Anica Miličević | Ljudi u kamenu

Početak proljeća je oduvijek bio onaj dan kada bismo spazili prve kuke. Obično bi to bio tata, koji je popodneva provodio provlačeći se kroz kamen i raslinje oko Neretve, loveći ribu. 

 

„Evo, počele su djeco!“, govorio je uzbuđeno, u ruci držeći nekoliko mršavih i povinutih izdanaka. S tim danom započinjale bi naše ekspedicije branja kuka. Odlazili smo pored jezera ili u obiteljsku kuću u Drežnici, rukama razgrtali draču i posrtali preko kamenja, vikali kada bi pronašli „leglo“, prljavim dlanovima brisali krv s oderanih koljena. Posebno važan je bio onaj tko bi pronašao „kapitalku“, kuku deblju od prsta. Tata nam je nerijetko znao obećavati razne nagrade ako ih pronađemo više. Obično nagrade nikada ne bi dočekali, no nismo odustajali, držali smo se čvrsto za to uvjerenje da tamo negdje gdje još nismo stigli pogledati postoji gomila debelih, visokih kuka. 

 

Navečer bi slijedilo ritualno pripremanje obroka. Kuke se mogu jesti sirove, na salatu ili s jajima. Isprobavali bi do kuda se stabljika može savinuti i taj dio kidali, jer je do tu kuka gorka. I kunem se, nijedan obrok koji je uslijedio kasnije u mome životu nije bio toliko sladak kao te kuke, posoljene i bačene na tavu s jajima, mamin domaći kruh i sok od zove, „mućavac“. 

 

Kuke nisam pojela od kada živim u Osijeku. Pokušali su me mnogi ubijediti da su to zapravo šparoge, samo divlje. No, uvijek bih se sjetila upaljenoga TV-a u našem dnevnome boravku i presjeka županijskih vijesti. „Kreće sezona šparoga“, govorio je spiker. „Ma, zmijske kuke“, odmahivao bi rukom moj tata, prevrćući vilicom po tanjuru. I zaista, ne mogu se naviknuti na taj gospodski okus šparoga, njihovo šepurenje po policama supermarketa i savršen, uglađen izgled. Tamo od kuda dolazim savršenstvo je oduvijek bilo u nedostacima. 

 

„Aj mi spremi kuka po Jozi.“, poslala sam sinoć poruku mami.

„Ja već to mislila.“, odgovorila je. 

 

Po kamenjaru i šipražju, oko suhozida, u sred drače, prkosno i ustrajno rastu kuke. Kao i ljudi koje znam i volim, povinuti do zemlje, inatljivi i skriveni, šutljivi i gordi, lica isklesanih kao stoljetni kamen, prstiju otvrdnutih od očenaša, pogleda čvrstih i uzdignutih. Tamo gdje je sunce visoko i gdje je zemlja škrta, gdje su razum i logika davno uzeli jednosmjernu kartu, gdje je voda zelena i prelijeva se po ispruženim dlanovima, gdje su obrazi meki i orošeni kapljicama mlijeka, rastu kuke i rastu ljudi. Kao vječno obećanje da netko zauvijek misli na tebe.

