je potrebna za avionsku kartu, od nepoznatog darivatelja.

U ovom trenu imala je istovremeno sve i ništa. U mogućnosti da odleti u SAD imala je sve, imala je svoju djecu. U istom tom trenu imala je i ništa, jer moguće je da novac nije stigao. U tom slučaju, doslovno ima “ništa”, jer prije nade u ovakav rasplet, imala je „nešto“ - neku drugu misao za utjehu: preživjeti.

Sada se ovo pretvorilo u igru ruskoga ruleta, jer uvijek je tako kada se srce stavi na pladanj.

Plesala je balet na ulici. Svojim dugačkim, tankim nogama koje su provirivale ispod kaputa, nevjerojatnom točnošću zaobilazila je one koji su joj dolazili ususret, ili hodali ukorak s njom. Balet je savršenstvo forme u taktu, a ona je plesala neizvještačenom, ali do kraja istaknutom osjetljivošću za druge, koje je izbjegavala dodirnuti svojim tijelom kako ih ne bi povrijedila. Glazba je svirala u njoj i činila je savršen spoj sa zvukovima s ulice. Otkucaji srca davali su ritam koracima izvana. Dodirivala je tlo letjevši. Bila je srna na cesti, u trku s vukovima svojih misli.

Fokus. Blagost. Sidro koje drži jedino nada, nije joj dopuštalo da otupi od siline emocija. Savršeni sklad, narušen vjerojatnošću da ipak neće uspjeti, održavala je potpuno predana volja. Pokretala je tijelo svom silinom, dok je istovremeno imala osjećaj da ju nešto vuče prema naprijed.

Bila je nesigurno sigurna u vlastiti ishod.

Bila je sveto nemirna, i prpošno mirna.

Zazvonio je telefon.

Javila se, “Mama, stižeš li?”. Odgovorila je: “Sigurna sam da se uskoro vidimo”, poklopila je od siline udara čovjeka koji se zaletio u nju na samom ulazu u banku. “Ti?”, otelo joj se s usana u izdahu koji se od udara vinuo iz dijafragme.

On.

Pogledao ju je, iznenađen time s kime se sudario. Nije ju ostavio u dugome čekanju, samo je izrekao:

“Milica mi je javila još prije dva mjeseca za tvoju dijagnozu. Nadam se da si zadovoljna gestom”.

Odmaknula se korak od njega. Bila je srna izmoždena od trčanja s vukovima života. Odnedavno i bolesna, nepovratno i u zadnjem stadiju, mirila se s činjenicom da neće vidjeti vlastitu djecu prije kraja života, za koji ne zna koliko još dana broji. Kada je doznala da će joj nepoznati donator iz njihove lokalne župne zajednice, donirati novac u iznosu avionske karte za SAD, kako joj je kćer objasnila, nije htjela vjerovati dok se ne uvjeri da je iznos sjeo na račun.

A, sada ovo.

On.

Nisu se vidjeli 15 godina.

Odgovori: “Ti si darežljivi donator?”. Nije to bio podsmjeh, već izraz čuđenja.

Tiho joj odgovori: ”Nisam te htio smetati, pa čak niti otkriti da sam ja, nakon svega što je bilo”.

Čekala je s upitnicima u zraku. Pogled joj je gorio od neizvjesnosti. Vrijeme između njegovih rečenica usitnilo se u doživljavanje pikosekundi.

Nastavi: ”Morao sam…,  morao sam te vidjeti”, pognu glavu, zajeca i nasloni se na njeno rame. Bila je to slika za vidjeti; visoki, krupni muškarac pognute glave na ramenu jedne mršave, sitne žene.

Snašle su se njene ruke prije njenih misli te ga zagrli. Dozvoli mu trenutak ubrzanog, plačnog uzdisanja te se potom odmaknu kako bi sebi dala prostor da postoji.

“Hvala”, odgovori, “možda si mi u jednom trenu života uzeo srce, ali sada si vratio dah u moja pluća, dovoljno da otputujem. Znaš da su, od kad te nema, moj život, oni. Mogućnost da ih više nikada ne vidim uplašila me do razine da ako se to dogodi…, da ću zaboraviti tko sam.”

Primi ga za ruku te zajedno uđu u poslovnicu.

“Jelena, zbog tebe osjećam da vrijedim”.