Anica Miličević | Ruke

Početak moga sjećanja je Zagreb devedesetih, maleni stan na Dubravi, prostorija na pola pregrađena velikim ormarom i prolaz u svijetlu kuhinju. U vrtlogu boja, zvukova i malenih figurica poredanih po heklanome miljeu televizora izranja moj tata kako ulazi na vrata i pruža mami kutiju u kojoj se nalaze crne, lakirane cipele, s utisnutim dezenom kvadratića. Te njegove izranjajuće ruke su obilježile moje djetinjstvo i odrastanje, samo one imaju oblik, sve drugo je u nekakvome čudnome bluru i izmaglici. Godinama sam dodavala još sitnica u taj događaj, kako otresa snijeg s crnoga kaputa koji mu se vuče oko stopala, poginje glavu da ne udari o štok, mrsi prstima moju kosu i spušta poljubac na mamine usne. Iste ruke su se i stisnule oko mojih ramena kada sam uplašena zurila u lica ljudi koje ne poznam, dok izlazimo iz bijelog Renault expressa prenatrpanoga stvarima i vraćamo se tamo gdje zapravo nikada nisam ni bila. Zaklopile su mi te ruke i oči kada sam zaprepašteno gledala stan u kojemu trebamo živjeti, a u njemu se ne nalazi ništa osim praznih okvira prozora i jedne komode s izvrnutim ladicama. I grlile su me kada sam pošla u prvi razred škole i kada sam sastrugala koljena i kada sam izlazila na koncerte i kada sam se vraćala u sitne sate doma i kada sam se udala i kada sam odselila iz svoga grada i svaki put kada bi se vraćala. Ali, nikada nisu bile toliko snažne kao kada su pružale cipele mojoj mami u izmišljenoj kulisi mojih misli. 

Žurila sam s svojom djecom na predstavu, uzbuđeni smo jer nastupa njihov tata i ne želimo zakasniti. Moj četverogodišnjak me odjednom naglo zaustavlja pored trgovine s odjećom i pita me koja mi je haljina najljepša.

„Pa, ne znam, ova šarena..“, odgovaram mu smeteno.

„U redu, onda ćemo ti je ja i tata kupiti za rođendan.“, mirno zaključuje i vuče me da nastavimo dalje. 

Trideset i dvije su mi godine i nemam pojma o životu. Znam samo da imamo jedino ono što damo. 

Anica Miličević | Borba

Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih fronti i pomalo pohaban na rubovima. Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki. 

 

U staroj, limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala drhtaje ruke koji su napravili packe na zbijenim redovima... I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi „Najdraža moja...“ zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada. 

 

Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju, skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču. 

Anica Miličević | Rijeka

Neke suze pamtim, a da ih nikada nisam vidjela. Tata odlazi u vojsku i plače dok gleda posječena stabla i napuštene kuće u kanjonu Neretve, znajući da će kada se vrati tu biti jezero. Pričao mi je da se dolje ispod kuće rijeku moglo prehodati. Pamtim i smijeh, a da ga nikada nisam čula, crnobijelu fotografiju moga djeda s ribičkim mlatom i četiri velike zakačene po prsima. Čekali smo i mi te četiri ribe, kao što se čeka povratak voljenih, kao dijete umorno i klonulo od igre, kao da će one nešto promijeniti, kao da će uskrsnuti selo čije suze i smijeh samo avetski žive u pričama koje smo slušali i sanjali, kao da će baš one izbrisati pucanj u sljepoočnicu i strah razliven po strmome šumskom putu. "Bila je čista rana", reći će tata godinama kasnije dok moj brat plače nad oronulim, smeđim remenom i skriva lice u mamina ramena. 

A Neretva i dalje teče. Unatoč ili u inat svemu, kako se uzme, kao što teku i životi. Kao da je samome Bogu suza kanula između dva kamena.

Anica Miličević | Kutija

Uskoro će četiri godine da moje vrijeme u Mostaru stoji. Skupila sam ga u nepropusnu amajliju, šarenu i staklastu i nosim ga oko vrata kao san. I kada dođem ponovno u moj grad ulice su pune uspomena i sjećanja, koje berem kao prezrele kruške s grana otežalih od nedostajanja. Upijam ih u sebe da me griju u hladnim, ravničarskim zimama i da me škakljaju po stopalima koja pokušavam na silu uvući ispod premalene deke. 

„Kada ćemo nazad u Osijek? Malo mi nedostaju moje igračke i moji prijatelji.“, šapće mi umorni, dječački glas netom prije nego će sklopiti oči. 

„Brzo.“, govorim dok mu ljubim vrhove prstiju. 

Okrećem glavu da mi ne vidi suze. Život je ništa drugo doli pružanje onoga što si sam već primio. Pa makar i u drugome gradu. Pakiram u kartonsku kutiju moje djetinjstvo i mladost, prvu kuglu sladoleda od vanilije pojedenu u slastičarnici Vili, stidljivi smijeh iz školske klupe dok fotograf bilježi kraj prvoga razreda, razbijena koljena i tatine pobjedničke šake podignute visoko u zrak, smoki podijeljen na krugovima i prašinu s gradilišta „japanske“ škole, kifle s šunkom iz Manđarije i mahanje na zadnji kat mostarke, ulice posute jesenjim lišćem i ruke ugurane u tuđe džepove, prvo svitanje u parku Zrinjevac i ukradene poljupce s treće klupe od ulaza, prskalice što se pale po točnom rasporedu koji nikada ne znamo i smijeh na stepenicama turističko-ugostiteljske škole, orah u Crne i rakiju u Radmile, bosa stopala po vrelom asfaltu avenije i miris lipa savinut nad kostolomnim zagrljajima, šaputanja i obećanja, srce razlomljeno na bezbroj komadića i ponovo sastavljeno, bijelu bez pjene u Kokoloku, prkos u očima, slučajni dodir ruku, Ljubin hod i prvo predvečerje Staklene bez njega, šetalište vrelo od naših pogleda, strah, sreću, zavjet, život. 

Tebe to tek čeka, dječače. Milujem ti obraze mekane od sna i poklanjam ti slobodu upakovanu u kartonsku kutiju. A ono kad budem plakala, ne brini, to mi je samo ostalo Mostara u očima. 

Anica Miličević | Tebi, prije tebe

Dođi, da pričamo o Danu nezavisnosti
Šest ostavljenih ruža na vratima adolescencije i prezrelim datuljama na Markalama
Nesparenim i fuš „puma“ tenisicama, sociološkoj pozadini današnje glazbe
i o Leonardu di Capriju kako je osvojio Oskara.
Dođi, jer nemaš više razloga da ne dođeš
Jer je presahlo vrelo i objesile su se osušene stabljike pamuka
Polupali su se lonci i mater više ne iznosi fini porculan za goste.
Dođi, jer sam svima rekla da hoćeš, a sol je već odavno nagrizla suzama orošene stijene
krijesnice više ne osvjetljavaju put i ne čuje se kucanje zore na istrošene i navučene roletne.
Dođi, jer ni ti više ne znaš drugačije, jer je nestao okus ranih trešanja
mladost postala slovo na papiru i svijetlo plave latice su odavno prekrile
nadlaktice, gležnjeve i stopala
ne čuje se više glasna glazba i nitko više ne sanja u koloru.
Dođi, jer te čekam, previše.

Anica Miličević | Sanja

Ne boj se odraza svojih misli u nagrizlim i napuklim prstima
koji još uvijek nose biljeg tvoje majke
dok te izvodi na čaršiju i rukom tjera golubove
s crvenoga, štofnog kaputa
a Bosna tiho žubori
i jablani se gorko naginju nad naše živote
isušene od želje i nade.
Ne boj se i ne traži dalje ono što je već nađeno
iz očiju golih i žednih pravde
zagrabi svoju nafaku.

 

Anica Miličević | Na kraju

Neka u tvojim koracima i odjeku muških potplata po izblijedjelom asfaltu sasvim nestane moga traga.
I sljedeći put kada vidiš neku bezveznu pticu
na nježnoj breskvi u tvome dvorištu,
s koje sam mlada i bosa brala prve plodove
Ti joj daj sav smijeh, sva guranja na tamnozelenome dvosjedu,
sve poništene karte Mostar-Sarajevo,
sve sačuvane bankovne priznanice i grafitne olovke
sve uspomene,
preširoki crni džemper, bakrorez starice s cigaretom i sve moje
da ponese na jug i ostavi na toplome vjetru i jutarnjem suncu
kao spomenik jednoj ljubavi
koja je tako lako mogla biti.